7. vazmena nedjelja – B
Svojim uzašašćem k Ocu Isus je svoje učenike lišio svoje tjelesne prisutnosti, ali to ne znači da ih je napustio. Naprotiv, kao i u procesu ljudskoga rasta, postoji trenutak kada se mlada osoba treba odvojiti od roditelja i osamostaliti. Bilo bi doista nepravilno da dijete ostane živjeti cijeloga života uz svoje roditelje na istovjetan način kako je živjelo u djetinjstvu. Roditelj donese na svijet novi život s ciljem da ga izgradi u cjelovitu osobu, te stoga, prihvaćajući to kao svoje poslanje, služi svome djetetu u izgradnji do trenutka kada ga može otpraviti u život kako bi živjelo samostalno. Ono će uvijek ostati dijete svoga roditelja, ali će na drugi način, ovisno o dobi, prihvaćati zahtjeve života, te ako je kreposno i čestito odgojeno, ono će u nekom trenutku prihvaćati odgovornost za stare roditelje i skrbiti o njima, umjesto da doživotno živi kao nedorasla osoba, bez stava i uvjerenja, bez zrelosti i samostalnosti u odnosu na roditelje.
Nije rijetkost da roditelji razviju neku vrstu posesivne ljubavi i krivog zaštitničkog odnosa nad svojom djecom, te im nikada ne dopuste da budu zreli ljudi s punom odgovornosti za svoj život, a napose im ne dopuštaju nikakvu vrstu odvajanja i osamostaljenja, ni fizičku, ni duhovnu ni misaonu. Roditeljima, međutim, najveća milost i dar mogu biti odgojena djeca, to jest djeca koja su prihvatila sve pouke i odgojne smjernice, te se po njima ravnaju. Roditelj može biti ponosan ne zato što svoje dijete ima pod nekom fizičkom kontrolom, već ako ono živi u skladnu s ispravnim načelima i vrijednostima. Danas nije rijetkost da roditelji djeci učine sve, opskrbe ih za budućnost zemaljskim dobrima, ali ih ne učine kvalitetnim ljudima i kao da ih podcjenjuju i sumnjaju bi li oni sami bili kadri nešto steći i u životu se probijati. S druge pak strane roditelj zanemari ili previdi da njegovo dijete nema više isti vrijednosni sustav, već se uredno ‘moderniziralo’ odbacivši stare vjerske vrijednosti, te prezire vjeru, odbacuje duhovna načela i podsmjehuje se s vjerskom život svojih roditelja, zaboravljajući da su roditelji bilo sposobni, samozatajni, sebedarni upravo zahvaljujući vjeri koju su imali i u kojoj se sebe davala pa i kroz zemaljska dobra.
Isus ne želi da se njegovim učenicima dogodi nešto slično, već ih odgaja i priprema za samostalan život na zemlji. U nijednom trenutku nije ni mislio da će ostati cijelo vrijeme s njima, da će morati raditi sve za njih ili umjesto njih, već je od prvoga dana njih htio osposobiti za svjedočki i samostalna život na zemlji. Taj samostalan život trebao je biti život sukladan njegovoj riječi, to jest istini koju im je predao, te ljubavi kojom ih je spasio i otkupio. Isus nije htio da oni budu ovisni o njemu u izvanjskom življenju, a da zastrane s obzirom na vrijednosti i vjernost Bogu. Naprotiv, on je tjelesno napustio, ali im je u srce utisnuo neizbrisivi biljeg svoje istine i ljubavi. Zato je i sveti Ivan u svojoj Prvoj poslanici jasno rekao da Boga nikada nitko nije vidio. Jednako tako i Isus kao pravi Bog i nije mislio ostati vezan uz jedan prostor i jedno vrijeme u kojemu se utjelovio, već je posvetio svako vrijeme svojom božanskom prisutnošću. U tom smislu Isus je naučio njih da žive zrelo uz pomoć njegove milosne prisutnosti, svjestan da on ostaje u njima ako ga istinski ljube i ako su cjelovito usvojili njegovu riječ. Preko svoje istine on ostaje s njima povezan otajstveno. Ta otajstvena veza s njime može i treba biti vrlo snažna, poput veze djeteta s roditeljem koja nije samo biološka, već je nadasve duhovna veza roditelja-odgojitelja koji odgaja svoje dijete za samostalan život u istini i kreposti.
Upravo zato je Isus molio Oca da ih sačuva u svome imenu i da ih posveti u istini. To znači da je molio Oca da tako snažno utisne svoje ime u njih da ih obilježi i prožme svetošću svoga imena, kako bi bili nošeni tim neponovljivim iskustvom. To jest, da budu posvećeni riječju istine koju su primili, tako da od nje žive i da se od nje ne odmiču, jer im ona jamči povezanost s onim tko ju je izgovorio. Život po usvojenoj istini je život dostojan Istine od koje su je čuli, te su pozvani živjeti temeljeći svoje živote na njoj. Time pokazuju pravu zrelost, jer tada će znati birati po Božju snagom njegova Duha, a da im Bog ne mora svaku stvar zapovjediti. Dovoljno je da ih prožme istinom i ljubavlju, te da oni sami od tog trenutka mogu djelovati kao prava njegova djeca, zrelo, odgovorno i ispravno, s osjećajem da je živi Bog u njihovim srcima. Zato je Isus živio za taj trenutak da doživi da su posvećeni u istini, da mogu s osjećajem punine živjeti od njegove riječi, te da je s osjećajem zadovoljstva mogu naviještati, ne na umjetan i usiljen način, nego doista osjećajući da je njihov Učitelj u njihovim srcima, te da on govori iz njih svaku riječ koju izgovore.
Za zrelost takve odgovornosti Isus je odgajao svoje učenike, te odgaja i nas danas. Po utisnutoj istini i ljubavi on je živ u našim srcima, te nas šalje u svijet da naviještamo radosnu vijest svim ljudima. Budimo ponosni na posvetu u istini i ljubavi kojom smo obilježeni i radosno svjedočimo darove kojima smo obdareni. U duhu i milosti budimo jedno sa svojim Gospodinom, jer ćemo se time najbolje sačuvati od mržnje i ugroza svijeta, te ćemo ujedno biti najbolji suradnici njegova poslanja u svijetu.