Štala je skromni seoski objekt
koji služi za smještaj životinja.
Ljudi zaziru od njezinih mirisa
ili je preziru jer je u nju čovjek
‘nastanio’ niži oblik života
– nerazumne životinje,
ali onaj neznani betlehemski seljak
je znao koliko mu je dragocjena.
Zato je pomno vodio brigu
o svojem blagu, kako se to
na selu zove, jer je baš blago
posjedovati životinje koje ti
služe u radu i u preživljavanju.
Oko njih se trudio, čistio i hranio ih,
kako bi jednom od njih imao
blagodat i blagoslov u većoj mjeri.
No jedne prosinačke večeri
kada je po svom običaju za laku noć
pozdravio svoga vola i magarčića,
osjećao je poseban ugođaj u zraku.
I dok je išao na počinak
kopkao ga je neobičan osjećaj
koji mu je ispunio dušu.
Probudivši se usred noći
čuo je svetu pjesmu i glasove,
otajstveno tihe, ali glasne u duši.
Požurio je do svoje štale,
jer je svijetlila neobičnim sjajem.
Vidjevši Majku koja drži Dijete
nije mogao doći k sebi od udivljenja,
jednako kao ni zbor anđela
i skupina pastira što se
smjerno klanjahu Novorođenčetu.
Njegovoj sreći nije bilo kraja
zato što je novorođeni Kralj
koji silazi na zemlju izabrao radije
njegovu štalu nego svratište.
Ubogi je Dječak blagoslovio
njegovu skromnost i jednostavnost,
postavši mu neizmjernim bogatstvom,
jer je bila milost da je njegova štala
postala prvi dom i prvi hram
utjelovljenoga Sina Božjega.