28. nedjelja kroz godinu – A
U prispodobi koju danas čitamo Isus nam stavlja pred oči lik jednog neobičnog kralja koji je slika samoga Boga. Doista, on sam reče: „Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svome.“ Time što ovom prispodobom priča istinu o kraljevstvu nebeskome, jasno je da je likom kralj htio prispodobiti lik Oca nebeskoga, istinskoga kralja koji je svome Sinu pripremao svadbu na zemlji. Dok s jedne strane ima vrlo logičnih i uobičajenih stvari, s druge pak strane ovaj kralj je i neobičan. Cilj mu je, naime, da okupi uzvanike na svadbu i da napuni dvoranu, te u nekoliko navrata šalje svoje sluge da pozovu i prikupe uzvanike sve dok nije uspio u svome naumu. No unatoč takvome planu i naumu, dogodilo se da je jednoga od uzvanika koji se u odzvao u drugome valu na gozbu, ipak isključuje jer nije bio primjereno odjeven za svadbu. Jer s pravom je ljut na one prve uzvanike koji odbijaju poziv na svadbu, ali čudno da nije imao razumijevanja za ovoga čovjeka koji se ipak odazvao njegovu pozivu. Ako je imao razloga kazniti uzvanike koji su uhvatili njegove sluge, zlostavljali ih i ubili, postavlja se pitanje nije li mogao imati razumijevanja za ovoga čovjeka koji je ipak došao na svadbu, umjesto da ga izbaci u tamu svezana i ponižena.
Govoreći našim današnjim jezikom, možemo reći da Isus ovom prispodobom predstavlja samoga Boga vrlo isključivim, pa gotovo i nepravednim, osim što možemo zaključiti da je čudan. Naime, ako je to Bog koji se raduje blizini svakoga čovjeka, zašto je onda inzistirao na njegovom svadbenom ruhu, umjesto da se veseli njegovoj prisutnosti na svadbi? Ako već želi da se svi ljudi spase, te poziva i zle i dobre s trgova i ulica, zašto ovoga isključuje kad je ipak, na ovaj ili na onaj način, odgovorio na poziv? Naravno da u ovoj prispodobi nedostaje dio tumačenja po kojemu možemo razumjeti isključivost u ponašanje ovoga kralja, to jest samoga Boga. Taj detalj koji nedostaje je obraćenje i zajedništvo sa samim Bogom. To je najveći problem i onih prvih slugu koji žive svoj život i ne mare za Boga. Oni se bavi svojim poslovima i trgovanjem, te su uvjereni kako im je to dovoljno za živjeti. Neki su potom i otvoreno protivni Bogu i njegovim slugama, ali svima im je zajedničko da ne mare za njega, njegove planove i proslave. Upravo zbog njihove ravnodušnosti i nemara, Bog je upravio svoj poziv i drugima koji nisu bili pozvani u prvom krugu poziva. Ovdje se nazire slika poziva poganskih naroda, nakon što onaj prvopozvani narod ne prianja zdušno uz upravljeni poziv. Nasuprot tome, u slici onih koje sluge sabraše s putova i raskršća, i zle i dobre, razabire se da je riječ o poganskim narodima kojima je naposljetku upravljen poziv. Ali sasvim je jasno da se oni trebaju obratiti da bi ušli na Božju svadbu, jednako kao što su i oni prvi trebali prionuti uz njegov naum. To je ono što se zamjera čovjeku koji je ušao bez svadbenoga ruha: mislio je da može na Božju gozbu ući bilo kako odjeven.
U ovome slučaju ruho predstavlja njegov ćudoredni život. On je mogao postati članom kršćanske zajednice, moga se naći u broju onih koji sebe nazivaju kršćanima, ali ako to životom ne potvrđuje, onda mu je to sasvim beskorisno. To vrijedi i danas kada se raspravlja o tome kako Crkva mora biti uključiva, to jest uključivija kada je riječ o određenim kategorijama ljudi koji se ne slažu s odredbama kršćanske vjere. Danas se Crkvi predbacuje i zamjera što navodno zatvara vrata pred onima koji život i obitelj i vrednote poimaju drukčije nego nas Bog poučava, te se od nje očekuje veću uključivost s obzirom na osobe koje nastavljaju živjeti u svojim uvjerenjima, a koja su grešna i čovjeka i Boga nedostojna. Mnogi smatraju da se Crkva mora posuti pepelom i napraviti povijesni zaokret za koji nije bila sposobna tijekom tolikih stoljeća, zbog čega je i danas mnogi smatraju isključivom i netolerantnom.
No ova nam evanđeoska prispodoba jasno govori da treba ispuniti ćudoredne preduvjete ako joj netko žili pripadati a da ima istinskog spasenjskog učinka. Jer u drugom pozivu na gozbu su se skupili i zli i dobri, što znači da u Crkvi ima mjesta za svakoga, s time da su se svi oni trebali obratiti – okrenuti Gospodinu i njegovu spasenjskom planu. Jer spasenje se ne događa samo po sebi, po nekoj prirodnoj inerciji, već je Božji dar onima koji su pripravi primiti ga i na taj način ući na gozbu života. I ma koliko lice Boga moglo djelovati isključivo i netolerantno, on uistinu nije takav. Jer on je došao i s ljubavlju pozvao sve ljude na spasenje. Ali oni koji ne drže ni do njega ni do sebe, jednostavno ne mogu takav dar primiti i uživati zajedništvo s njime koji je darovatelj milosti spasenja i života vječnoga. To je zabluda svih onih koji misle da se spasenja ostvaruje samo po sebi, te da ga Bog daje svakome bez ikakva kriterija i razlučivanja.
Ovo je poticaj cijeloj Crkvi i svakome od nas vjernika da s ponosom prionemo uz Boga koji do te mjere ljubi svakoga čovjeka da svakoga poziva na svadbenu gozbu svoga Sina. Ali bi svaki čovjek morao ljubiti sama sebe u tolikom mjeri da se potrudi učiniti što dostojnijim toga svetog uzvišenoga dara. U konačnici, kada se nađemo pred Gospodinom, neće nam koristiti to što smo se zvali kršćanima, ako nismo pazili na dostojanstvo svoje krsne haljine, to jest svoga života. Tada nam neće pomoći nikakve teorije o Božjoj velikodušnoj uključivosti, jer će on tražiti koliko smo se trudili biti dostojni događaja njegova Sina koji je poradi nas i našega spasenja došao u povijest. Potrudimo se, stoga, dok je vrijeme, svojim životom zahvalno uzvratiti Bogu za poziv i izabranje kojim nam je iskaza čast i pozvao nas na vječnu gozbu svoga Sina.