30. nedjelja kroz godinu – C
U suvremenom društvu doista se mnogo govori o pravima, pravdi i pravednosti, te se često na temelju tih socijalnih vidova stvara predodžba i o onoj pravednosti, to jest o opravdanju koje čovjek ima ili bi trebao steći pred Bogom. Tako smo svi skloni usredotočiti se prema onoj izvanjskog pravednosti, a to znači promatrati pravednost isključivo kroz društvene i izvanjske čine. Sebe i druge smatramo pravednima ukoliko nismo prekršitelji zakona ni počinitelji kakvog kaznenog djela. Uvjereni smo kako smo pravednici time što nismo na udaru pravosuđa, niti među kandidatima za Remetinec.
No ako čitamo pozorno današnje Evanđelje, vidjet ćemo da je farizej iz prispodobe daleko iznad toga, te je zato i mislio da je pravednik u odnosu na druge jer nije na nikakvom popisu sumnjivaca. Ne samo da nije negativac i u krugu potencijalnih osuđenika za prijestupe, nego je on častan i pošten član svoga društva i vjerske zajednice. Hvali se, s pravom, što sve ne čini kao ostali ljudi koji su grabežljivci, nepravednici i preljubnici, a isto tako se hvali i što čini dobroga na društvenoj razini. Najprije mu je na čast što posti dvaput tjedno, daje desetinu, moli se redovno i svim svojim izvanjskim činima daje do znanja kako je revan i neporočan član svoga naroda.
Ni ovaj stupanj pravednosti nije najveći stupanj koji bismo kao kršćani mogli i trebali ostvarivati, jer ovakav stupanj pravednosti počiva na našim ljudskim djelima i zaslugama. Temelji se na ljudskoj nepogrešivosti i veličini, na njegovim krepostima i zaslugama. Farizej se hvali kako je savladao oba stupnja pravednosti. S jedne strane je bježao od nedjela, a s druge se mogao čak pohvaliti ljudskim dobrim i zaslužnim djelima. Boljka mu je pak nedostatak pravog zajedništva s Bogom koje nas može prožeti sasvim drugim osjećajem za život i potaknuti prema još uzvišenijoj pravednosti koja nije samo društveno-ljudske naravi, nego božanske. Ovakva je pravednost neophodna svakome, pa i onome tko se hvali izvanjskom neporočnošću, jer nas upućuje na malenost pred Bogom iz koje jedino može izići naša stvarna ljudska veličina. Ukoliko stupanj pravednosti dobrih djela treba biti prepreka poniznom zajedništvu s Bogom, onda Isus ukazuje na to kako je od njega čak bolja grešnost koja čovjeka vodi k obraćenju. A to je upravo ono što se dogodilo cariniku, premda ga uopće nije bilo na pozitivnom stupnju ljudske ljestvice pravednosti.
Zato je najveći stupanj pravednosti ova duhovna, koja ne osporava potrebu da čovjek i naizvana bude pravedan, i pred sobom i pred ljudima, ali takav osjećaj opravdanja i pravednosti treba se razvijati pred Bogom. U protivnom vjernik može steći osjećaj nadmoći nad drugima, osjećaj koji je u konačnici zavaravanje sama sebe. No onaj tko zna koliko je Bog velik i dobar, koliko je milostiv, milosrdan i ponizan, teško će sam trošiti vrijeme i umišljati sebi o vlastitoj veličini. Tko zna koliko je Gospodin ponizio sebe i darovao cijeli svoj život za spasenje svijeta, teško će sebi dopustiti gubiti se zamarati tako perifernim stvarima kao što je mjerenje vlastite pravednosti u odnosu prema drugima. Samo tako će moći zadobiti duhovno opravdanje, kojim nas Gospodin oslobađa sebeljublja i umišljene veličine, pa čak i bolesti vlastitog savršenstva.
Gospodin Isus nas današnjim Evanđeljem poučava kako je Bog onkraj naše ljudske pravednosti. Ali ne kao onaj koji bi nijekao i potrebu ljudske, ili pak da bi njegova božanska bila potpuno drukčija od naše i bez ičega zajedničkoga. Naprotiv, on je onaj koji zna da je ljudska izvanjska pravednost tek jedan mali dužni dio pravednosti, koja je neutemeljena bez one duhovne prema kojoj treba težiti. Tko bi se uhvatio za ljudsku i izvanjsku kao za najveći mogući domet pravednosti, učinio bi sebi medvjeđu uslugu poput farizeja koji nije primjećivao koliko ga je umišljena pravednost udaljila od stvarne pravednosti. Popisujući i iznoseći svoje zasluge, udaljio se od iskrenog zajedništva s Bogom, a naravno i od dobrog upoznavanja sama sebe i svoga poslanja među svojom subraćom.
Stoga Gospodin danas poziva nas vjernike da ne počinimo istu pogrešku, kao što naše rješenje nije činiti nepravdu i zanemarivati potrebu za pravednošću. Pozvani smo biti pravedni, a jedino pravo rješenje koje može voditi prema pravednijem društvu, jest nastojanje svakog pojedinca oko ostvarenja pravednosti pred Bogom, uslijed čega u svoj svojoj jednostavnosti i skrušenosti može i drugima posvjedočiti potrebu obraćenja i zauzetijeg duhovnog života. U protivnom ostajemo na površini života zavarani vlastitim osjećajem samodostatnosti. Neka snaga Krista Gospodina i njegova sveta riječ u nas koji se svake nedjelje okupljamo u njegovu svetom hramu usadi takav osjećaj pravednosti, te da s ovog svetog mjesta možemo uvijek odlaziti ne samo s osjećajem kako smo opravdani, nego i ispunjeni do punine svojih mogućnosti njegovom božanskom prisutnošću.
