2. nedjelja došašća – C
Živimo u društvu u kojemu sve više i više na površinu izlaze ljudske potrebe. Ali ne one osnovne i bitne, već drugotne potrebe koje zauzimaju sve veću važnost i sve više prostora. Ljudi su sve glasniji i glasniji u tome da ostvare takve potrebe, pa čak da ih i predoče potrebama od životne važnosti, premda one to nisu. Pa ipak, sve više i više ljudi je vrlo agresivno s obzirom na njih i na njihov spomen. I dok o njima sve glasnije i češće razgovaraju, usporedno s time još glasnije na njih polažu pravo kao da bi svijet propao bez toga ili kao da bi oni manje bili ljudi da im se uskrate ti sitni užici i zadovoljstva koja smatraju zakonitima u svom malom svijetu. Stoga možemo slobodno reći da živimo u svijetu buke ljudskih potreba, pri čemu se na ljudske potrebe mislio samo na one najniže, tjelesne i zemaljske. A onda je još pri tome važno vidjeti da ljudi doživljavaju Boga i vjeru kao onoga koji im zabranjuje te njihove sitne užitke, te nastoje zagušiti njegova traženja i njegov govor kojim se obraća čovjeku. Mnogi ljudi misle da im upravo on, poradi nerazumijevanja ljudskoga života, želi uskratiti temeljne ljudske potrebe na koje imaju pravo po svojoj naravi.
Istina je, međutim, sasvim drukčija. Jer Bog vrlo dobro pozna naču ljudsku situaciju i zna što su naše istinske i iskonske potrebe. Jednako kao što zna što smo sve mi sebi proglasili potrebama i tako zagušili upravo one istinske i iskonske provodeći mnogo vremena posvećena sporednim i površnim potrebama. Upravo zato sam Bog dolazi k nama da nas upozori da smo na mjestima iskopali rupe od svojih traženja ili napravili brežuljke i brada nagomilavajući ono što smatramo neophodnim za život. Štoviše, upravo on vidi da smo iskrivili vlastite putove uvjeravajući sebe da je bolje ići nekim našim prečicama nego pravim Božjim putem. Pa čak tamo gdje vidimo da nas Bog na putu čeka, radimo i zaobilaznice samo da se ne sretnemo s njime i njegovom svetom voljom i istinom. Do te mjere smo kadri sve božansko iskriviti da posrćemo na svojim ljudskim putovima, ili smo kadri zatrpati se do mjere da su nam uši zatisnute za njegov glas, te se on mora s nama nadglasavati. Upravo to je ono što je osjećao prorok Izaija kad je rekao i prorekao: Glas viče u pustinji! Prorok je osjetio da Bog mora vikati i s nama se nadglasavati, u protivnom Boga teško čujemo. Štoviše, navijestio je vremena kada će sam Bog doći među ljude da im donese svoje spasenje, ali da bi to vidjeli trebalo im je navjestitelja i službenika koji će ih pozvati da progledaju, to jest da se obrate. Upravo to poslanje preuzeo je na se i Ivan Krstitelj koji je se i sam morao boriti protiv gluhoće svoga naroda, ali nije žalio truda i napora da navijesti obraćenje i oproštenje grijeha. Na svojevrstan način i on se morao nadglasavati da uspije u svom naumu i da ljudima ponudi vjerodostojnu poruku Božju.
A tko želi čuti poruku Božju, to jest tko ne želi dopustiti da ga zemaljske potrebe ne zaguše i nadglasaju, taj mora otići u pustinju. To jest, taj se mora udaljiti od zaglušujuće i zagušujuće buke svijeta, te u tišini slušati Božji glas. Samo ako se nađe nasamo s Bogom može u razumjeti važnost i dubinu, nježnost i toplinu njegove poruke. Tko intenzivno i istinski doživi Božju poruku, on onda prema ljudima nastupa svjedočki, a ne ideološki. On tada govori iz iskustva i prenosi važnu poruku za spasenje, a nije tek teorijski protivnik zemaljskog poretka i ljudskih probitaka. Zato je Ivan bio glas koji viče u pustinji, jer je on sam prije morao, u odmaku od zemaljskih potreba, otkriti koje su prave ljudske potrebe. Mogao je slušati Božji glas u pustinji ne dopuštajući da ga nadglasaju toliki glasovi ovoga svijeta. Nakon toga sam je mogao biti glas koji viče u pustinji, pozivajući ljude da i sami odu u zaštitu pustinje, tamo gdje ih neće ljudsko zavaravati ni odvoditi na krive putove, već će se podložiti onomu što je Božje.
Iz primjera i poslanja Ivana Krstitelja i mi crpimo nadahnuće za naš obraćenički hod u došašću, jer je jedan od ciljeva došašća da ne dopustimo da buka ovoga svijeta i naših ljudskih potreba nadjača Božji glas u nama. Pogotovo što nismo odgovorni samo za sebe, već smo odgovorni za druge kojima trebamo biti glas koji viče, to jest svjedoči o Božjoj dobroti, kao i o potrebi da prestanemo slušati buku ljudskih potreba u nama, već radije njega koji nas vodi ispravnim putem. Upravo zato se moramo preispitati koliko mi jasno i glasno svjedočimo njega i njegovu ljubav. Jer ne radi se o tome da uzmemo megafon i iziđemo na ulicu, već da živimo dosljedan život koji odgovara njegovoj volji i nauku. Jer dosljednost kršćanskog života drugo je ime za ‘glas koji viče u pustinji’. Samo ako smo dosljedni kao vjernici, onda smo dovoljno glasni i sebi i drugima, cijelome društvu i narodu. No ako smo se mi izjednačili s drugima u načinu života i traženju zadavljenja ljudskih potreba, onda naša vjera nije drugo doli ideologija, a naš glas je blijed i neprepoznatljiv, ma koliko mi tvrdili za sebe da smo kršćani. Trudimo se stoga da nam ovo došašće bude došašće u kojem ‘bijegom u pustinju’ utišavamo glas ljudskih potreba, a otvaramo se glasu Božjemu koji će nam otkriti što su to stvarne ljudske potreba, te će nas uz to i osnažiti da ih zdušno tražimo, od njih živimo i po njihovu ostvarenju dođemo do kraljevstva nebeskoga.