Nedjelja Krista Kralja
Još od najstarijih vremena ljudi misli i pera su raspravljali o tome tko bi trebao vladati državom i državama. Premda živimo u demokratskom sustavu, pitanje je aktualno i danas, te nije naodmet propitati najvažnije njegove sadržaje. Pitalo se treba li biti jedan, kao što je kralj, ili pak nekolicina velikaša, to jest sabornika, ili bi pak vlast trebalo prepustiti cijelom narodu. Drugo važno pitanje se je ticalo profila osoba, a potom i kriterija vladavine. Tražio se odgovor treba li na čelu biti filozof, bogataš, moćnik, menadžer, onaj tko se bolje snalazi ili tko ima bolje političke veze i vojne saveznike. A onda kad netko dođe na vlast, prema kojim kriterijima treba upravljati da bi ga se moglo smatrati dobrim vladarom?
Odgovora je bilo mnogo, i različitih. Bilo je teoretskih dobrih rješenja, kao što ima na papiru dobrih političkih programa. Međutim, koliko je neka vlast bila dobra sve je potom ovisilo o ljudima koji su trebali primjenjivati u praksi papirnate programe i teorije. Samo po ostvarenjima se moglo dobro procjenjivati vrijednost nečije vladavine. To potom nije ovisilo o kategoriji ljudi ili staležu iz kojeg su proizlazili, jer je bilo i kraljeva koji su bili dobri upravitelji, kao i ljudi skromnijeg staleža koji to nisu. Isto kao što je bilo filozofa i školovanih ljudi koji nisu pametno upravljali, dok je bilo i neukih ljudi s osjećajem za dobro upravljanje. Tako se vidi da upravljanje ne ovisi o kategorijama ljudi, ni njihovu staležu ni imovinskom stanju, nego o životnim vrijednostima i stavovima.
U tom smislu na vidjelo su dolazile dvije dimenzije. Kao prvo, svaki onaj tko nije zaboravljao da postoji vječno Božje kraljevstvo prema kojemu svi težimo, te Bog kralj koji nam daje nagradu ili kaznu za djela, imao je preduvjet dobrog upravljanja. Nadalje, tko je susretao ljude ne samo kao ljude, ne samo kao bića kojima je zemlja jedino obitavalište, nego kao bića nebeskih dimenzija i božanskih vrijednosti, mogao je biti dobar vladar. Isto vrijedi i danas, može biti dobar državnik čovjek kojemu ljudi nisu samo glasačka mašinerija, a narod stado za šišanje, nego Božja djeca za koju skrbi u vremenitim dobrima. Rečeno rječnikom današnjeg Evanđelja, samo onaj tko u ljudima promatra i ljubi Boga, može dobro upravljati.
Gospodin Isus nas stoga poziva da i sami usvojimo kriterije takvog odnosa na zemlji, jer smo svi pozvani biti dionici nebeskog kraljevstva. I kao što se on sam, skrbeći za najugroženije i poistovjećujući se s njima, pokazao kao zaštitnik i zagovornik malenih, kao pravi njihov kralj, tako i nas poziva živimo na istovjetan način. Tko želi kraljevati u vječnom životu, treba biti kralj i zaštitnik malenih i ugroženih na zemlji, poput Krista. Jer bez obzira što živimo u naprednijem društvu nego što su nekad bile kraljevine, ne znači da smo kao ljudi napredniji i izgrađeniji. Mjera ljudskosti ne mjeri se kriterijima tehnologije, nego evanđeoskim mjerilima skrbi za bližnjega, kao što nas je Gospodin učio. Samo društveno uređenje ne čini nas više ljudima, nego nas isključivo očovječuje život sukladan Evanđelju.
Stoga, dok danas slavimo svetkovinu Krista Kralja, temeljno ispovijedamo gospodstvo njegova služenja čovjeku i zauzimanja za najpotrebnije, čime se pokazao kao istinski kralj malenih, za što nije neophodna ni velika škola ni veliko bogatstvo, nego srce puno ljubavi nadahnuto Duhom Božjim. To je prvi korak prema vječnome kraljevstvu u kojemu ćemo doživjeti puninu njegova dara kad čujemo riječ: Dođite blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta! Kao što je napravio Gospodin, tako smo svi pozvani svoju životnu moć iskoristiti kao služenje malenima, a ne kao služenje zemaljskim interesima i bogaćenju. Jer nedvojbeno je da ćemo jednom trebati stati pred Sina Čovječjega, Kralja svega stvorenja i položiti račun, a on, koji je postavio kriterije života na zemlji, poučivši nas kako vrijede za nebo, ispitivat će nas koliko smo im bili vjerni. Zanimat će ga jesmo li ljubili malene i činili im dobro u njegovo ime, ili smo bili samoživi gledajući samo svoja posla.
Današnja svetkovina nas poziva također da se uozbiljimo, svjesni da Krist Gospodin ima neprolazno kraljevstvo, te da njegovu sudu nijedan od nas ne će izmaći, što znači da je bolje od njega čuti riječi pohvale nego kritike, prosudbu nagrade nego kazne. Život prolazi i teče brzo, te nam je svima položiti račun o upravljanju, o tome koliko smo u potrebnima promatrali njega, jer će to biti najvažniji kriterij po kojem će nas prosuđivati, te nam dati ili kraljevsku nagradu ili strašnu kaznu. Neka naše djelovanje, osim toga, bude jednostavno, spontano i bez samohvale, bez hvastanja i umišljenosti, jer služeći malenima činimo nešto sasvim razumljivo i prirođeno, kako bi nas Krist, kralj malenih, mogao počastiti presudom spasenja i nagrade, kako bismo s njime i sa svima svetima kraljevali po sve vijeke vjekova. Amen.

33. nedjelja kroz godinu – A
Ne samo današnje Evanđelje, nego i inače se često govori o korištenju mogućnosti koje je Bog dao čovjeku ili ih stavio u podneblje u kojemu živimo. Stoga se upravo neiskorištavanje takvih mogućnosti navodi kao česti krivac nevolja i lošeg stanja u društvu. Često se čuje tvrdnja kako bismo mogli dobro živjeti kad bismo iskoristili sve mogućnosti koje nam je Bog dao. i to je točno, s time da čovjek najčešće ne zna o kojim se mogućnostima radi. Radi toga je Gospodin i pričao ovu prispodobu kako bismo razumjeli o čemu je riječ.
Tako onda kad čujemo prispodobu i pokušamo razmišljati o njoj iz naše ljudske perspektive, malo tko bi od nas sebe smatrao osobom koja ne koristi ili ne bi iskoristila svoje talente. Imajući u vidi da je riječ talent grčkog podrijetla i da se radi o mjeri za novac, doslovno bismo se čudili čovjeku koji bi u današnje vrijeme dobio novac, pa ga, ne znajući što s njim, zakopa na sigurno. Takvu ludost nitko ne bi napravio. Da nam netko sada daruje milijun kuna, držim kako ne bi bilo nijednoga tko ga ne bi išao iskoristiti na način na koji najbolje zna i umije. Tko za ovu, tko za onu zemaljsku korist, tko za ovaj, tko za onaj užitak i pogodnost. Ne znam bi li se tko sjetio reći kako mu je blago dano kako bi, koristeći ga prema želji darovatelja, ušao u radost svoga gospodara.
Kad bismo, stoga, postavili malo drukčije pitanje, doista bi bilo upito kako bismo na nj odgovorili. Kad bismo postavili pitanje koliko nas smatra da je zajedništvo s Bogom neophodno kako bismo se ostvarili u životu, ne znam kakvi bi bili odgovori? Koliko nas smatra da je život vjere ključni kapital života? Koliko nas drži da je temeljno ulaganje našega života vezano uz odnos s Bogom i nastojanje oko uvećanja milosti i ostalih njegovih darova? A kad bismo propitali odgovore na ova pitanja, držim kako bismo uočili kako i danas većina ljudi misli da je bitna mogućnost našeg ostvarenja vezana uz novac. Držimo, i o tome raspravljamo, kako nam propadaju talenti i ne ostvarujemo ih dovoljno samo zato što nemamo novca kako bismo u njih ulagali.
No prava je istina da se ne ostvarujemo dovoljno jer nismo sebi priuštili biti više ljudi, jer nismo shvatili da naše ostvarenje ne ovisi o novcu, nego o našem odnosu s Bogom. Zato je Isus pričao ovu prispodobu, jer je bio svjestan kako je naš odnos s Bogom pravi kapital našega života koji ne smije ostati neiskorišten. Stvoreni smo, to jest dani su nam talenti, da dosegnemo božanske dimenzije ljudskog života. Talenti koje baštinimo su božanski darove, to jest darovi kako bismo ostvarili vječni život. A problem našeg vremena jest u tome što sve gledamo kroz optiku novca, to jest zarade. Zato se ni rad ni umjetnost ne vrednuju kao ostvarenje duha i nadahnuća, kao istinska proslava Boga i rast u ljudskosti, nego samo kao izvor zarade. Kao da nam nije jasno da se istinsko očovječenje i razvoj ljudskosti ne može dogoditi bez Bogai bez ostvarenja one nebeske mogućnosti u nas upisane.
Ako bi bila ludost podići kredit na milijun kuna, pa ga zakopati u strahu da ne pogriješimo ulaganje, onda je još veća ludost biti čovjek, a ne živjeti da se iz dana u dan naša ljudskost ne snaži ne jača. Ludost je i zakopavanje talenata biti čovjek, a ne postajati iz dana u dan sve više Božji. Jer dan nam je život, sa svim svojim mogućnostima, kako bismo ih ostvarili u punini, a ne samo kroz izvanjski kapital koji treba unovčiti. Mi smo pravi kapital po daru ljudskosti koji možemo ostvariti samo u iskrenom štovanju Boga, to jest u usvajanju njegovih vrijednosti. Istinski kapital koji nam je dan prije svega je onaj unutarnji, duhovni, te smo pozvani njega ne zakopavati, nego uvećavati. A ako čovjek sebe doživljava ostvarenim u trenutku kad je unovčio sebe i svoje sposobnosti, onda je se doista zakopao u zemlju propuštajući ono iskonsko ostvarenje očovječenja snagom prisutnosti Boga živoga u svom životu.
Krist Gospodin nas stoga ovom prispodobom poziva da živimo za radost svoga ostvarenja koje se događa ostvarujući svoje nebeske mogućnosti ovdje na zemlji, to jest koristeći darovane nebeske talente, jer bi ostvarenje samo zemaljskim bilo premalo, te ne bi odgovaralo onoj iskonskoj veličini za koju smo stvorene. Odazovimo se tom pozivu i ne zakopavajmo nebeske talente položene u naše biće. Hodimo odvažno putem takvog ostvarenja i uđimo u radost svoga Gospodara, ispunjeni i očovječeni do mjere uzrasta punine Kristove.

32. nedjelja kroz godinu – A
Kako se primiče konac liturgijske godine, tako nam Crkva stavlja pred oči ona Evanđelja u kojima nas Gospodin Isus poučava o istinama koje zovemo posljednje stvari života. Radi se o najbitnijim stvarima koje valja imati na pameti, kako bi naš život ostvario onaj željeni rezultat dolaska u kraljevstvo Božje i zadobio puninu prema kojoj je usmjeren. Tako nam je i u današnjem tekstu ponuđena prispodoba o mudrim i ludim djevicama kojom je Gospodin želio opisati temeljne stavove pred Bogom. Takvi stavovi se u konačnici mogu u biti svesti na dva temeljna: ili život usmjeren prema Bogu ili život okrenut od Boga. U ovom slučaju nema trećega, jer kad pred Bogom i vječnošću nema trećega: ili smo za ili smo protiv.
To je istina i onda kad vidimo da velika većina ljudi živi kao da postoji srednja mogućnost, to jest mogućnost neopredjeljenja za Boga koja bi se mogla pobliže opisati i kao mogućnost mlakoga stava pred njim. U praksi se to događa vrlo često kod onih koji misle da je dovoljno ne izjasniti se protiv Boga jezikom i izjavama, uvjereni kako se djelima mogu prema njemu odnositi i drukčije,to jest kako bi njegova prisutnost u životu i zajedništvo s njime bili zanemarivi. Ne izjašnjavaju se protivnicima Božjim, ali isto tako ne ubiše se od nastojanja da mu budu bliži i vjerniji. Poput ludih djevica iz današnjeg Evanđelja, i sami na neki način tvrde kako idu ususret zaručniku, to jest spremni su ravnati se prema Božjim odredbama, ali u biti ne vuku konkretne korake koji ih približavaju Bogu. Jezikom današnje prispodobe bi se reklo da ne čuvaju dovoljno ulja u svjetiljkama, jer ne računaju na sve potrebe tijekom životnog puta. Ako bismo to htjeli izreći suvremenim jezikom i rječnikom, prispodobili bismo to putniku koji kreće na put, ali ne nalije goriva u rezervoar automobila, te se ne mora čuditi ako ne dođe do cilja ostajući pokraj puta.
Stoga nas prispodoba o mudrim i ludim djevicama uči kako u životu možemo biti ili mudri ili ludi, trećega nema. Mudar je onaj tko iskoristi sve svoje mogućnosti, kao što su mudre djevice sačuvale dovoljno ulja. Jednom se živi i ne možemo sebi dopustiti luksuz da ne iskoristimo sve mogućnosti. To znaju i oni koji ludo žive, s time da misle kako upravo oni, jer koriste sve zemaljske mogućnosti i pogodnosti, žive punim plućima ne propuštajući ništa od onog što život pruža. Mi pak znamo da je njihovo tumačenje isprazno, poput onoga što su učinile lude djevice. Jedan je život i treba ga živjeti punim plućima, treba pokrenuti sve pogone, a ne samo biti u polovičnosti.
A u polovičnosti žive oni koji ne razumiju da je čovjeku nebo ona druga polovica, koju bez ustručavanja možemo i trebamo nazvati boljom polovicom. Ma kolikogod ljudi živjeli za isključivo zemaljske radosti, uvijek je njihova radost nepotpuna. Pa i kad bi sve svoje energije uložili u zemaljska ostvarenja, uvijek bi im izmakla bolja polovica ostvarenja. Stoga čovjek ispravno, mudro živi, samo ako je njegov život cjelovit, te stoga u cjelovitost života mora uložiti sve svoje snage. Jer kad bi čovjek živio ulažući 100% napor u zemaljske mogućnosti, time bi ipak iskoristio samo dio potencijala, a ne stopostotni. Ali kad živi na zemlji, i mudro računa da mu je cilj ostvariti vječnu sreću i radost živeći sukladno Božjim naputcima, onda se ostvaruje potpuno i cjelovito.
Upravo takvu poruku nam ostavlja Gospodin prispodobom o mudrim i ludim djevicama. Mudar je onaj tko živi, ali je usmjeren prema Bogu i s njime ozbiljno računa u životu. Lud je tko tako živi kao da Boga nema i kao da mu neće trebati položiti račun kako je i na što potrošio ulje iz svjetiljke svoga života. Mudar je onaj tko živi iščekujući nebeskog Zaručnika da ga uvede na gozbu vječnoga života, a lud je onaj tko misli da će lako ući u nebo, trošeći sebe i svoje mogućnosti samo u zemaljskim datostima.
Nas kršćane Gospodin poziva da budemo svjedoci njegove mudrosti u svijetu, koja ljudima može djelovati kao ludost i preozbiljno pretjerivanje, no mi dobro znamo da je jedini ispravni način cjelovitoga života živjeti pogleda usmjerenog k Zaručniku, to jest s ozbiljnom sviješću kako trebamo živjeti dostojno života vječnoga na koji nas poziva. Budimo dostojni svoga poziva i ne dopustimo ludostima i luđacima ovoga svijeta da nas zavode i udaljavaju od Božje mudrosti, nego budimo poput mudrih djevica ostavljajući svjedočanstvo pametnog upravljanja povjerenim uljem milosti, kako bi nam onda Zaručnik, Krist Gospodin, otvorio rajska vrata.

Svi sveti 2011.
Kad se danas govori o svecima i svetosti, nije rijetkost da se zazire od spomenutog argumenta držeći kako se radi o elitnoj skupini vjernika kojoj nismo dorasli, jer nismo u stanju činiti velika djela i čudesa kakva su činili sveci. Napose i zbog toga jer smo navikli, časteći pojedine svece, uglavnom isticati dimenzije života koje se nama mogu učiniti nadljudskima. Svetost se u tom slučaju čini nadljudska i nedohvatljiva, te je ne uzimamo ozbiljno u razmatranje kao životnu mogućnost. Slaveći, međutim, svetkovinu kao što je današnja, imamo prigodu izmijeniti dio svojih ideje, te doživjeti svetost kao neophodnu oznaku i poziv svakoga od nas, prilično dohvatljiv i ostvariv u konkretnim okolnostima našega života. U to se možemo osvjedočiti dok nam još odjekuju u ušima riječi današnjeg Evanđelja u kojima je Isus proglasio svoje blaženike i svece.
Nitko ne bi očekivao da će Gospodin proglasiti blaženima kategorije ljudi koje nabraja u svojih osam blaženstava. Sretnima ili blaženima mi ljudi nazivamo one koji ostvaruju život u blagostanju i obilju, one koji su uspješni ili pak nemaju nikakvih problema. Osim toga kad govorimo o svecima zamišljamo ih kao one koji nisu imali previše veze ni doticaja s konkretnim životom. Kao da su živjeli u određenoj apstrakciji i otuđenju od ljudi, nedodirljivi i nedohvatljivi u svojoj veličini. Zamišljamo ih kao ljude koji se nisu bavili zemaljskim stvarima, a kad su nešto činili, onda je to bilo neko čudo.
Gospodnja riječ koju smo danas čuli, a koja nam proglašava kriterije onoga što on smatra svetim, govori sasvim drukčije. Blaženi i sveti su, prema njemu, oni koji postojano i vjerno žive svoju konkretnu svakodnevnicu, koji su spremni sve staviti na kocku poradi kraljevstva, te pretrpjeti mnoge zemaljske žalosti, ali nikad ne prestajući živjeti za nebeske radosti. To su oni koji žive krotko i ponizno na zemlji, ne dajući se zavesti ohološću i zamamnostima svijeta. Blaženi i sveti su oni koji su spremni priskočiti bratu čovjeku kojega su zadesile nepravde, te im iskazati milosrđe, donijeti utjehu, toplom riječju, komadićem kruha i trenutkom pozornosti. Blaženi i sveti su oni koji čistim i neopterećenim srcem promatraju svijet oko sebe, te ljudima u svom srcu donose Boga. Blaženi i sveti su oni koji svojim nastojanjima i prisutnošću drugima donose mir i sigurnost, u svijetu u kojem se izazivaju i događaju mnogi nemiri kojima je cilj ljude držati u neizvjesnosti. Blaženi su oni koji su spremni i trpjeti poradi svojih uvjerenja koja nisu tek ljudska pomodarska mišljenja, nego Božja istina koju naviještaju čovjeku. Kako vidimo ovaj Gospodnji popis svetaca i blaženika zahvaća svakodnevni život i obične male ljude. Ne traži niti neko veliko spekulativno znanje, niti školsku spremu, nego traži spremno i vjerno srce koje ljubi Boga i čovjeka. Gospodin ne traži niti da činimo čuda, nego da budemo spremni na čudo vjernosti u malim, svakodnevnim stvarima života, čudo radosti koju možemo i trebamo davati drugima tješeći ožalošćene, hraneći gladne, iskazujući milosrđe i čisteći nečista srca milosrđem Božjim, kao što su toliki činili, a danas ih častimo ovom svetkovinom.
Danas zato slavimo svetkovinu onih koji su nam ostavili takav primjer živeći život s Bogom, a za ljude. Oni su nas zadužili svetošću svoga primjera, ujedno nam krčeći put kojim i sami trebamo proći, a Gospodin ga je zacrtao u Evanđelju. Zacrtani put nas vodi u kraljevstvo Božje, no onaj dio kuda mi trebamo proći nije do kraja završen, te i mi sudjelujemo u njegovu trasiranju. Gospodin nam ga je naznačio, sveti su nam prethodili, a na nama je da ga i sami svojim poniznim i evanđeoskim životom doradimo. Dionicu koju mi trebamo prijeći nitko ne može prijeći umjesto nas, niti je možemo prijeći na drugi način osim zacrtanim putem blaženstava kojim je Gospodin odredio koordinate našega hoda.
Kao što ni život nije satkan samo od velikih događaja, niti se događa samo u ozračju velikih djela i zvučnih imena, nego je satkan od svakodnevnog napora, javnosti bezimenih ljudi, od napora i djela onih tihih djelatnika za koje javnost ne zna, ali oni griju svijet božanskom ljubavi što iz njih isijava. To su pravi sveci koji su redovito i patnici, čiju tiha patnju ljudi najčešće ne vide, ili je čak preziru, premda ona viče do neba. A kad bismo svi više živjeli sukladno blaženstvima, to jest težili pravim vrijednostima i gradili ih, svijet bi bio mnogo sretniji. Da smo svi malo više sveti u svojim djelima, da smo malo više milosrdni i čisti srcem, da smo malo više mirotvorci i iskreni tražitelji pravednosti, svijet bi bio sasvim drukčiji. Da se malo više držimo puta blaženstava, preobražavali bismo svoju okolinu natapajući je svetošću.
No nemamo pravo biti malodušni, nego na tragu današnjeg Evanđelja radosno zaviriti u svoju dušu preispitujući se, te vidjeti što danas svetoga možemo učiniti za svoju braću, poradi Boga živoga koji nas je svojom riječju prosvijetlio, a onda i obvezao da budemo sveti kao što je i on bio svet, te je dao primjer nauka izloženoga u blaženstvima. Odazovimo se na taj poziv i pođimo putem svih onih običnih svetaca kojima ne znamo ime ni prezime, ali znamo da si i oni zavrijedili Božju vječnu nagradu za svoju svakodnevnu vjernost. Radujmo se i kličimo jer velika je plaća naša na nebesima zajedno s njima!

31. nedjelja kroz godinu – A
Tekst današnjeg Evanđelja, ma koliko djelovao jasan, vrlo je složen i slojevit. Sasvim je očita i razumljiva Isusova kritika pismoznanaca i farizeja, te se možemo lako složiti da ih je s pravom prozvao ako se ponašaju tako da tovare ljudima na pleća teška bremena, a sami ni da prstom maknu. Takva dvoličnost je za svaku osudu. Tim više što se radi o dvoličnosti u ime položaja na kojem se nalaze i vlasti koju obnašaju u narodu kao vjerski vođe. Ako itko sebi ne bi smio dopustiti luksuz da jedno govori a drugo čini, onda to ne bi smio onaj tko vjeruje u Boga i koji druge uči putu Božjemu. Dodatno otežavajuća okolnost na račun spomenutih nedosljednih tumača vjere i ćudoređa u Božjem narodu je to što u dvoličnosti tovare na leđa ljudi nesnosne terete, a sami se ne uključuju olakšati im nositi natovareno breme.
Iz spomenutih Isusovih riječi, breme je Božji Zakon i Božja riječ koji farizeji i zakonoznanci, tumačeći, stavljaju na leđa ljudi. Doista, oni nisu stavljali na pleća ljudi drugi teret, nego teret zakonskih odredbi koje su izvukli iz Svetoga pisma, što su onda tumačili puku. Kako vidimo i Gospodin Isus priznaje kako protumačena Božja riječ u vidu zakona može biti breme. Postavlja se, međutim, pitanje, radi li se o štetnom ili korisnom bremenu, nesnosnim ili prihvatljivom. Time što kritizira pismoznance i farizeje, mogli bismo zaključiti da oni čine štetnu stvar time što tumače zakon i što druge uče ispravnom ćudorednom životu i obdržavanju propisanih normi. S druge pak strane, da je štetno to što pismoznanci rade, ne bi onda izričito rekao puku da ih sluša i da čini ono što oni kažu. Isus je time potvrdio ispravnost njihova nauka, no kritizirao je ispraznost njihova života. Isto tako se spontano nameću druga pitanja: Ako se radi o teretu koji pismoznanci i farizeji tovare na leđa vjernika, zašto Gospodin ne kaže jednostavno da ga odbace, umjesto da ih kritizira, a sam ne nudi radikalno oslobođenje od takvog tereta? Nisu li onda bili dosljedniji i odvažniji naši suvremenici koji su, svjesni da je Božji Zakon teret, radikalno raskinuli s Bogom, te potom odbacili potpuno takav teret sa svojih leđa? Ako su pak pismoznanci i farizeji prednjačili u vršenju Božjeg Zakona, zašto Gospodin onda govori svojim slušateljima da slušaju sve što im se kaže, ali im u isto vrijeme veli da ne čine onako kako rade?
Pomno razmišljajući o Gospodinovim riječima, vidimo da nije sporan nauk Zakona, jer Isus potvrđuje njegovu valjanost, kao i potrebu da pojedinac sluša i čini sve što mu se kaže. Kad se tome pridoda da je Božja riječ i Zakon doista svojevrstan teret, onda kao da Gospodin kaže: Pustite da na vas tovare teret Božje riječi i ne odbacujte ga, nego ga nosite! Nije dakle sporan teret Božjih zapovijedi, jer je on prijeko potreban i koristan, te ga ne treba odbacivati. Božje odredbe su svojevrstan teret jer je prijeko potrebno uložiti napor u njihovo izvršavanje, dok grešan život ide sam od sebe kao kola nizbrdo. To vidimo i po tome što Gospodin ne predbacuje farizejima i pismoznanicam što ne pomažu ljudima odbaciti terete, nego što ne pomažu nositi. Sporan i oštrim riječima prijekora podložan bio je njihov primjer vršenja svega što su naučavali, jer nije proistjecao iz čista srca i želje za Bogom, nego kao odraz potrebe da ih ljudi vide. Davali su loš primjer misleći kako su upravo oni, izvanjskim vršenjem zakona, idealan uzor koji treba nasljedovati. Time su poticali ljude da Zakon vrše kako bi se dopali ljudima, to jest da sve čine kako bi ih ljudi vidjeli, hvalili ih i divili im se.
No to nisu dovoljni razlozi kako bi se nosilo teret Božjeg Zakona i njegovih zapovijedi. Jer doista, Božja riječ je svojevrstan teret, ali teret koji je spasonosan. Onome tko živi sukladno Božjoj riječi, njemu je život mnogo teži nego nekome tko ne haje za Božji zakon. Ali osim što je Zakon težak, onaj tko iskreno vjeruje zna u toj težini pronaći istinsku slast i radost. Osjetit će kako se radi o spasonosnom teretu, a ne pogubnom. Znat će da teret Božje riječi i odredbe daju stabilnost na životnom putu, za razliku od onih tereta koji nas mogu izbaciti iz ravnoteže i gurnuti u propast. Stoga teret Božjeg Zakon treba nositi s ispravnom sviješću i nakanom, a nikako nije dovoljno da to bude poradi ljudi. Ako bi se živjelo ćudoredno sukladno Božjem zakonu samo radi ljudi, zabrinuti što će oni reći o nama, bio bi to doista nepodnošljiv teret. Jednako nepodnošljiv bilo bi i u slučaju da živimo ćudorednu samo zbog straha od Boga koji kažnjava.
Stoga se ovo Evanđelje tumači kao Isusov poziv da vršimo Božji zakon, ne ropski kao teret protiv volje, koji smo prihvatili ili poradi ljudi ili samo silom zakona i logikom straha, nego da ga prihvatimo kao teret kojim nas Bog jača dok ga nosimo. Božje zapovijedi ne služe kako bismo se pred ljudima pokazali boljima nego što jesmo, nego kako bismo s Bogom uspostavili istinsko zajedništvo. Noseći u tom duhu teret Božjih odredbi i riječi, shvatit ćemo kako nas vršenje zakona oslobađa negativnog tereta života i čini nas doista slobodnima, za razliku od onih koji bježe od Boga. Prihvatimo stoga Gospodnji nauk u poniznosti i ponesimo teret svoga života kao laki jaram, lako breme i slatki teret spasenja.

30. nedjelja kroz godinu – A
Poznato je u našim međuljudskim odnosima da drugoga možemo natjerati da nas sluša i posluša, da nas naizvana poštuje i da se boji, međutim nikome ne možemo narediti niti ikoga natjerati da nas ljubi. Jer zapovjediti možemo nešto što podliježe zakonima i zapovijedima, što možeš proizvesti i upraviti logikom sile i moći, ali ljubav se ne može zapovjediti. Doista, drugoga se ne može ljubiti na zapovijed, jer se ljubi isključivo srcem i voljom. Tim čudnije je vidjeti da u Starom zavjetu Bog naređuje ljudima bezuvjetnu i potpunu ljubav, što u današnjem Evanđelju Isus ne dvoumeći se potvrđuje. Ne možemo stoga ne postaviti pitanje zašto je to tako i zašto Bog naređuje da ga se ljubi, ako se nikome ne može narediti ljubav.
Ma koliko ove tvrdnje bile točne, valja primijetiti i nešto drugo. Postoji, naime, u čovjeku jedan unutarnji imperativ, to jest trajni zakon ljubavi. Radi se o trajnoj životnoj ‘naredbi’ ili nagnuću prema ljubavi. Stoga, ako se i ne može izvanjskim zakonom ili zapovijeđu regulirati ljubav, neophodno je uočiti kako ljubav funkcionira iznutra kao najvažniji imperativ ljudskog života. Nitko ništa ne čini ako to ne voli, te prema svemu čemu se okreće, uvijek je se prije htjenjem opredijelio za to. A kad se onda pitamo zašto je to tako i koju nam poruku nosi taj unutarnji zakon ljubavi, onda je odgovor vrlo jednostavan. U nama postoji unutarnji zakon ljubavi jer nam ga je usadio sam Gospodin činom stvaranja. U svemu što radi, u čovjeku postoji ljubav kao razlog, kao težnja i usmjerenje. Tako zaključujemo da je ljubav univerzalni zakon života, a kako nema nijednog čovjeka koji ga ne osjeća, zaključujemo da u nama postoji zato što nam je utkan u biće Stvoriteljevom voljom. U nama su ostali tragovi Onoga koji Jest, koje ni grijeh nije mogao do kraja izbrisati, te uvijek možemo, ako hoćemo, u sebi prepoznati taj zakon Božjeg života. Jer smo stvoreni na sliku Onoga koji jest Ljubav, u nama se temeljna sličnost nije mogla prebrisati. Zato kao što u njemu postoji zakon ljubavi, to jest takav imperativ prema kojemu on ne može nego ljubiti i to potpuno, ostavio je u čovjeku istu odredbu.
Ne čudi stoga što je Gospodin već u Starom zavjetu objavio kako je zapovijed ljubavi prema njemu prva i osnovna, jer kako bismo se mi ostvarili u ljubavi, najprije moramo ljubiti onoga koji je Ljubav. Ništa drugo nije mogao, nego još jednom naglasiti i sam Isus farizejima i saducejima koji su ga željeli iskušati postavljajući mu pitanje o najvećoj zapovijedi. Potvrdio je da o onom što se ne može zapovjediti nikakvim izvanjskim zakonom i odredbom, postoji onaj unutarnji zakon kojemu je tvorac sam Bog, zakon bez kojega ne bi bilo ni nas kao ljudi. Zato ono što pjeva dalmatinska pjesma: Da nije jubavi ne bi svita bilo, možemo primijeniti na ovaj kontekst tumačeći u duhu već rečenoga uz tvrdnju: Da nije Ljubavi ne bi bilo ni svijeta ni čovjeka. Nadalje, to znači da ako čovjek ne ljubi, onda ruši ono što je Bog stvorio, te tima dovodi i svoju opstojnost i budućnost svijeta u pitanje.
Zato Bog zapovijeda ono što se inače ne može zapovijedati ljudskim zakonom. Onaj koji nam je u genima ostavio zapovijed ljubavi, može od nas tražiti da nam ljubav bude na prvome mjestu, kako bismo bili dostojni njegova života i dostojni zvati se njegovom djecom. Nadalje, pozvani smo na ljubav kako bismo svijet ljubavlju održavali u postojanju, jer ni ovaj svijet u cjelini, a ni pojedini čovjek, ako nije ljubljen ne može opstati. A Bog od nas ne traži ono što nam nije dao. Tako ne traži niti da bezuvjetno i potpuno ljubimo da nam on to nije usadio u biće, da nas svakodnevno ne ispunja svojom ljubavlju. A jer nam je u biće utkao ljubav i od nje nas sastavio, smatrao je da nam je ona nešto najsvojstvenije i naravnije, te nam je ne bi ni dao ni tražio, kad nas ljubav ne bi izgrađivala i činila ljudima. Neka stoga ovaj događaj, koji je Isus iskoristio da pouči svoje slušatelje, bude prigoda i nama da ne smetnemo ovo bitno s uma, jer o ljubavi prema Bogu ovisi koliko ćemo znati ljubiti i čovjeka, a u ljubavi prema čovjeku očituje se koliko komuniciramo s Bogom u ljubavi. Kao što Gospodin reče da o tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci, također vidimo da visi sav naš život, sadašnji i budući. Prionuti nam je, stoga, snagom Kristove riječi, ovoj čudesnoj zadaći koja je neizrecivo bogatstvo života: Ljubiti Boga i bližnjega svim srcem, svom dušom i svim umom, kako bismo doživjeli puninu Božje ljubavi u svom biću, te njome ispunjavali svijet u kojem živimo.

29. nedjelja kroz godinu – A
Pitanje postavljeno Isus u današnjem Evanđelju djeluje na prvi pogled jednostavno, ali je u biti prilično složeno. Kao pitanje može se protumačiti kao obično društveno-političko pitanje, ali ono je mnogo više od toga, od dnevnopolitčkih događanja i prijepora. I danas bi takvo pitanje bilo privlačno, samo bi ga trebalo malo preoblikovati u duhu našeg vremena. Tako bismo mogli zamisliti kad bi nas netko pitao u ozračju predstojećih izbora: Bi li bilo dopušteno povisiti dodatno PDV građanima Republike Hrvatske. Držim kako bi svatko od nas znao što na to odgovoriti, te kako sve to ‘začiniti’ grubim riječima na račun političara, koje često smatramo prevarantima, pljačkašima i kriminalcima. Upravo takvo pitanje je bilo postavljeno Isusu. Treba li čestiti pripadnik Izraelskog naroda plaćati porez rimskim pljačkašima koji su silom zauzeli njihovu zemlju? Mišljenja su bila podvojena, kao što su podvojena i danas u našem narodu glede političke situacije, do mjere da se čak i neki službenici Crkve opredjeljuju na političku aktivnost u ovoj predizbornoj groznici.
Vjerojatno je i Isus imao svoj politički sud o stanju svoga naroda pod rimskom čizmom, ali njegov odgovor nije bio jeftini politički vic ili predizborni trik na koji političari skupljaju glasove. Nije htio na lagan način pobirati simpatije naroda ustajući protiv rimskog imperijalizma, kao što se nikada nije htio baviti politikom. Njegov odgovor cilja mnogo dublje, jer je njegov stvarni cilj bio mnogo važniji nego što je pitanje političkog stanja naroda. Njegovo cilj je bio poučiti narod da uspostavi zajedništvo s Bogom, što se iščitava i iz današnjeg Evanđelja, a nasušna je potreba svakog pojedinca i naroda. Osim toga valja opaziti da je i pitanje bilo dublje od onog što se na površini čini. ‘Je li dopušteno dati porez caru ili nije’ nije bilo postavljeno da istraže Isusovo mišljenje, pa niti da oni pokažu svoje mišljenje. Nego su oni pitali za mišljenje koje bi polazilo od vjere u Boga, te su željeli čuti odgovor u ime Boga, to jest odgovor koji tumači volju Božju u spomenutom spornom pitanju. Stoga ovako formuliran upit ne traži samo mišljenje nekog pojedinca o porezu, nego traži Božji stav o plaćanju poreza Rimljanima. Točnije rečeno, pitanje ‘je li dopušteno dati porez caru’ prije svega znači: Dopušta li nam Bog dati porez caru ili ne? Ali njih nije toliko zanimalo što Bog misli, koliko su željeli imati argumente za svoju političku borbu i za gospodarsku korist.
Da postavljeno pitanje u sebi nije sadržavalo prizivanje na Boga i njegovu volju, ovakav Isusov bi odgovor zvučao čudno, barem u svom drugom dijelu. Jer na upit ‘je li dopušteno plaćati porez caru’, Isus ne odgovara samo na ovo pitanje, jer je bio dovoljan njegov potvrdan odgovor. Isus u isto vrijeme odgovora i na onaj dio pitanja koji je pretpostavljao da je trebao odgovoriti u ime Božje, to jest iz kuta samoga Boga. Stoga im ne kaže samo: Podajte caru carevno, nego nadodaje: podajte Bogu Božje.
Upravo ovaj drugi dio odgovora postaje ključ razumijevanja kako pitanja, tako i onoga što bi trebali činiti. Isus vrlo dobro zna da nema smisla poštivati ni cara ni davati porez, ako nisam kao vjernik svjestan da time vršim i volju Božju. Ako ne dajem Bogu što mu pripada u mome životu, da sam najsavjesniji građanin po pitanju plaćanja poreza, nije dovoljno za osmišljenje života i njegovih vrijednosti. Ako svoj život iscrpljujem samo u djelatnosti oko dobrobiti zemaljskog života i društva, pitanje je koliko sam dosegao puninu smisla i duhovnog ispunjenja.
Isus je, naprotiv, pokazao da onaj tko želi u ime Boga govoriti o socijalnim pitanjima, treba najprije sam dati Bogu što je Božje, a to znači dopustiti Bogu da mu oblikuje misli i život. Tek onda dotični može dati i kvalitetne odgovore i na društvena pitanja, te nikada neće upasti u politikanstvo, nego traženje istinske dobrobiti za cijeli narod. Samo onaj tko je uspio ostvariti zdrav i cjelovit odnos prema Bogu, može imati i zdrav odnos prema carstvu, to jest društvu. Ne može biti obrnuto, jer bi to značilo izokretanje vrednota. Mnogi bi Boga prihvatili tek onda kad bi on ispunio njihove političke, gospodarske, socijalne i ine želje i interese, ali rijetko ga prihvaćamo kao onoga koji mora biti naša prvotna želje i snagom kojeg ostvarujemo pravednije političke, gospodarske i društvene odnose. Tek kad počnemo Bogu davati što mu pripada, onda ćemo stvoriti i pravednije društvo. Sukladno ovoj ideju, Isus zato od svoje Crkve i njezinih službenika nikad nije tražio da se bave politikom, jer bi to bilo jeftino politikanstvo, nego da pozivaju ljude da s Bogom ostvaruju zajedništvo, jer iz toga se onda mogu roditi veliki ljudi, političari i vođe koji će graditi bolje društvo. Razvidno je onda da će država po našoj mjeri biti uvijek sukladna tome koliko mi Bogu dajemo ono što je po njegovoj mjeri. Što budemo više ljudi vjere i zajedništva s Bogom dajući Bogu Božje, što budemo držali više do Božjih vrijednosti, to ćemo graditi stabilinije i trajnije društvo. Neka nas stoga Gospodin Isus osposobi da znamo davati Bogu Božje, tako da onda neće biti upitno niti naše pošteno zauzimanje i doprinos u stvarima nad kojima neposrednu ovlast imaju carevi ovoga svijeta.

28. nedjelja kroz godinu – A
Poznata je ona izreka da odijelo ne čini čovjeka. No ako odijelo i ne čini čovjeka, ipak može odavati više informacija o njemu. Može pokazivati kakav je dotični čovjek u svojoj biti ili eventualno govoriti o njegovom pristupu pojedinim stvarima u životu. Iz načina odijevanja u nekim prigodama može se razaznati koliko drži do sadržaja ili događanja kojem nazoči, kao i do onih s kojima je dionik istih.
Dovoljno je tako tek usputno pogledati oko sebe dok se prolazi gradom, ili pak sudjeluje u nekoj manifestaciji, pa da se uoči koliko tko ulaže truda kako bi se negdje pojavio i u kojem izdanju. Dostatno je tek osrednje poznavanje psihologije ljudi pa da se uoči i po odjeći tko i koliko drži do sebe i do drugih, a tko eventualno odjevnim ili ukrasnim predmetima iskazuje revolt prema društvu i životu. Isto tako pozornom oko neće promaknuti niti oni koji se odjećom prikrivaju, želeći se tako odijelom i kravatom pojaviti u boljem svjetlu i na višoj socijalnoj ili intelektualnoj razini nego što u stvari jest. Međutim, to može zavarati neupućene, dok na onoga tko pozna ljude i život neće ostaviti velik dojam.
Međutim, bilo kako bilo uočavamo ipak da odijelo mnogo toga otkriva o čovjeku. Tako bismo i sami o sebi otkrili mnogo toga kad bismo propitali svoj stav, pa i pristup odijevanju kad idemo na nedjeljnu misu. Već iz takvog detalja bilo bi nam jasno koliko i kako se pripremamo, te što nam znači odlazak na nedjeljni susret s Gospodinom. Vrlo lako bismo uočili jesmo li nehajni i nemarni, idemo li na susret s uskrslim Kristom kao da idemo u bar ili na tržnicu, ili pak osjećamo sav duhovni naboj koji nas onda potiče da dođemo brižno pripremljeni i vanjštinom. Onaj kome je nedjelja poseban dan, pokazat će i na izvana da mu je stalo da bude pred Gospodinom u punom sjaju.
Ovo što rekosmo kao opće pravilo svakodnevnog života, to jest iznesosmo kao pojavnost svakome vidljivu vrijedi i za život u cjelini. I sam život se može prispodobiti, kako ti čini i Gospodin u današnjoj prispodobi, pripremanju za svadbu. Život na zemlji nam je dan kao prigoda i korisno vrijeme pripreme za svadbu nebeskog života. No, na žalost, dobar dio ljudi se posvećuje svojim drugim obvezama, kao da su važnije od pripreme za tako uzvišenu svadbu. Takve Gospodin prispodobljuje uzvanicima koji ne mare za kraljev poziv, nego idu svojim putem, tko na njivu a tko za svojom trgovinom. Osim toga ima i onih zlih slugu koji ne samo da ne mare za kraljev poziv, nego mu se izravno i opiru i ubijaju njegove sluge.
Gospodin Isus nam ovom prispodobom želi dozvati u pamet ozbiljnost kojom trebamo pristupiti skrbi za vječni život, to jest, slikovitu rečenu, pozivu koji nam upravlja Otac nebeski. Jer o tom pozivu na svadbenu gozbu ovisi i naša vječna radost. Oni koji odbiju poziv ne hajući za svadbu kraljeva sina, bit će nemilosrdno kažnjeni. No istu sudbinu će doživjeti i oni koji misle da se pred tim pozivom mogu ponašati površno. Takvi su prispodobljeni onom sluzi koji je izbačen iz svadbene dvorane jer nije došao u prikladnom odjelu. On predstavlja sve one koji su samo naizvana ili usputno prihvatili poziv, ali se iskrenim življenjem i dobrim djelima nisu zaodjenuli u ruho kreposti koje je jedino prihvatljivo i daje nam pravo ući u radost svoga gospodara. Stoga ovom prispodobom Gospodin potiče i nas kršćane da se ne poigravamo vječnim spasenje i da ga ne shvaćamo olako, kao što je olako spomenuti sluga shvatio kraljev poziv i pojavio se neprikladno odjeven. Ozbiljno nam je shvatiti skrb oko duhovnog života i vječnog rasta, te se tako zaodjenuti prikladnim krepostima i duhovnom snagom, kako bismo opravdali ukazano povjerenje, te doživjeli puninu radosti u zajedništvu s vječnim Kraljem.

27. nedjelja kroz godinu – A
Posljednjih tjedana slušamo prispodobe o kraljevstvu Božjemu u kojima se Gospodin služi slikama iz radničkog života svoga vremena. U tom duhu pričao je prispodobe o gospodaru vinograda i radnicima koje šalje u vinograd. Gospodar vinograda je ujedno i glava obitelji koji šalje i svoje sinove da rade u vinogradu, o čemu smo čitali Evanđelje prošle nedjelje. U tim prispodobama, uključujući i današnju, Gospodin je u prvi plan isticao stav radnika prema radu u vinogradu, to jest prema samome gospodaru, što je onda povlačilo posljedice i prema drugim ljudima. Služeći se tom slikom Isus je htio ukazati na ponašanje izabranog Božjeg naroda, kako prema drugim narodima, tako i prema pojedinim članovima i skupinama svoga naroda. Tako je židovski narod imao apsolutno negativan stav prema mogućnosti da se spasenje navijesti i drugim narodima, to jest da pogani postanu zajedničari iste vjere u Boga. Osim toga uskraćivali su i carinicima i grešnicima svoga naroda mogućnost spasenja. Gospodin je stav prema poganima orisao kao stav zavidnih radnika, a onaj prema grešnicima i carinicima kao stav nedosljednog sina. U svakoj od ovih prispodoba u pozadini se razaznaje lik gospodara koji prispodobljuje Boga, a koji treba razumjeti kako ne bismo imali predrasude o Bogu i njegovu odnosu prema čovjeku.
Današnja prispodoba više od dvije prethodne naglasak stavlja na radnike, premda bi se i danas pozornim iščitavanjem i razmišljanjem moglo uočiti još zauzetiji lik Boga kao Oca nebeskoga koji ide dotle da žrtvuje svoga Sina za spas vinograda. No ipak svoju ćemo pozornost posvetiti više radnicima nego gospodaru vinograda koji neobičnim pristupom želi dokinuti predrasude među ljudima i pokazati svoju ljubav pokazujući se kao jedini gospodar spasenja. Dok su u prethodne dvije prispodobe radnici su bili prozvani zbog zavisti, a sin zbog lijenosti i nedosljednosti, u današnjoj prispodobi radnicima se pripisuje krajnja zloća koja se pokazuje stupnjevito, zbog čega se ova prispodoba i zove prispodoba o zlim vinogradarima. Ovu prispodobu može dobro razumjeti svatko tko je imao prigodu na svojoj koži osjetiti što znači imati nesposobne ili zločeste zaposlenike, ili uopće bilo tko kod koga su radili nemarni radnici. Primjeri za to se mogu vidjeti u državnim poduzećima i javnim ustanovama gdje oni koji rade ne rade svjesni odgovornosti pred Bogom, nego samo da se brzo i jeftino, bezbolno i bezobzirno domognu novca i zarade. Takvi ne rade poštujući vlasnika, napose ako vlasnik nije poznat imenom i prezimenom, niti rade kako bi bili na usluzi drugima, nego isključivo za svoj džep i probitak.
Upravo takvim radnicima Isus prispodobljuje svoje sunarodnjake u današnjoj prispodobi. Njihova zloća se pokazuje u lepezi od koristoljublja i prevare, do pljačke i ubojstva iz interesa, ne prežući ubiti čak niti gospodareva sina kako bi se domogli njegove baštine. U biti vidi se kako jedno zlo povlači drugo, o čemu nam svjedoče mnogi primjeri i danas. Kad netko krene putem zla, nađe se na sklisku terenu, te jedno zlo zove drugo. Čim pojedinac počne ravnati se po interesu, poraste mu apetit te poželi tuđe, a kad se zapetljao u klupko krađe i pronevjere, onda je spreman dići ruku na drugoga kako bi prikrio svoje zlo. Svako od spomenutih nedjela na koje su spremni zli radnici govori o njihovom nepoštivanju gospodara koji im je bio iskazao dobročinstvo primivši ih u vinograd, što su oni bezočno zloporabili. Za sva primljena dobra oni su uzvratili zlom buneći se protiv gospodara i progoneći i ubijajući njegove glasnike koji su ih pozivali na obraćenje i mir.
Noseći sržnu poruku preispitivanja svoga odnosa prema Bogu, Gospodinu i Gospodaru, današnje Evanđelje poziva i nas kršćane na preispitivanje, ma koliko je poruka bila upućena izabranom Božjem narodu kao prigovor što su odbacili i samog Sina Božjega. I danas svaki od nas, odnoseći se nehajno prema Božjoj volji i Božjoj riječi, odbacuje Božje glasnike. Neslušajući upućenu poruku, progonimo, otklanjamo i uklanjamo Božje poslanike, pa čak i samog Sina Božjega, Božju Riječ koja nam je također bila upućena. Svaki naš neposluh i grijeh, svako odbijanje Božje volje, na neki način je zagušivanje i ubijanje Sina Božjega u nama.
Stoga nam je ova prispodoba upućena kao poziv na obraćenje, kako bismo mi svojim životom i svjedočenjem, u društvu i vremenu u kojemu živimo, bili narod koji je prigrlio kraljevstvo Božje i donosi njegove plodove. Budimo stoga dobri a ne zli radnici u vinogradu Božjemu, jer Božja plodnost i dobrota prema svijetu najbolje se pokazuje preko naših djela. Urod i plodovi o kojima se govori u Evanđelju nisu drugo doli svetost naših života kojom uzvraćamo na povjerenje koje nam je Bog iskazao pozvavši nas u svoj vinograd, kako bismo bilo dionici njegove dobrote i baštine, a ne izopačeni umovi koji misle da Božjom baštinom mogu raspolagati po vlastitom nahođenju. Ne dopustimo stoga da Gospodin od nas uzme kraljevstvo Božje, nego budimo njegovi revni svjedoci, kako bismo i sami primili obilje njegove punine u životu vječnom.

26. nedjelja kroz godinu –A
Današnja prispodoba o dva sina vrlo je rječita, ali iznad svega je aktualna. Premda ju je Gospodin izgovorio prije 2000 godina kao pouku o odnosu židova i vjernika iz poganstva, ipak je primjenjiva i na odnos tolikih kršćana prema Gospodinu i vjeri. Sin koji kaže Ocu ‘da’, a potom ne izvrši Očevu volju, predstavlja židovski narod koji je Bogu rekao da, ali u Isusu nije prepoznao Mesiju, te je tako njegov konačni odgovor Bogu ipak bio ne. Pričajući ovu prispodobu Gospodin je jasno i izričito stao u obranu onih koji su svojim životom i djelima na Božjem putu, pa i onda kad i u slabosti i neznanju lutaju od Gospodina izjašnjavajući se riječima kao nevjernici to jest neznabošci. Takav je bio put poganskih naroda koji su lutali od pravoga Boga te im je trebalo vremena, bolje rečeno Božjeg milosnog zahvata, da se vrate u kuću Očevu ispovijedajući kako je jedan stvoritelj i otac svemira i svakog čovjeka. Došavši do te svijesti zahvaljujući milosnom daru, jer svijest obraćenja u njima nije sazrela sama od sebe, nego time što im je bilo naviješteno obraćenje, nitko im nakon toga nije imao pravo osporiti pristup milosti. Prihvativši zdušno navještaj vjere, djelima su pokazali zahvalnost Ocu za uzvišeni poziv i za stečeno pravo biti dionicima Božje obitelji i nebeske baštine.
Ovaj Isusov nauk glede spasenja svih ljudi izazvao je negodovanje kod židova, koji su sebe smatrali povlaštenim narodom koji je drugima osporavao pravo na spasenje. Upravo osporavajući njihov takav stav i odnos prema drugima, Gospodin je i ispričao ovu prispodobu. Tako je Gospodin istaknu kako postoje oni koji se samo poimence priznaju Božjima, a žive udaljeni od stvarnih načela vjere, dok s druge strane postoje i u drugim narodima iskreni tražitelji Boga koji vape za nebeskim svjetlom na svome putu. Kad su ga jednom primili, postali su punopravni članovi Božjih obećanja i milosti, čime Bog raspolaže po svojoj dobroti i smilovanju, a ne zavidni ljudi koji bi htjeli biti gospodari Božje volje i baštine.
I danas imamo sličnu situaciju, samo na drugi način. Imamo stanovito raslojavanje unutar Crkve u smislu da uz one koji vjerno i revno žive svoju vjeru, ima i onih koji to čine površno, dvolični i tek nominalno. Oni su jednom rekli svoj ‘da’ Bogu i vjeri, ali su kasnije odbili vršiti volju Božju i prakticirati vjeru u svakodnevnici. Jer kršćanin koji ‘s ponosom’ ističe kako je kršćanin, a ne provodi vjeru u život niti minimalno, ne može se nego prispodobiti sinu koji izgovara svoj ‘da’, ali do njega ne drži, nego se u praksi ponaša drukčije. A minimum koji se od njega traži nije pretežak. Radi se o poštivanju Božjeg zakona i njegovih zapovijedi, to jest radi se o ćudorednom minimumu koji se tražio i od pogana koji su prihvaćali vjeru. Onaj tko to vrši ne čini ništa posebno, nego je time došao tek na prag kršćanskog života. Tek nakon toga slijede ostali zahtjevi koje Gospodin stavlja pred svoje vjernike, a koji opet nisu teret, nego put i sadržaj života koji omogućuje živjeti ispravnije, dosljednije i dublje vlastiti život.
Među onima kojima je život i ispovijest vjere teret ima dio onih koji se izgovaraju da oni nisu rekli Bogu svoj osobni da, nego da su tu, dok su bili djeca, u ime njih to učinili njihovi roditelji i kumovi. Kao da u tome pronalaze izgovor za svoje nesvjesno i nesavjesno ponašanje pred Bogom. Prihvatili su dio kršćanske baštine koju su im prenijeli roditelji i Crkva, ali nisu nikad izgradili zdravu i iskrenu komunikaciju s Bogom, niti su ikad iskreno rekli da se vesele što su kršćani. Nisu doživjeli koji su blagoslov i dar primili, te tako nikad Ocu nisu rekli: Oče, veselim se da mogu ići u tvoj vinograd. Nikada nisu shvatili vrijednost dara koji su primili, nego samo pronalaze negativnosti i izgovore za odbijanje zajedništva s Bogom. Osim toga, neki su, neuredno živeći, otišli čak i u štetu. Drže kako onaj ‘da’ roditelja i kumova njih ne obvezuje u pravoj mjeri, nego se njime služe od prigode do prigode, ali uglavnom kao nebitnim životnim ukrasom.
Ma koliko nije idealan ni onaj drugi sin koji je u prvi mah odbio izvršiti volju Očevu, ipak je na boljem puti i u prednosti jer obraćenjem i djelima ipak potvrđuje tko je i što je. Nakon što se predomislio, svjestan ispraznosti odbijanja volje Očeve, otišao je pokajan u vinograd. Taj sin predstavlja tolike krštenike koji su u traženju koje je graničilo s obijanjem vjere, ali su kasnije ipak došli do spoznaje živoga Boga. Uvidjevši koliko je uzvišeno njemu pripadati, ponizno i ozbiljno su se okrenuli vjeri nastojeći primijeniti u život njezine sadržaje.
Ispričavši ovu prispodobu Gospodin Isus daje i danas poticaj svakom kršteniku da se ne straši svoje odgovornosti u vjeri. No ne bi bilo dobro misliti da Bog nekoga poziva ili šalje na rad u svoj vinograd kako bi ga namučio naporom i dodatnim teretom, nego, naprotiv, Bog poziva u svoj vinograd kako bi obdario blagoslovom one koji se odazovu. Time im iskazuje čast i obdaruje ih spasenjskim plodom kojim rađa njegov vinograd. Prihvatiti poziv i odgovornost vjere znači prihvatiti milosno obilje i unutarnje bogatstvo kojim Bog želi obdariti dušu koja prihvaća zajedništvo s njime.
Tako nam ova prispodoba o dva sina govori o dva načina pripadnosti Bogu, o onom besplodnom i o onom plodonosnom. Besmisleno je nazivati se Božjim djetetom, a ne živjeti od obilja i baštine kojom nas je Bog obdario, kao što čine oni koji samo usnama ispovijedaju vjeru, ali su srcem i životom daleko od Božje volje i vršenja njegovih odredbi. Isus nas stoga ovom prispodobom potiče da se ne razmećemo velikim riječima, nego da radije vršimo volju Božju i svjedočeći svoju vjeru ponizno služimo širenju njegova kraljevstva na zemlji.