Svima je dobro poznato
koliko su bitni začini za hranu,
te kako je dovoljno tek malo
dobrog začina da hrana dobije
novi okus i novu kvalitetu.
S prikladnim začinima
hrana postaje sasvim drugačija,
ukusnija i jestivija.
Nešto slično se događa
i u životu vjere koja nam je
darovana po Božjem daru.
Sama vjera neće promijeniti
uvjete u kojima se odvija
naš zemaljski život,
ali ima moć našem životu
dati kvalitetu neba
i otkriti smisao vječnosti.
Stoga tko je po vjeri iskusio
ljepotu Božje prisutnosti,
koja životu daje novu ljepotu,
znati će da ima poziv i sam postati
začinom života svojoj braći.

Pomrčina Mjeseca je
prirodna pojava koja nastaje
ulaskom Mjeseca u Zemljinu sjenu,
poradi čega ga Sunce ne može
obasjavati jasno i potpuno.
Mjesec tada ostaje bez sjaja,
jer je prekinuta komunikacija
između njega i Sunca,
te se može dogoditi čak
da i potpuno pomrča,
ako cijeli uđe u sjenu.

Dobro nam je poznato
kako su sveti oci često
ovu sliku i simboliku primjenjivali
na odnos Krista i Crkve.
Krist je Sunce s visine
od kojega Crkva prima sjaj
kao što Mjesec od Sunca,
te svijetli – svjedoči toliko snažno
koliko se izloži Suncu,
jer svoga vlastitoga svjetla nema.
I ova pomrčina nastaje
kad se zemaljske sjene
ispriječe između Sunca i Mjeseca,
kada zemaljski interesi,
slabosti, propusti i grijesi
u srcima svećenika i vjernika
zaguše ili onemoguće Kristov sjaj.
Na žalost, to je česta pojava
i u našem turobnom vremenu.
Prava je sreća, međutim,
da je Sunce uvijek jače
od zemaljskih sjena,
te redovito pomogne Mjesecu
da ih se oslobodi
i da ih od sebe otkloni.
Jer zemaljske sjene su prolazne,
a sjaj Sunca vječan,
te i Mjesec može i treba
takvim sjajem sjati,
ne prestajući se do kraja
zrakama Sunca izlagati.

Ljestve ili skale su
vrlo korisna naprava-alatka
koja služi da dosegnemo visine
koje bez njih ne bismo
dosegnuli redovitim putem
u našim stambenim prostorima
i drugim mjestima izvan njih.
Slično u svom nutarnjem svijetu
ljudi pokušavaju ostvariti
neki veći ‘duhovni’ stupanj
u odnosu na druge ljude.
Počesto se stoga uzvisuju
svojim znanjem i vještinama
pred drugima ljudima,
te vidimo da im to sve
služi za uznositost i samohvalu
iz koje se rađa umišljenost.
Štoviše, na temelju toga smatraju
da su savršeniji i bliži Bogu
u svom religioznom življenju.
Kao da zaboravljaju da
nijedan čovjek do sada
nije napravio ljestve do neba,
te se uzalud dižu put neba
ljestvama ljudskoga savršenstva.
Jedine ljestve kojima se
može popeti do neba,
one su kojima je Božji Sin
sišao s neba na zemlju.
A to su ljestve poniznosti,
predanja i služenje,
izgrađene Božjom rukom.
Na zemlji su čvrsto naslonjene
na poniznu ljudskost Kristovu,
a do neba dopiru
snagom njegova božanstva.

‘Puniti baterije’ postao je
svakodnevan izraz,
kao odraz redovitih potreba,
da se mi ljudi vratimo
u uobičajeno stanje
puni energije i snage.
Napose se ovaj izraz koristi
kad je riječ o godišnjim odmorima,
jer godišnji valja iskoristiti
i da bi se napunile baterije.
No mnogi međutim ne znaju
kako napuniti baterije,
te su slični onim ljudima
koji koriste punjač baterija
da napuniti baterije
kućanskih aparata
i drugih naprava.
Kako bismo dobro napunili
naše ljudske baterije,
vrlo je važno znati što su
i kakve su te naše baterije.
Jer one nisu samo tjelesnost
kojoj treba sna i odmora,
već su prave baterije
baterije duha i duhovnog života.
Bilo bi uzalud ako bismo
napunili samo vremenite
i zemaljske baterije tijela,
a ne bismo napunili baterije
vječnom i neprolaznom snagom
živoga i utjelovljenoga Boga
koja jedina može ispuniti
naše biće i biti mu hrana.
Neophodno je stoga dopustiti
da Krist Gospodin bude
punjač baterija našega života
koji će nas ispuniti,
po svojoj riječi i tijelu,
besmrtnom snagom
života vječnoga.

Marijo, presveta Djevo,
samo ti si jedina
bila bez sjene,
ti što nadvisi sve žene,
i Majkom posta
ljudskoga roda,
ti Bogorodice,
čija utroba biješe puna
blaženoga ploda.
Ti, sva satkana
od Božjeg Sunca,
bez ikakve ljudske sjene,
Žena koju ne dotiču
naše zemne mijene.
Doista ti si jedna
bila Žena,
ona što nema
nikakvih sjena,
ona što u srcu
Sunce nosi,
Roditeljka kojom
nebo se ponosi.
Iz utrobe tvoje
zasjalo nam je
pravo Sunce
i ti blaženom posta
Ženom što se penje
na nebeske vrhunce.

Kad se dogodi ozljeda

onda nije dovoljno

staviti flaster na ranu

i zamotati je zavojem.

Prije svega važno je

ranu dobro očistiti

pa tek onda lijekovima tretirati

i zaštititi od mogućih

loših utjecaja izvana.

Isto vrijedi i za one

duhovne rane zvane grijeh.

Kad počinimo grijeh

on za sobom povlači

onečišćenje duše,

te je potrebno temeljito

zaraženo mjesto očistiti

od svih natruha zla.

Tek nakon toga se može

stručno previti

zavojem milosrđa Božjega

pa će rana brzo zarasti.

A pozivati se na milosrđe

na način kao da

polažemo pravo

na nečistu ranu

samo bismo sebi izazvali

dodatnu infekciju.

Poštujmo stoga

liječničku vještinu

i dopustimo Nebeskom Liječniku

da očisti svaku nečistoću

s našega bića

kako bi nas potom

lakše i brže doveo

do potpunog ozdravljenja.

Škare su višenamjenska alatka

koja na primjer služi kao

dio krojačkog pribora

ili uredskog materijala

korisna za rezanje papira

i drugih sličnih materijala.

Slično tome može se govoriti

i o duhovnim škarama

koje nam povjerava Gospodin

da što lakše i brže prekinemo

sa sponama ovoga svijeta

i sa grješnim navikama,

sa starim čovjekom

i njegovim neurednim manama.

Štoviše dao nam je oštre škare

svoje svete riječi

kojim je kadar dijeliti

bitno od nebitnoga,

sveto od profanira,

istinski život od ljudskoga,

Božju istinu od laži:

Živa je Riječ Božja

i djelotvorna;

oštrija je od svakoga

dvosjekla mača;

prodire dotle da

dijeli dušu i duh,

zglobove i moždinu

(Heb 4, 12).

Ne preostaje drugo

nego tim škarama

odlučno odstraniti

sve što ne pripada

vjerodostojnom životu.

Mačje oči su

reflektirajuća stakla

koja se ugrađuju u osi ceste

da bi vožnja bila sigurnija

noću i u nepovoljnim

vremenskim uvjetima.

Dobile su naziv po odbljesku

koji imaju oči mačke

kad joj se noću zasvijetli

svjetiljkom u glavu.

Tako su i kršćani

koji dolično žive

kao svijetleći znakovi

koji putnicima ovoga svijeta

pokazuju gdje su rubovi

života i smrti, istine i laži,

dobra i zla, sreće i nesreće.

Tako i svojim gotovo

neprimjetnim postojanjem

pomažu drugima

da lako pronađu put

koji vodi do Neba.

Dobro je poznato da orkestar,
simfonijski ili neki drugi,
ne bi bio složan ni uspješan
da nije vještog dirigenta
koji svojom palicom usklađuje
sve instrumente i izvoditelje.
O pokretu njegove palice
ovisi sklad i zajedništvo,
te ljepota zvuka i glasa
koju ispunjaju slušatelje
uzdižući im duše k nebu
suzvučjem uzvišenih tonova.
Takav duhovni sklad i ljepotu
ostvario je naš Gospodin
kad je sišao s neba na zemlju
da razjedinjeno čovječanstvo
pretvori u složni orkestar
koji izvodi nebeske melodije
i u pjevački zbor koji pjeva
neizrecive Božje riječi.
Ali da bi uskladio čovječanstvo
i osposobio za takvu izvedbu,
trebala mu je dobra
dirigentska palica križa
kojom je uskladio i izmirio
cijelo čovječanstvo s Bogom,
a i međusobno jedne s drugima.
Neka i nas njome usmjeri
da dadnemo sve od sebe,
za najljepše tonove života,
u Crkvi – zajednici spasenja
cijeloga ljudskog roda,
a Ocu nebeskome na slavu.

U mnogim mjestima diljem svijeta,
pa i naše lijepe Domovine,
kao što su Rim ili Ludbreg,
postoje obilježene točke
kao mjesta za koja se drži
da su centar svijeta.
Bez daljnjega to izaziva
i ponos u stanovnicima istih
da žive u tako važnim mjestima.
No ne želeći ulaziti pobliže
u zemljopisne ili astronomske
pojedinosti ili činjenice,
postoji jedna druga istina,
a to je da je pravo središte
ono iz kojega je svijet potekao,
a to je duhovno središte.
Zato centar svijeta nije
neko posebno mjesto
na kugli zemaljskoj,
nego je pravo središte
u čudesnom Božjemu srcu
iz kojega je svijet nastao.