2. nedjelja došašća – A
U čitanjima prošle nedjelje mogli smo uočiti jedno proturječje: Božja riječ nas je pozivala na pripravu kako bi nas Bog iznenadio. Ova nedjelja nam govori na koji se točno način trebamo pripravljati, to jest uvodi nas dijelom u otajstvo koje nas iznenađuje, te bi smo danas već mogli naslutiti čime nas Bog želi iznenaditi. Ivana Krstitelja je zapala zadaća protumačiti nam na što se trebamo pripremiti, to jest koji je sadržaj Božjeg plana iznenađenja. Iz Krstiteljevih riječi razaznajemo kako nas Bog želi iznenaditi uspostavljajući svoje kraljevstvo na zemlji. A ako je do kraja vjerovati njegovim proročkim riječima, onda je dolazak samoga Boga vezan uz kraljevstvo. Kraljevstvo se približava jer on dolazi, to jest njegov dolazak je dolazak kraljevstva. Iz toga je jasno kako pripremajući se za dolazak kraljevstva, pripremamo put Gospodinu. Treba, kako kaže Ivan, pripraviti put Gospodinu, to jest poravniti mu staze, što u konačnici znači pronaći stazu do njegova kraljevstva, to jest do njega samoga. Pripraviti put do njega samoga nije teško kad znamo da on dolazi, čime nam se potvrđuje kako on pripravlja put prilazeći nama, a ne mi njemu.
Ma koliko se u prvi mah činilo suprotno, vidimo i iz primjera Ivana Krstitelja kako prvenstvo djelovanja u pripravi ima sam Bog. Prorok Izaija govori o ‘glasu koji viče u pustinji’: Pripravite put Gospodinu. Svojim pojavkom i propovijedanjem u Judejskoj pustinji Ivan Krstitelj je bio taj glas o kojem je prorokovao Izaija. On je u samom sebi i u cijelom narodu pripravljao put Gospodinu. Ali dok je Ivan pozivao da se pripravi put Gospodinu, nije baš mislio kako Gospodin ne može doći bez njega i njegova djelovanja. Znao je Ivan vrlo dobro kako Bog može čudesno zahvatiti u život čovjeka i bez čovjeka, premda nikad nije htio bez čovjekove suradnje. Štoviše, znao je kako Bog može i od kamenja podići djecu Abrahamovu. A ako je sebe smatrao glasom koji viče u pustinji, to znači kako je sebe Ivan doživljavao tek Božjim glasnikom poslanim pozivati na obraćenje i pokoru. Time je svjedočio kako je Bog i njega podigao u narodu i za narod, jer on takvo poslanje nije počeo vršiti bez Božjeg poticaja. Njegova zadaća je bila pripraviti put Mesiji, što u konačnici potvrđuje Mesijino prvenstvo nad njim. Prije nego je progovorio kao glas, Duh Božji mu je objavio u duhu kako uskoro dolazi Riječ. Vrlo dobro je znao kako nije počeo propovijedati sam od sebe, nego jer je pozvan. Sam od sebe, naime, nije mogao znati za Mesijine namjere, niti je mogao na pravi način pripremati mu put, nego samo po nadahnuću Božjemu. U trenutku kad je pozivao na obraćenje i nudio put pokore, nudeći tako konkretne mjere priprave, znao je kako ih nije izmislio sam od sebe, nego su mu došle odozgo. Koraci koje je poduzeo nisu stoga bili ljudski, nego božanski i kao takvi sukladni volji Božjoj.
Tako je u stvari značenje Izaijina poziva: Pripravite put Gospodinu, za Ivana bilo sljedeće: Pripravite se, jer Gospodin dolazi. Nadalje, trebalo je dopustiti Gospodinu da ih pripravi, kako je to činio još od proročkih vremena. Jer dok se narod pripravljao, od Izaije i proroka do Ivana Krstitelja, sam Bog je, u stvari, po ljudima pripravljao put svome Sinu. Štoviše, time je Bog pripravljao put spasenja ljudima, a ne oni njemu. Dok je od njih tražio da se priprave za dolazak njegova kraljevstva, on je u biti njima pripremao ulazak u svoje kraljevstvo. No, kako bi ih on poveo putem spasenja, očekivao je od njih pripravljeno srce, to jest put u srcu pripravljen za njegov dolazak.
Time se izbjegava svaka dvosmislica i nesporazum, te krivo poimanje djelovanja između Boga i čovjeka. Kako vidimo čovjek ne pripravlja put Bogu, nego Bog čovjeku, premda uz dužnu ljudsku suradnju svakog čovjeka oko svoga spasenja, a također i oko spasenja svoje braće. Ovakva priprava postaje i jedno od obilježja došašća, koje nije samo ljudska priprava za Božić, nego je prvenstveno priprava kojom Bog priprema nas ljude za dolazak svoga Sina.
Dajući nam danas primjer i riječi Ivana Krstitelja Bog nas valjano priprema za taj veliki događaj. Slušajući Krstitelja i promatrajući njegov primjer otkrit ćemo kako je on samo glas, ali glas koji, međutim, u njemu nema ni izvor ni počelo. Ivan je spoznao kako je to glas koji dolazi iz daljine, mnogo snažniji i uzvišeniji nego može biti samo ljudski glas. Glas koji on prenosi glas je koji dolazi iz dubina Božjih, glas dan Preteči kako bi navijestio neposredni dolazak Riječi koja je imala biti izgovorena u svoj punini i snazi. Dajmo se stoga pripraviti snagom Božje blizine u srcima, jer dolazi onaj koji je toliko uzvišen da mu nismo dostojni niti obuće nositi. Dajmo se poučiti učeći božanski jezik, jer dolazi Riječ koju nismo sposobni izgovoriti, ako ne prođemo školu njegove ljubavi. Dajmo se krstiti Duhom Svetim i zapaliti njegovim ognjem, kako nas ne bi spalio oganj strasti na ovome svijetu i oganj neugasive propasti na drugome. Dajmo se pročistiti u srcima kako bi nas mogao skupiti kao žito u svoju žitnicu, kao istinski plod života vječnoga.