25. nedjelja kroz godinu – C
Jedna od čestih tema svakodnevnoga života je sposobnost snalažljivosti. Ljudi se rado vole pohvaliti kako su se snašli, često i za sitne stvari života. Hvale se kako su imali nekog prijatelja koji ih je negdje proveo preko reda, koji im je iskazao dobročinstvo, dao popust ili učinio neku drugu uslugu. Imati poznate i utjecajne ljude na određenim mjestima, koji će nam u datom trenutku pomoći da što bolje i jeftinije prođemo u životu da zaobiđemo određene dadžbine i slično, smatra se vrlo važnim dijelom života. Zato se to drži i samorazumljivim da računamo na pomoć prijatelja i poznanika kada nam zatreba u životu, te tada često zažmirimo i na pitanja koja to povlači za sobom, kao što je veliko pitanje o ispravnosti takvog postupka. I doista, moralno je pitanje ako sam išao preko reda, jer time očito nisam mislio na nekoga kome sam oduzeo red i učinio da duže čeka. Ako sam preko poznanstva uzeo radno mjesto, moralno je postaviti pitanje: a što je s čovjekom kome sam ga oduzeo. I tako redom: svaka pohvala naše snalažljivosti morala bi nam u savjesti pokrenuti pitanje o moralnosti čina koji činimo, a najčešće sebi ne postavljamo nikakvo pitanje i prigušimo savjest, zadovoljni da je nama upalila naša snalažljivost, te da smo se mi domogli svoga cilja.
A to nije tako samo u naše vrijeme, čemu gotovo nitko ne može doskočiti kako bi napravio potpuno pravedan i pošten sustav. Tako je bilo i u Isusovo vrijeme, te je on ispričao i prispodobu koju smo čuli u Evanđelju, polazeći od ‘snalaženja’ koje je on uočavao oko sebe u društvu. Tu prispodobu je završio sljedećim riječima prenoseći divljenje koje ljudi imaju za one snalažljive oko sebe: „I pohvali gospodar nepoštenog upravitelja što snalažljivo postupi jer sinovi su ovoga svijeta snalažljiviji prema svojima od sinova svjetlosti.”
No ove riječi pohvale snalažljivim sinovima ovoga svijeta, ujedno su riječi prijekora sinovima svjetlosti koji nisu u stanju biti snalažljivi u borbi za nebeska dobra, onoliko koliko su sinovi ovoga svijeta sposobni boriti se za zemaljska. Isus kritizira sinove svjetlosti, jer im snalažljivost nije jača strana, pogotovo što prestaju biti sinovima svjetlosti u trenutku kada se i sami počnu natjecati u snalaženju oko zemaljskih dobara sa sinovima ovoga svijeta. Na žalost, umjesto da mi kršćani budemo sinovi svjetlosti, i sami se znamo više baviti zemaljskim stvarima i u njima bolje snalaziti nego u nebeskim. Umjesto da svjedočimo kako je potrebno snalaziti se u borbi za kraljevstvo nebesko, svedemo se na to da počnemo parirati sinovima ovoga svijeta u zemaljskome. Tako i sami postajemo snalažljivi u ovome svijetu, umjesto da se potpuno usredotočimo na nebeska dobra. Zato su ove Isusove riječi nama veliki izazov, jer smo pozvani svjedočiti životom istinski žar i gorljivost prema kreposti i neprolaznim vrijednosti, prema kraljevstvu Božjemu i životu vječnomu. Jer jednom ćemo položiti i mi račun, ali pred onim pravim gospodarem života i povijesti, te ćemo mu trebati objasniti jesmo li rasipali dobra koja nam je povjerio kao spasenjski polog, ili smo ih revno i marljivo koristili da dođemo u život vječni.