Kako bismo se snašli u šumi informacija
pohranjenih na društvenim mrežama,
te pronašli upravo ono što nam treba,
postoje tražilice ili pretraživači.
Oni su specijalizirana Web mjesta
kojima je glavna funkcija olakšati
potragu za traženim podatcima.
No kako čovjek nije samo tražitelj
u svijetu medijske komunikacije,
nego je ponajprije tražitelj smisla,
to jest razloga i nade življenja,
potreban mu je životni pretraživač.
A jer i u svijetu traženja smisla
ima šumu od koje ne vidi stablo,
njegovo traženje je mukotrpno,
pa nerijetko čak opasno i bolno.
Stoga, da se ne izvrgne riziku
da traženje smisla i vrijednosti života
postane traženje igle u plastu sijena,
Bog mu nudi nezamjenjivu pomoć
vještih i iskusnih pretraživača.
Kršćanin kojemu je Krist svet u srcu
ima nepogrešiv pretraživač
i svakome tko traži smisao i cilj
spremno daje utemeljen odgovor
i obrazlaže nadu koja je u njemu.

Neki filozofi još u starim vremenima grčke filozofije, a bilo je sličnih tvrdnji i u novije doba, nisu moglo pojmiti Boga koji dolazi u doticaj s materijom i skrbi za svoja stvorenja. Takve ideje bile su motivirane različitim razlozima. Neki su Vrhovno biće ili Prvi princip držali nepokrenutim pokretačem svega, ali ujedno i nepokretnim, za razliku od kozmosa koji se kreće, mijenja i propada. Štoviše, odbijali su svaku pomisao da bi se mogao kretati kao tvrdnju nespojivu sa zahtjevima savršenog Božjeg bita. Prema filozofima Božje savršenstvo je takvo da ne dopušta ikakav pokret. Bog je savršen jer se ne kreće, jer bi svako kretanje uključivalo promjenu i nestalnost, a time i nesavršenstvo u njegovoj božanskoj biti. Prema tome bilo bi nedostojno Boga da se bavi prizemljenim i ljudskim stvarima, jer bi onda i sam bio poistovjećen s njima, te u istom promjenjivom procesu u kojem one nastaju, mijenjaju se i prolaze. Bog koji bi se bavio ljudskim sudbinama i životima, drže isti, bio bi krhak i ranjiv, kratkovjek i prolazan poput ljudi.

Božja skrb o neznatnima

Ali ne samo da Bog nije takav da bi smatrao nedostojnim sama sebe baviti se pitanjima ljudskog života skrbeći oko čovjekove dobrobiti, nego, štoviše, u ljubavi prema čovjeku nije smatrao nedostojnim samoga sebe pozabaviti se onim najnižim i najnedostojnijim u ljudskom životu, to jest grijehom. Stoga nam već prva stranica Svetoga pisma svjedoči o njegovoj odluci da pomogne čovjeku pobijediti grijeh. U tom je duhu i Božji narod primajući objavu ujedno razumijevao da je Bog dobri stvoritelj koji se brine za ljude. Njemu nije svejedno kako žive i što rade, nego se zanima za ono što oni čine. Ali ne kao zločesti sudac koji jedva čeka kako će ih uhvatiti u prijestupu i prekršaju, nego kao dobri Otac koji s ljubavlju prati svoju djecu. To su i prvi ljudi zaboravili i, od njih unaprijed, naraštaji zaboravljali. Htjeli su dio svoga života živjeti bez Boga, zaboravljajući da je posvuda i da sve vidi, u nekom zakutku zemlje gdje ih on ne bi vidio. Tako su zemlju pretvorili u mračni prostor ljudskog skrivanja, umjesto da bude obiteljski dom zajedništva, pun svjetla i vedrine.

No ipak Božjemu oku nisu mogli umaći, jer ono je bilo u njima, u njihovoj duši i savjesti. Ono je gledalo iznutra, a ne kao ljudi izvana. Zato ga nisu mogli ukloniti, a da ne ubiju sami sebe, jer ono je bilo najdublji dio njih. Pa i kad su ga udaljavali od sebe, ostajao im je prisutan u savjesti. Poradi toga ga nikada nisu niti mogli do kraja zatomiti praveći se da ne postoji, te je uvijek ostao kao kontrolna lampica koja ukazuje na njegovu prisutnost. Čovjek je, doduše, mogao vlastitom ohološću zamračiti svoj pogled do mjere da se ne susretne s njegovim, te je u svojoj sljepoći pomišljao da ga Bog ne vidi, samo zato što je sam bio slijep za Boga. Mali ljudski stvor se gordio i pravio velikim, , to je Bog ima manje u njemu što gledati. Što je bio veći sam u svojim očima, to je bio manji u Božjim očima. Što je glumio veću veličinu, to je bio sićušniji za Boga. Tako su prvi ljudi umišljajući sebi veličinu i hoteći je ostvariti bez Boga, uskratilo ljudski rod za istinsko blaženstvo za koje su bili stvoreni.

Pa ipak i o takvim ljudima Bog je skrbio, jer je želio njihovo spasenje od grijeha i život u punini sukladan njegovu božanskom planu. S tim ciljem pozvao je u postojanje jedno čisto bezgrješno biće koje je bilo toliko jednostavno i čisto da je njegov pogled mogao počinuti na njoj. Njezino bezgrješno biće je dokaz ne samo da je Bog stvorio čovjeka, nego i da skrbi o njemu da živi čistim i vjerodostojnim životom dok ne prispije do punine zajedništva s njime.

Marijina bezgrješnost

Marija se, stoga, s pravom naziva neznatnom službenicom, jer je svjesna da je sve Bog za nju učinio. Njezina je zasluga bila u tome što je čuvala Božji dar. Neznatna je jer nije pred Bogom gradila svoju ljudsku veličinu niti se imala potrebu skrivati od Boga. Znala je da o sebi i svom životu ne može donijeti bolju procjenu od one koje Bog daje, kao što ne može biti veća u ljudskoj veličini od božanske neznatnosti koju živi pred Bogom. Samoj sebi nije mogla dati bolju ocjenu od one koju on daje o njoj. Zato je i ona sebe mogla ispravno sagledati samo u svjetlu njegova sjaja i u zrcalu njegova pogleda. Ona je mogla biti velika samo kao zaogrnuta njegovom veličinom. Toliko jednostavna pred njegovim licem nije imala razloga zavaravati ni sebe ni njega. I što je bila manja u svojoj ljudskosti i sebi samoj, to je bila veća u njegovim očima. Bila mu je potpuno otvorena i izložena do mjere da ju je potpuno prožeo svojim pogledom.

A ono što je u njoj gledao bile je upravo njezina neznatnost, o čemu ona svjedoči pjevajući hvalospjev Veliča: „Što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.“ Doista, pogledao je baš njezinu neznatnost, jer on ne gleda kao što ljudi gledaju u sjaj i blještavilo površne pojavnosti, nego gleda u ljepotu i dubinu srca. A ona je dopustila da se njegov pogled do kraja nastani u njoj. Ne samo onaj pogled savjesti kao trag njegove prisutnosti, nego onaj pravi milosni pogled kojim se u njoj nastanila njegova prisutnost. Bila je do kraja osvijetljena tim pogledom koji joj je bio kao štit i sjena od žege ovoga svijeta, a opet najveći sjaji i dar topline njegove ljubavi.

Kad je Bog Mariju učinio bezgrješnom, u njoj je pogledao ljudsku neznatnosti, ali ju je pogledao pogledom kojim je htio s ljubavlju zamilovati svakoga čovjeka i privući ga u svoj zagrljaj. Nazaretska se Djevica pak u svoj jednostavnosti otvarala Božjem pogledu, pred kojim je rasla nastavljajući živjeti u bezgrješnosti. Bila je milosti puna po prisutnosti njegova pogleda koji joj je bio nadnaravno svjetlo u duši. Zato se, po Marijinu primjeru, ljudska neznatnost sastoji u bezgrješnosti, što je ujedno i najveća veličina. Dok se ljudi trude kako omiljeti ljudima, dok sanjaju svoje snove o ljudskoj veličini i uzvišenim ostvarenjima na zemlji, neznatni ljudi sanjaju jedino o tome kako se svidjeti Bogu. Strogo se paze da ga ne povrijede i ne prouzroče da se njegov pogled otkloni od njih, jer je svjetlo s njegova lica najdragocjenije blago kojim raspolažu.

Na Marijinu primjeru tako je očita čudesna razmjene darova. Bog joj je podario dar čistoće od grijeha, a ona je prihvatila kao najuzvišeniji dar, ne misleći ni u jednom trenutku na ljudske ambicije i veličine, na zemaljska ostvarenja i nezdrave želje. Jedino je mislila o tome da bude dostojna njegova pogleda. Bog je najprije svrnuo pogled na nju i darovao joj je bezgrješnost, a potom je svrnuo pogled na njezinu potpunu vjernost, te joj je povjerio i svoga Sina da ga kao majka dadne na svijet. Povjerenu zadaću je ona izvršila na jedincat način, te je plod svoga prečistog srca odgajala u savršeno čistom ambijentu. Jer Marija nije samo kao dar primila da je bez grijeha začeta, nego je ona bezgrješno živjela uzvraćajući Bogu sve što joj je darovao.

Služeći Bogu i njegovu planu spasenja Marija je kao bezgrješna bila najbolja službenica, jer je time pokazala da je bolje od ijednog čovjeka razumjela bit života koja se sastoji u neporočnom življenju pred Bogom. Doista je neznatnost vrijedna divljenja shvatiti da je takav život vrjedniji od svih blaga i svake druge ljudske i zemaljske vrijednosti. Upravo kao neznatna bezgrješna službenica ostaje trajnim znakom nama vjernicima da kao djeca Božja otvorimo oči za Božji pogled. Otkriti nam je, njezinim zagovorom, Božju neizmjernu skrb za ljude, te u jednostavnosti srca, poput naše Majke, uzvratiti neporočnim i svetim životom.

Okamenjeni životinjski ili biljni ostaci
iz geološke prošlosti zovu se okaminama.
Od njihova postojanja sačuvana je ljuštura,
kao znak o nekad prisutnom životu.
I ma koliko bila čvrsta i otporna,
nije bila jamstvo protiv smrti.
Ali dok može biti razumljivo
da nakon što život napusti neko biće
može ostati ljuštura kao svjedočanstvo,
nije razumljivo da se živa bića
za života pretvore u okaminu,
te da hodaju svijetom beživotni.
Od okamina nisu naučili
da sami po sebi ne mogu sačuvati
život koji struji njihovim bićem.
To je proturječna sudbina ljudi
koji zanemaruju duhovni život
i upućenost na Boga životvorca,
jedino vrelo neprolaznog života.
Dok svako biće po naravi teži
nedohvatljivoj trajnosti života,
dotle čovjek bezobzirno odbacuje
dar vječnosti po Božjoj milosti.
Umjesto da život pretvori
u svjedočanstvo neprolaznosti,
radije se pretvara u okaminu,
odbacujući ćudoredne vrijednosti,
bez životnog daha i identiteta.
No ne može trajno sačuvati život
oblažući ga izvanjskošću,
nego samo ako ga iznutra obogaćuje
vjerom, nadom i ljubavlju.

Ljudski život ispunjen smislom
nije lutanje bespućima,
nego smišljen hod prema
unaprijed zacrtanom cilju.
Kao što vojnik na bojnom polju
ili pak lovac u lovu,
a strijelac na streljani,
ne koriste oružje pucajući nasumce,
nego kroz nišanske sprave
traže pravu metu,
tako i Kristov vojnik – vjernik
ne troši životnu snagu
u besciljnom i ispraznom klatarenju.
Dajući mu svoj križ na vrhu Kalvarije
Krist mu povjerava nišanske sprave
uz pomoć kojih može nepogrješivo
pogoditi smisao i doseći cilj,
kako vlastitoga tako i tuđeg života.
Pogledom na tu nišansku spravu,
preko kalvarijskog vrhunca,
prodiremo kroz obzorja ovoga svijeta
i dolazimo do srca vječnosti.

Gotovo da nema radnog stroja
ili pogonskog motora
bez kontrolne lampice,
ili pak cijelog niza na kontrolnoj tabli.
Spomenute lampice mogu biti
različitih boja, oblika i vrsta,
ali njihova namjena je uvijek ista.
Gotovo da djeluju beznačajno,
jer stroj ili motor, s njima ili bez njih,
ima istu radnu snagu i učinak.
One su, međutim, podešene
da izvijeste o pravilnom radu,
ali i o nepravilnostima i nedostacima
cijeloga pogonskog sklopa.
Tako prikladnim upozorenjem
daju sigurnost djelatniku
da blagovremeno spriječi ili otkloni
svaki mogući kvar ili poteškoću.
Na kontrolnoj tabli razumske duše,
slično kao ljudi na svoje naprave,
Stvoritelj je postavio lampicu savjesti.
Paleći se ukazuje na ozbiljan nedostatak
nastao zbog nepridržavanja uputstava
zapisanih u Božjem zakonu i riječi.
Kad savjest reagira može značiti
da je pri kraju milosno pogonsko gorivo
ili da nedostaje ulja pomazanja
kojim se natapa cijelo biće.
Savjest također upozorava
na nepravilan rad srca i duše,
te pokazuje kad je došlo vrijeme
za periodičko održavanje bića.
Svaki odgovoran čovjek koji ima
stručan uvid u duhovni život
neće nikada ni gasiti ni gušiti
ovo svjetlo koje svijetleći razlučuje,
prema božanskim smjernicama,
dobro i zlo, svjetlo i tamu.
A svaki neposluh tom glasu
uzrok je neprocjenjive štete
koja vodi vječnoj propasti.

Riječ osmoza je grčkog podrijetla,
a znači guranje ili tiskanje.
Ona označava proces difuzije otapala
koja se očituje pri odjeljivanju dviju otopina
selektivno polupropusnom membranom.
Putem spomenute membrane
otopine s većom slobodnom energijom
teže proći kroz membranu
na mjesto manje slobodne energije.
Ali kroz membranu prolaze isključivo
molekule otapala, a ne otopljene tvari,
te tako stvaraju hidrostatski tlak
kadar suprotstaviti se osmotskome
i uspostaviti dužnu ravnotežu tlakova.
Ova pojava je bitna za mnoga bića,
biljke i životinje koje žive u vodi,
te na taj način reguliraju tlak,
bez čega ne bi imali opstanka,
jer bi voda prodrla nekontrolirano
u svaku poru njihova organizma.
I u ljudskom životu postoji takva
polupropusna duhovna membrana.
Kroz iste pore bića navaljuje, doista,
pritisak nečistoće ovoga svijeta,
ali kroz njih jedino može ući
i ljepota Božje snage i prisutnosti.
Nasušna je potreba imati
membranu koja propušta
samo ono božansko i milosno.
Ispunjavajući time svoje biće
čovjek stvara u duši božanski tlak
kojim se najbolje zaustavlja prodor
sila zla i silnica ovoga svijeta.
Bez toga zakona ljudskog duha
u čovjeku bi se nastanilo
samo ono zemaljsko i zemljano,
a on postao žrtvom osmoze svijeta.
A ako bi se poistovjetio s okolinom
prestao bi biti ono što jest –
duhovno biće sposobno primiti Boga
u svaku poru svoga života.

Nije rijetkost da se mi ljudi
prema Bogu ponašamo
kao da je automat za piće
kojega se sjetimo tek onda
kad nam zatreba usluga.
Zamišljamo ga kao nekog
čija je zadaća ispunjavati želje
i izbaciti gotove proizvode
prema našim čudnim hirovima
koje nazivamo čak i molitvama.
Svoje račune s takvim Bogom
po pitanju vlastitih zahtjeva
rješavamo po kratkom postupku:
dovoljno je malo sitniša
pa da ga isplatimo za napitak
koji je nesebično izbacio
na obostrano zadovoljstvo.
Tako se bezbolno i jednostavno
ispunila ona stara maksima:
čist račun, duga ljubav.
Ali u tako ‘čistim’ računima,
najviše je onog nečistoga
ako zaboravima da Bog ne daje
osvježavajući napitak u limenci,
ni ljudske preparate iz automata.
On, naprotiv, daje sok svoje krvi,
iscijeđene iz živoga srca,
dragocjenost koju naš ljudski sitniš,
ne samo ne može isplatiti,
nego joj nikada ni dovoljno zahvaliti.
Zato bi bilo neophodno potrebno
da nikad ne pokušamo uzvratiti mu
sitnišem i tako sitnog života,
nego u zahvalnosti ljubavi
cijelim i nepodijeljenim bićem.
Uostalom vrijedi i ona druga izreka:
ljubav se samo ljubavlju vraća!

Za ispitati zdravstveno stanje
prvi neophodni korak je
napraviti detaljnu krvnu sliku.
Krvna slika nam najbolje otkriva
ima li u organizmu upala i zaraza,
ima li trovanja i anemija
i drugih opasnih pojava i stanja.
Iz krvne se slike može vidjeti
kakav je imunitet tijela,
te jesu li u dobrom omjeru
zastupljeni proteini i hormoni,
hranjive tvari i krvne stanice.
Zato čim se pojave prvi simptomi,
liječnik će zatražiti krvnu sliku
kako bi uklonio uzroke bolesti
te spriječio veće štetne posljedice.
I u duhovnom životu je neophodno
izvaditi samima sebi krvnu sliku,
to jest otkriti štetne zarazne procese,
prepoznati koji sastojci nedostaju
našem duhovnom organizmu.
A sam Bog nam dolazi ususret
dajući nam prečistu krv svoga Sina.
Iz nje možemo precizno iščitati
prave vrijednosti duhovnih sastojaka
prema kojima skrbiti o svojoj krvi.
Štoviše, njegova presveta krv je
ne samo u krizama i pogibeljima,
nego i u svakodnevnom životu,
zaštita od zaraza, upala i anemija,
Ona je savršeni regulator vrijednosti
i vrelo svih korisnih sastojaka
kojima naša krv obogaćuje cijeli život.

Selifie je autoportretna fotografija,
učinjena digitalnim fotoaparatom
ili, češće, mobitelom ili tabletom.
Smatra se atraktivnom kad se napravi
s kamerom u ispruženoj ruci
ili pak stojeći pred zrcalom.
Prakticiraju je mladi i stari,
muškarci, žene i djeca.
Očita je njezina popularnost,
te se često dijeli putem Facebooka
i ostalih društvenih mreža.
Upravo je tolika popularnost selfiea
pokazatelj narcisoidnog pomodarstva
raširenog suvremenim svijetom.
Jer ma kako bili vješti i umješni,
fotografski autoportret nije
ni dobar ni vjeran prikaz našeg lika.
Problem je što se ne možemo staviti
na dostatnu udaljenost od samih sebe,
ili se ogledamo u takvom zrcalu
koje nam zbog samodopadne pojavnosti
daje krivu predodžbu o nama samima.
Ali samo ako je naša ruka
vođena rukom Božjom,
onda je dovoljno duga i precizna
prikazati nam lik iz prave perspektive.
I samo ako se pozorno ogledamo
u savršenom zakonu slobode
i uza nj dosljedno prianjamo,
ne kao zaboravni slušatelji
nego djelotvorni izvršitelji,
naš lik je odraz Božjeg blaženstva.
Samo su sveci vrhunski umjetnici
prošli pravu školu selfie fotografije,
jer su spoznaju o sebi crpili
iz istine Božje o čovjeku,
te su u svjetlu njegova sjaja
i u zrcalu njegova svetog lica
promatrali i fotografirali svoj odraz.

Živimo u svijetu u kojem se
naporno i mukotrpno živi,
u kojem se ljudi troše
prisiljeni robovski raditi.
Pretvoreni su u radne strojeve,
bića čije se duhovno obilje
prezire, zanemaruje i zapušta.
A svi strojevi velike snage
koji rade na principu sagorijevanja
i oslobađaju znatne količine energije
trebaju imati ispušne ventile,
ekološki kontrolirane i pouzdane,
inače bi u sebi pukli iznutra
i nanosili golemu štetu vani.
Doista, kad se u čovjeku nakupi
mnogo neželjenih napetosti,
nezdravih osjećaja i štetnih silnica,
neophodan mu je ispušni ventil.
Međutim treba mu takav ventil
kako bi se očistio od svih nečistoća,
duhovnih zaraza i štetnih nakupina,
a ne da ispušnim ventilom naziva
usisavanja još veće nečistoće.
Na žalost društvo u kojemu živimo
nudi ljudima, napose mladima,
‘ispušne ventile’ kojima upijaju
duhovno smeće i otpad grijeh.
Zato se takvim ventilima smatraju
raskalašene zabave i tjelesni užici,
nekontrolirane emocije i niske strasti
uslijed kojih biće dodatno sagorijeva
i onečišćuje se vlastitom energijom,
umjesto da se čisti i oslobađa.
Ugrozivši svoj radni potencijal,
dovodi u pitanje svrhu postojanja,
kao i čistoću okoliša svojih bližnjih,
kojima je postao živa prijetnja smrti
nekontroliranim izbacivanjem nečistoća.
Bilo bi stoga mnogo bolje
da svatko koristi onaj ispušni ventil
sakramentalnog oslobađanja duše
koji mu je Bog podarivši ugradio,
jer samo oslobođen i čist
istinski vrši zadaću služenja u svijetu.