Ljudski život je poput bačve,
u koju Bog nalijeva vino
svoje milosti i ljubavi.
Poradi toga ona mora biti
natopljena u krsnoj vodi
i obručeva dobro stegnutih
kako bi mogla sigurno držati
povjereni božanski sadržaj.

U trenutku kad ljudi
odbace krsnu milost,
ona se suši i počne gubiti
božanski sadržaj.
A ako potom nastave,
kako bi je sanirali,
natapati je zemaljskim obiljem,
ona se tek tada brže suši
i neminovno raspada.
Jer život se ne može održati
snagom zemaljskog obilja,
već jedino Božja milost
može biti pravi sadržaj
koji natapa njegove stjenke
da se ne rasuše potpuno,
nakon čega može primiti
otajstvo Božjega života.

Opisujući stvaranje čovjeka,
Sveto pismo će reći da je
stvoren na sliku Božju,
ali ne samo kao pojedinac,
već i kao muškarac i žena:
Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,
muško i žensko stvori ih.
A jer po objavi znamo
da je Bog trojstvena ljubav,
onda je sasvim razvidno
zašto su muškarac i žena
u svom životnom zajedništvu
njegova vjerna slika.
Jer kao što je Bog Trojstvo
u kojemu postoji Onaj koji ljubi,
Onaj koji je ljubljen
i njihova međusobna Ljubav,
tako je čovjek od početka
nosio pečat Trojstva.
To znači da je bio stvoren
za međusobnu ljubav
i potpuno zajedništvo života.

Prolom oblaka je kao pojava
iznimno jak kišni pljusak,
često dužeg trajanja,
uslijed čega se sruči na zemlju
velika količina kiše.
Zato i nosi takav naziv
jer se stvara dojam
kako je tolika voda bila
nagomilana iznad oblaka
samo spremno čekala
da padne na zemlju.
Potom kao da se u trenutku
oblak otvorio i odjednom
svu kišu izlio na zemlju.

Slikom proloma oblaka
može se opisati
i događaj Pedesetnice
– silaska Duha Svetoga
na apostole i sabranu Crkvu.
Otac je nebeski željno čekao
da se njegova vjekovna ljubav,
nagomilana na nebesima
za ljudski rod izlije na zemlju.
U Jeruzalemu se dogodio
pravi izljev ljubavi Duha Svetoga,
jer se nebo do kraja otvorilo
i ispunilo srca učenika
i cijelu zemlju do konca vjekova
tim uzvišenim Darom.

Podmetači su vrlo korisna
pomagala u domaćinstvu
koja prođu gotovo neuočljiva
u odnosu na sve ostale
važne predmete i naprave.
Kako bi se sačuvalo
radne plohe od oštećenja
vrućih lonaca i posuda,
na njih se postavljaju podmetači.
Oni su dobar izolator temperature,
a služe i protiv klizanja
čaša, zdjela i tanjura.
Podmetnuvši sebe,
osiguravaju dobru potporu
i nesmetan tijek blagovanja.

I ljudi bi se trebali staviti
u službu jedni drugima
kao podmetači, te
umjesto da jedni drugima
podmeću noge i klipove,
trebali bi biti kadri podmetnuti
leđa pod breme života.
Tako bi svojoj braći i sestrama
omogućili mirniji hod kroz život
na putu prema vječnosti.
A uostalom, tako je
napravio i naš Gospodin
kad je podmetnuo svoja leđa
pod naš križ, čime se
izložio za naš mir i spasenje.

Nakon većih ili manjih,
dubljih ili plićih,
ozljeda i rana na tijelu
ostaju ožiljci kao svjedočanstvo
svega kroz što smo prošli.
Poput ožiljaka na tijelu
postoje i oni na duši.
Njih nam zadaje zlo
koje se na nas obrušava,
a napose je poguban grijeh
kojim sami sebi
nanosimo udarce i rane,
pa i onda kada činimo
zlo i nepravde drugima.
I Gospodin Isus je primio
mnoge udarce i zadobio rane
od kojih su mu ostali
duboki ožiljci na tijelu,
vidljivi i nakon uskrsnuća.
Osim što su bili svjedočanstvo
svega što su mu ljudi učinili,
oni su bili i osobiti dokaz
njegove ljubavi i spremnosti
trpjeti za nas i naše spasenje.
A sve je to učinio za nas
kako bi nas izliječio
od smrtonosnih rana grijeha
koje nosimo na srcu i duši.
A ranjeni smo već od rođenja
ranom koja bez njega
ne bi mogla zacijeliti.
Stoga dok promatramo
njegove svete rane
i modrice koje nas ozdraviše,
ne zaboravimo radije njih
utisnuti u svoje biće
nego ostati samo
s ožiljcima svojih grijeha.
Neka nam one budu
znak i spomen na pobjedu
izvojevanu slavnim uskrsnućem
kojim smo iscijeljeni.

Kapitulacija je ugovor
među zaraćenim stranama.
Točnije, kada slabija strana
osjeti da gubi rat,
te da nema više smisla
nastaviti neprijateljske borbe,
onda traži i pristaje potpisati
dokument o predaji
kojim prihvaća mir i uvjete
koje postavi jača strana.
I Gospodin Isus je bio
u velikoj smrtnoj borbi,
no, vjerujući u pomoć
svoga Oca nebeskoga,
nije potpisao kapitulaciju
pred zlom i Zlim
niti onda kad se činilo
da je sigurni gubitnik
u kalvarijskom grobu.
Ali ostao je vjeran do kraja
u borbi za život i slobodu,
uvjeren da će mu stići
obećana pomoć.

Zato se iznad svega držao
svoga saveza s Bogom
koji mu je i došao u pomoć
uskrisivši ga od mrtvih
i učinivši ga na zemlji
nepobjedivim svjedokom
Božjega nebeskog života.  

Za druženja i susrete
ili pak događaje od važnosti,
potrudimo se pripraviti
i izvanjskim dotjerivanjem.
Jedna od važnih stavki
zasigurno je stavljanje mirisa.
Njime uklanjamo miris znoja
ili neugodan zadah tijela,
te oko sebe širimo osjećaj
privlačnosti i dotjeranosti.
A sve to što tako rado činimo
za izvanjsku pojavnost,
trebalo bi napraviti i na razini
duhovne skrbi o svome biću.
Uslijed grješnosti i slabosti
naše tijelo je podložno
smrti i raspadljivosti,
te oko sebe neizostavno širi
neugodan grobni zadah.
Isti možemo ukloniti samo
darom Uskrsloga Gospodina
koji nam je svojim uskrsnućem
podario neraspadljivost.
Kao što njegovo tijelo
nije bilo podložno raspadljivosti,
tako je i nas obdario
uskrsnim životom i svetošću
koja je jedini miomiris
prikladan za ljudsko biće.
Njime pouzdano uklanjamo
neugodne zadahe iz života,
a širimo opojni miomiris
Kristova slavnog uskrsnuća.

Kad bi ljudi uspjeli uskladištiti
energetski napon munje,
trajno bi riješili problem
električne energije.
Ali jer ne znaju munju
iskoristiti u pozitivne svrhe,
ona im je onda opasnost
od koje se nastoje zaštititi.
A zaštita se sastoji u tome
da odvedu u zemlju
njezinu moćnu snagu
i svedu njezinu golemu silu
na električni potencijal zemlje.
Na žalost ljudi ne znaju
iskoristiti potencijal neba
niti u duhovnom smislu.
Boje se energije i snage
koju Bog s neba šalje
za njihovo dobro i korist.
Umjesto da priznaju svoje
neznanje i nesposobnost
prihvaćatiti Božje milosti,
radije iskazuju nepovjerenje
i sumnjiče Boga za zloću,
prijetnje i strogoću.
Pa i onda kad im je poslao Sina,
odsjaj slave i otisak bića,
oni ga radije odlučiše ‘uzemljiti’
nego mu povjerovati
i iskoristiti za spasenje
neizmjerni potencijal
svete ljubavi Božje.
No njegova božanska snaga
bila je tako jaka
da se nije dala uzemljiti,
već je zabljesnula iz groba
i obasjala čitav svijet
slavom slavnog uskrsnuća.

Kažiprst je mnogostruk znak
i simbol za nas ljude.
Kada ga u nekoga upremo
prenosimo mu poruku:
ili ga za nešto prozivamo
ili ga ozbiljno opominjemo
ili mu čak prijetimo.
Sveto pismo takvu gestu
naziva ‘ispružen prst’,
najčešće usmjeren protiv bližnjega,
ali se podiže i protiv Boga.
Korizma je milosno vrijeme
kada nas Isus uči
ne usmjeravati prst
kao oružje protiv drugoga,
već ga radije okrenuti
prema sebi samome.
Dovedimo se stoga kažiprstom
pred prijestolje Božje
i do sudišta vlastite savjesti.
Propitajmo se temeljito,
te nakon toga bez straha
skupimo prste u šaku
i udarimo se njome u prsa
u znak kajanja pred Bogom.
Tako ćemo iz svoje sredine
ukloniti ispružen prst,
a sam Bog će nam pružiti
svoju ruku spasiteljicu.

Svaki dobar gazda
koji je vodio računa
o svome imanju,
znao je kako ne smije
zapustiti plemenita stabla
ako ih je htio pretvoriti
u komade drveta
za gradnju svoga doma
ili u korisne alatke.
A da bi dobili korisno
i plemenito drvo
mora ga potkresavati
i usmjeravati u rastu.
Zato siječe i pila
suvišne grane i grančice
kako bi raslo uspravno,
te kasnije bilo uporabiv.

Slično duhovno potkresavanje
treba činiti svaki vjernik
u korizmenom vremenu.
Postom molitvom i pokorom
valja potkresavati
grubi karakter i zla nagnuća
i postajati Bogu ugodno,
a braći korisno drvo,
poput križa Gospodinova.
Tako sebe ugrađuje
u vječni hram spasenja.