7. nedjelja kroz godinu – C
Navikli smo razmišljati o Isusu kao o borcu za prava malenih, siromašnih i obespravljenih. Držimo ga nekim tko je bio za društvenu pravdu i pravične odnose među ljudima jer se zanimao za malene i obespravljene na svim razinama društvenih struktura. Teško bismo, međutim, ovakva uvjerenja mogli potkrijepiti nekim primjerom njegovih pouka ili zauzetih stavova, jer on nije držao lekcije na razini društvene zajednice, niti je najavljivao ikakve društvene reforme i zaokrete. Osim toga, današnje Evanđelje donosi vrlo neobičan nauk koji odudara od naših uvriježenih uvjerenja, jer čitamo kako Isus od svojih učenika traži ne samo da ljube i blagoslivlju svoje progonitelje, već i da pružaju i drugi obraz, te da onima koji otimaju i ištu dadnu i više nego što otimaju i traže.
Sve to navodi nas na pomisao kako u ovom odlomku Isus svojim učenicima namjenjuje pasivnu ulogu, to jest ulogu onih koji trpe nepravde i koji su obespravljeni, umjesto da traže pravdu i bore se za nju. Kao da se zalaže za njihovu podložnost u trenutcima nevolje i raznih društvenih ugroza, umjesto da ih poziva na otpor i oslobođenje od takvih pojava. Kao da je odredio svoje učenike da budu žrtve zla i ljudske grabežljivosti, umjesto da se izvuku iz tog začaranog kruga. Kao da pretpostavlja da su dužni slobodno prihvaćati sve što im se događa, umjesto da budu i aktivni čimbenici u ljudskim odnosima i ostvarenju svojih prava. Kao da se ne bi smjeli opirati ni tražiti svoja prava i pravdu u društvu. Kao da ne bi bili pravi njegovi učenici ako bi tražili zaštitu vlastitoga dobra, te tjelesne i duhovne cjelovitosti.
No ipak vjerujem kako Isus svojim naukom nije doveo u pitanje ni one temelj pravednosti koji postoje u ljudskom društvu, a kojima su jamstvo ljudske ustanove zadužene za njihovo određivanje i provođenje. On je, međutim, išao dalje od onoga što može ljudski sustav i društvene ustanove. Isus je doista znao kako društvene pravde nema bez ispravnih odnosa, to jest bez ispravnoga srca. Samo oni koji su neopterećena srca mogu ostvariti zajedništvo i pravdu. Isus nije promicao ni propovijedao društvenu pravdu, već je stvarao pretpostavke za nju. A jedna od pretpostavki je čisto srce. U tom smislu je on pozivao one koji trpe i koji su obespravljeni da budu čista srca, kao da zna da je čovjek nemoćan ukloniti sve nepravde i ugnjetavanja iz društva zato što nije moćan ukloniti ih iz vlastitoga srca bez Božjeg zahvata. Očito mu se učinilo mnogo važnijim i učinkovitijim utjecati na ljudska srca, nego da pokuša ponuditi reformu društvenog pravosudnog sustava.
Koliko je bio u pravu vidljivo je iz konkretnih životnih primjera. Danas živimo u vremenu kada se primiče i na svim razinama govori o društvenoj pravdi i pravednosti, te su mnogi i uvjereni kako se pravednost može ostvariti zakonima i kaznenim mjerama, ustanovama i represivnim aparatom, a Isus je bio uvjeren kako se može ostvariti samo novim srcem. Jer i tamo gdje postoje neophodne strukture koje jamče društvenu pravednost i reguliraju je, ipak nisu dovoljne da u srcima zajamče oprost i ljubav. Vjerujem stoga kako Isus ne osporava i ne dokida postojeće društvene ustanove koje zakonito dijele pravdu u društvu, već ide korak dalje od njih. On, naime, ukazuje na nešto što ljudi ni mogu zajamčiti svojim sustavima.
Očito je bio svjestan kako je nemoguće ostvariti društvenu pravdu bez novoga srca, pa i onda kad bi društvena zajednica uspjela kazniti sve lopove i kriminalce primjerenom kaznom. Zato se i nije trudio govoriti o poboljšanju sustava, već o obraćenju srca, te o velikodušnosti praštanja koje se očitovalo u velikodušnom odmaku od vremenitih dobara i zemaljskih probitaka. Nije se trudio razmišljati o tome koje sve mehanizme netko treba poduzeti kako bi ostvario društvo potpune pravednosti, jer je to nemoguće ukoliko se ne ukloni grijeh iz srca ljudi, ali je jasno govorio o tome kakva treba biti vjernička duša ako želi steći status pravedne duše. U tom smislu je prije svega govorio o duhovnim potrebama pojedinaca, očekujući od svakoga da njegove riječi primijeni u vlastiti život. Znao je kakvo treba biti srce pojedinca pred nepravdama ako se želi ostvariti pravdu.
Iz toga kuta možemo razumjeti zašto nam govori o bezuvjetnoj ljubavi prema neprijateljima, tražeći da blagoslivljamo one koji nas proklinju, da dajemo onima koji nam otimaju, da činimo dobro i pozajmljujemo svima ne računajući odmah svoju dobit, kako to inače čine ljudi. Jer onome tko živi božanskim životom, dobit je samim time što čini dobro i što nasljeduje svoga nebeskog Oca. Nastojmo mi prihvatiti ove Isusove riječi i živjeti ih, pa ćemo onda mi preobraziti svoj društveni sustav na bolje i učiniti ga mnogo pravednijim nego što to mogu ljudske ustanove i nastojanja, nakon čega nas čeka mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna u vječnom Božjem kraljevstvu.