Ovo je jedna od riječi koja se
češće čuje posljednjih dana.
Dolazi od talijanskoga quarantina
što znači četrdesetak,
a označava privremenu
preventivnu izolaciju bolesnika
ili potencijalnih bolesnika,
bilo osoba, životinja ili biljaka,
s ciljem sprječavanja zaraze.
No prije nego su ljudi izmislili
karantenu za zemaljsko zdravlje,
Gospodin je domislio karantenu
za duhovno dobro svoga naroda.
Osigurao nam je vrijeme izolacije,
a on sam je došao skrbiti o nama
svjesno ostajući u izolaciji s nama.
Upravo zato jer smo svi mi ljudi
zaraženi virusom grijeha,
pozvano nas je da idemo
u duhovnu izolaciju korizme.
Jer i riječ korizma znači
četrdesetnica ili četrdesetodnevna
duhovna priprava za Uskrs,
tijekom koje se čistimo od grijeha,
samo što dolazi od latinske riječi.
Tako je Gospodin ustanovio
za nas i za naše vječno dobro
na našem životnom putu
prema nebeskoj domovini
duhovnu karantenu čišćenja
kako bismo jednom u punini
uživali život pripravljen za nas
u radosti njegova uskrsnuća.

Svatko tko je svjestan sebe i svoje ljudske slabosti, a onda opet zna da stoji pred Božjim veličanstvom, stječe ispravnu i stvarnu sliku života. Jeronim je bio jedan od takvih ljudi koji nije zavaravao sebe uvjerenjem u naravnu dobrotu, znajući da se stvarna dobrota do koje dolazi narav milosni Božji dar do kojega se dolazi sredstvima usavršavanja. Naprotiv, nosio je veliki imperativ da trajno postaje žarčim kršćaninom. Nije bio za stereotipno i formalno kršćanstvo, već je očekivao dosljednost od vjernika, a i sam se trudio izgraditi je. Ne samo da je shvaćao kako svaki čovjek ima mogućnost duhovno rasti i usavršavati se, već je bio uvjerenja kako kršćanin ima čak dužnost. Zato za sebe nije prihvaćao život bez obveze svakodnevnog rasta u vjeri i kreposti. Volio je autentične primjere vjere i nije se ustručavao pohvaliti one za koje je znao da žive vjerodostojnim kršćanskim životom. Nikome nije bio zavidan na ostvarenom duhovnom napretku, pa je od mnogih mogao učiti. Iskreno je promatrao Kristove borce koji su radili na vlastitom savršenstvu, te ih je onda zdušno hvalio i trudio se ići njihovim putem. Isto tako je iskreno skrbio oko svih koji se odlučuju ići putem svetosti, pa se nije bojao iznijeti i iskustvo svoje slabosti, kako bi njih opomenuo i učvrstio u dobru.

Stoga, moleći akvilejske monahe Kromacija, Jovina i Euzebija da preuzmu duhovnu skrb o njegovoj sestri, Jeronim će posvjedočiti: “Znate sami kako je klizav put mladosti, na kome se i ja okliznuh, a i vi po njemu ne bez straha hodiste. Stupajući sada ona na taj put, treba da je opomenama svi pomažete, i tješenjem podupirete; treba, to jest, da vaša svetost čestim poslanicama nju osnaži.” Ovakvu autobiografsku ispovijest vlastite slabosti mogao je napisati samo zato što je iskusio oproštenje i upoznao Božju blizinu. Znao je koliko je dragocjen put i život svetosti, te ga je iskreno svima želio, a i izravno skrbio oko onih koji su mu bili u blizini. Zato se i opredijelio za monaški život, s jedne strana oplakujući grijehe i prijestupe, a s druge imajući prigodu napredovati u savršenstvu i rasti u svetosti. Dirljiva je njegova iskrenost, odvažnost i gorljiva skrb da drugima pokaže put Kristov i da ih njime povede.

Tijekom povijesti Crkve mnogi su svojatali Jeronima Dalmatinca kao svoga, premda on nikada nije želio takvo svojatanje. Da je znao što će se kasnije događati, možda bi se potrudio ostaviti i pokoju informaciju više o svome podrijetlu, kako obitelji tako o rodnome mjestu i domovini. No jedino pozitivno u svemu tome je što su ga svojatali poradi njegova svetačkog lika i veličine kojom je plijenio pozornost kako svojih suvremenika tako i kasnijih naraštaja. A glede svoga podrijetla u svom djelu Znameniti muževitek kratko je rekao da je sin Euzebijev iz grada Stridona, smještenog na granici Dalmacije i Panonije, a koji su razorili Goti. Dok ostaje nepoznata ubikaciju samoga mjesta, dotle će njegovi suvremenici njega nazivati Dalmatincem, čime će barem malo olakšati istragu o njegovu podrijetlu. S druge pak strane sam Jeronim će o svojoj obitelji kasnije navesti još pokoju korisnu informaciju.

Osim što spominje oca Euzebija, ponešto saznajemo i o bratu mu Paulinijanu, kao i o sestri i baki. Nadalje znamo da je njegova obitelj bila dobrostojeća prije provale Gota, te da su posjedovali dosta polja i šume. Nakon razaranja Stridona Jeronim je poslao brata da rasproda što je ostalo iza gotskih pustošenja kako bi popravio betlehemski samostan i gostinjac, te je tako pronašao najbolji način da uloži vlastitu imovinu.

I kad znamo sve to, ipak ne znamo dovoljno o Jeronimovu podrijetlu. Jer njegovo podrijetlo nije samo ono biološko, već je prije svega duhovno. Zato, ako ima nešto na što će biti ponosan, onda je to njegovo kršćansko podrijetlo, to jest kršćanska vjera koju je primio od svojih roditelja. “Ja sam kršćanin. Rođen sam od kršćanskih roditelja. Nosim na svome čelu zastavu Križa”, reći će s ponosom u jednom svome tekstu. Jeronim je iznimno cijeno upravo to božansko podrijetlo koje je primio po svetome krštenju, po kojem je bio ucijepljen u Boga i božanski život. U svijetu u kojem ljudi ne znaju i nisu znali svoje duhovno podrijetlo, mnogo važnije od tjelesnoga trebalo je imati duhovni identitet, Jeronim je bio ponosan upravo na ovo podrijetlo kao najbitniju sastavnicu života, čime i nama danas ostavlja vrlo rječitu poruku.

U naše moderno doba,
kada se i kod nas poboljšavaju
uvjeti pastoralnog djelovanja,
može se vidjeti prizore koji su
na Zapadu sasvim uobičajeni.
U sklopu liturgijskog prostora
postoje posebne prostorije
odvojene za roditelje s djecom
iz kojih mogu pratiti svetu misu.
Dobro su izolirane i zvučno opremljene
tako da ukoliko djeca plaču
ne ometaju zajednicu u slavljenju,
pa su takve sobe i nazvana
sobama za plakanje.
Bilo bi izuzetno korisno
kad bi takve sobe plača,
barem tijekom korizme,
postojale i za nas odrasle.
Kako bi bilo dobro kad bismo
sasvim iskreno i ozbiljno,
bez obzira i formalnosti,
pred Gospodinom ali u Crkvi,
oplakivali sebe i svoje grijehe,
svoj jad i čemer, život u tami
i duhovno nesnalaženje.
Nakon suza pokajanja
pročistio bi nam se pogled duha
i u velikoj radosti bismo dočekali
dar Gospodinova uskrsnuća.

Premda sama riječ karneval
označava razdoblje kad nastupa
uzdržavanje od mesa,
danas se pod tom riječi pretpostavlja
manifestacije maskiranja.
Još su se nekada maškare okupljale
pod okriljem narodnih običaja,
kojima se iskazivala svijest
da je karneval ovisio o nastupajućem
liturgijskom vremenu korizme.
Danas međutim, prevladavaju
prilično vulgarne poganizirajuće
i vrelo neukusne manifestacije
koja svoje pokriće traže u izgovoru
da je potreba da se čovjek
odrekne vlastitog identiteta
i skrije ispod maske barem
nekoliko dana u godini.
A sve se čini pod krinkom
iznimnog kulturnog događaja
i čuvanja starih običaja!
Ali kako se čovjek može ili treba
dodatno skrivati iza maske,
kad to i tako čini svakodnevno
površnim i grešnim življenjem?
Grijeh je takvo maskiranje naravi
koje izobliči osobnost do granice
prepoznatljivosti i opstojnosti.
Kao da smo malo namaškarni,
i to tijekom cijele godine,
pa nam trebaju i pokladne maškare!
Kao da je malo razuzdanosti,
pa treba tražiti i još koju prigodu
da se ljudi bez mjere raspuste,
umjesto da ponizno dođu do mesopusta
– svetog uzdržavanja od mesa.
A koliko smo namaškarani,
malo nam je i korizma da skinemo
sve neljudske naslage zlih namaza
s vlastite ljudskosti i savjesti
i vratimo joj autentičan izgled
određen voljom Božjom.

Navesti nekoga na tanak led
znači dovesti ga lukavstvom u tešku
i gotovo bezizlaznu situaciju.
Jer kad govorimo o ledu,
osim što je riječ o skliskom terenu,
riječ je i životnoj opasnosti.
Ukoliko dođemo na tanak led,
vlastita nam težina postaje uteg
koji je uzrok pucanja leda
i potom neminovne propasti.
Tako svoju naivnost i neopreznost
plaćamo cijenom života.

U takvom suodnosu za nas ljude
stoje slabost i grijeh.
Zli nas slabošću mami
na sklizak i opasan teren
uvjeravajući nas da imamo pravo
ići upravo tim izazovnim putem,
te da nam se ništa neće dogoditi.
A kad previše odmaknemo
pogrešnom i skliskom stazom,
onda prije ili poslije dođe
vrijeme pucanja leda – grijeh
u koji potonemo bez snage
i mogućnosti izvući se
sami iz takve situacije.
No ipak, valja zahvaliti Bogu
što nas nikad ne napušta
niti kad nas led grijeha
okuje u smrtonosni zagrljaj.
On ga svojom ljubavlju rastapa
kako bi nas oslobodio
smrtonosnog stiska
kojim smo sami sebe
stavili na put propasti.

Oni koji su nekada radili
s tovarnim životinjama
poput konja ili magarca,
te su koristili samare,
dobro znaju što je to antrešelj
– mjesto između dva dijela
natovarenoga samara.
U taj slobodan prostor
na sredini samara moglo se
još ponešto staviti,
neki dodatni teret.
Zato staviti u antrešelj znači
staviti još nešto povrh svega,
to jest povrh ostalog bremena.
U tom duhu nas je Božji Sin,
došavši k nama kao Spasitelj,
obdario obiljem milosti koju
primamo iz njegove punine.
A kad nam je povjerio
dragocjeno breme darova
stavio nam je milosti
u izobilju i u antrešelj,
te zato sveti Ivan zapisa:
Od punine njegove
svi mi primismo,
i to milost na milost.

Postoji rašireno vjerovanje
koje je dovelo i do izreke,
da noj kad se prestraši
gura glavu u pijesak.
Stoga i postoji izreka:
Gurati glavu u pijesak kao noj.
Pa onda kad znamo da
to ne odgovara istini,
barem što se tiče nojeva,
vidimo, međutim, da nije
sasvim isključeno za ljude.
Oni zabijaju glavu u pijesak
kada ne žele sagledati
bolnu istinu koja bi ih
morala dovesti do preispitivanja
stavova i postupaka.
Bijegom od činjenica i istine,
jer ne žele i ne mogu
pogledati stvarnost u oči,
guraju glavu u pijesak.
Kao da će se problemi riješiti
ili pogreške popraviti
samo time što se od njih
skrivamo ili bježimo.
Zato nas Gospodin poziva
da radije podignemo
glavu prema nebu,
nego da je zabijamo u zemlju,
jer nam od Neba može doći,
po svjetlu Božje istine,
ne samo veća jasnoća
o stanju vlastitog života,
već i pravo rješenje svih
problema i poteškoća.

Tko se bavi građevinarstvom
dobro zna kolika je važnost
nosivoga zida u građevini
u odnosu na one druge
nenosive, pregradne zidove.
Nosivi preuzima opterećenje
i drugih elemenata konstrukcije,
za razliku od nenosivog zida
koji preuzima samo svoje.
U zdanju ljudskoga roda
Božji Sin je se utjelovio
kako bi svojim čovještvom
bio jedinstveni nosivi zid
na koji ljudi oslanjaju
sve svoje brige i bremena.
On je zid na koji se mogu
s pouzdanjem nasloniti
u svakoj potrebi i poteškoći.
Štoviše, srušio je
one pregradne zidove
koji su ljude razdvajali,
a svoju ljudskost je dao
za nosivi zid budućnosti
i spasenja čovječanstva.

Deložiranje je najprije pravni,
a potom i fizički postupak
iseljavanja pojedinaca i obitelji
koje žive bespravno
u prostoru koji im ne pripada.
I ma koliko može biti bolan
ili bešćutan takav postupak
prema deložiranim osobama,
ali ako je pravno utemeljen,
onda nema pomoći ni lijeka
da ga se ospori i onemogući.
Mnogo je primjera onih
koji su završili na ulici
kao deložirani beskućnici.
Čovječanstvu se pak dogodilo
duhovno deložiranje iz raja
nakon što je sagriješio prvi čovjek.
Sotona ga je prevario
navukavši ga na zlo
kako bi ga bio deložiran
i izgubio zajedništvo s Bogom
i pravo na prijateljstvo.
No ni nakon grijeha
Bog ga nije napustio
već je sve činio da ga vrati
u zajedništvo života i ljubavi.
Poradi toga se i Božji Sin
svojevoljno ‘deložirao’
iz nebeskog prebivališta,
te došao među nas ljude
pozivajući nas da se vratimo
u kuću Očevu u kojoj nam je
pripravio vječne stanove.
A dok smo mu mi i na zemlji
priječili stanarsko pravo,
on je tražio prikladan smještaj
u našim srcima učeći nas
da i mi po njemu tražimo
istovjetan smještaj u srcu Očevu
s punim stanarskim pravom
u vječnom prebivalištu u nebesima.