Smanjenjem volumena ili broja
crvenih krvnih stanica
i/ili smanjenjem količine proteina
kojem je zadaća nositi kisik
u crvenim krvnim stanicama
dolazi do stanja koje se naziva anemija.
Razni su joj uzroci, od gubitka krvi
pa do prekomjernog uništenja
neophodnih crvenih krvnih stanica.
Posljedice mogu biti zatajenje rada srca
ili pak različiti neurološki problemi
a česte su i mentalne poteškoće.
No osim bolesti tjelesne anemije
postoji i ona duhovna, ne manje opasna.
Mnogi kršćani boluju od slabokrvnosti
kad nemaju evanđeoskog žara ni volje
posvjedočiti svoju svetu vjeru
i svijetu udijeliti od obilne radosti
kojom ih Bog obasiplje kao darom.
Duh Sveti kao da uzalud puše
i nadiše kršćane svojim dahom
ako oni nemaju duhovnog hemoglobina
vezati na sebe kisik njegova svetog daha
prihvaćajući život koji struji iz njega.
Neka otajstvo Kristove krvi
koju primamo kao duhovnu okrjepu
obnovi kvalitetu naše krvi
kako bismo odgovorili radosno i odvažno
na sve zahtijeve svoje vjere
svjedočeći žarko i odgovorno.
Pročistimo svoju krv njegovom
i primajmo snagu Duha Božjega,
te oživljeni Božjim životom
prenosimo ozračje radosti i mira
na sve koji boluju od slabokrvnosti.

U ove siječanjske dane koji su tako topli poput proljetnih, did Mate je ispred kuće na dvorištu spokojno uživao u suncu koje je blago grijalo. Na par metara od njega cestom je prolazio prema svom udaljenom zaseoku Slobodan Veljkin, mladić gotovo anarhičnih nazora, duha i odgoja, koji se gdje god je stigao borio za slobodu i o njoj govorio, a sam se nije oslobodio predrasuda i stereotipnih predodžbi, od kojih je jedna bila ona o dida Matinoj vjeri. Ipak je uljudno pozdravio mašući zastavicom na kojoj je pisalo: Ja sam Charlie! Na još uljudniji odzdrav dida Mate njegov nemirni duh nije imao mira, pa s dozom izazova u glasu zapita: Dide Mate, jeste li Vi Charlie? Znao je on da je i did Mate uvijek slušao što se događa oko njega u svijetu, pa da je čuo i za atentat u Parizu i za kasniji mimohod protesta, pa ga je htio isprovocirati da čuje njegovo mišljenje i, ukoliko bude moguće, ospori njegove svjetonazore.

A did Mate ga je spokojno pogledao i mirnim tonom počeo iznositi svoje zapažanje o kojem je razmišljao u tišini svoga srca i miru doma, neopterećen bukom sredine i ni medijskom agresivnošću koja ga stalnim bombardiranjem hoće i neopazice uvjeriti da prihvati službeno, uvriježeno i uhodano mišljenje. No on se nije dao da mu drugi tek tako jeftino nameću mišljenja, prije nego temeljito razmisli o činjenicama koje se iznose. Tako je se i u ovom slučaju najprije prisjetio da napad u Parizu nije bez povoda, nego da su dvojica trojica islamističkih terorista napala redakciju lista Charlie Hebdo, jer su odgovorni u tom tjednom sitiričnom listu uzeli sebi za pravo vrijeđati njihove religiozne vrijednosti. Ne samo da nije izgovor da su vrijeđali i druge vjerske zajednica i skupina, napose kršćane, nego je to otežavajuća okolnost, jer pokazuje da se oni time sustavno bave.

Čudno da netko sebi uzme za pravo, nastavio je did Mate, u ime slobode govora vrijeđati drugoga. Čudno da se od odgovornih u društvu nije našao nitko tko bi ukazao na neprihvatljivost takvog ponašanja kojem je nedostajalo minimum uljudnosti, kao što su se sada našli čelnici država i stotine tisuća da se solidariziraju sa žrtvama pokolja, koji, bez daljnjega, nema nikakvog opravdanja. Kao da im nije stalo do stvarnih vrijednosti, do čestitosti ljudskih odnosa, do konkretnoga čovjeka kao najveće vrijednosti, nego se stječe dojam da im je najviše stalo do njihovih ideoloških stavova. Da netko verbalno prozove ‘svete krave’ suvremenoga svijeta, to jest nedodirljive sadržaje njihovih ideologija, odmah bi nastala pobuna i dotični bi se govor etiketira kao govor mržnje. U tom slučaju ne vrijedi pravo slobode govora i iznošenja mišljenja. A kad netko iz njihova ideološkoga tabora bez povoda vrijeđa nečije vrijednosti i uvjerenja, onda se to pravda pravom na slobodu govora ili pak na umjetničku slobodu i koješta drugo. Uostalom, ako vrijedi kao apsolutno pravo ono na slobodu govora, zašto onda uvode zakon o diskriminaciji, na temelju kojega kažnjavaju i verbalne delikte, te ne dopuštaju ni izreći mišljenje uljudnim tonom, bez vrijeđanja, o pojedincima i sadržajima koje takvi zakoni štite. Nije li to proturječno? Ili se pak radi o tome da se jednima dopušta da idu do krajnjih granica, pa i preko granica uljudnosti, a drugima se sprječava čak da izraze svoje mišljenje i na uljudan način. Dok se nečiji prljavi jezik naziva umjetničkim izrazom, drugima se uskraćuje pravo iznijeti svoje mišljenje o tom prljavom jeziku. Sloboda prava na mišljenje i na izricanje uvjerenja, doista bi trebala povlačiti i odgovornost, te poznavati granice preko kojih se ne smije prijeći, jer iza njih postoji nečija sloboda, pravo i vrijednost. Stoga sloboda govora pretpostavlja naš razbor da pronađemo i pravi način njezina ostvarenja. Svi se slažu oko toga da teroristi atentatori nisu pronašli pravi način da izraze svoju slobodu ponašanja, ali nitko ne propituje jesu li djelatnici i novinari Charliea izabrali pravi put i način izražavanja svoga mišljenja u društvu. Nije li činjenica da vrijeđanje nazivaju satirom, a govor mržnje slobodom?

Drago je meni, mladiću, da si se ti solidarizirao sa žrtvama i da nosiš zastavicu s natpisom: I ja sam Charlie! No didu Mati ne treba atentat u Parizu kako bi se s nekim poistovjetio i imao sućuti prema njemu. Davno je on čuo od najuzvišenijeg Učitelja: Štogod učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste! Njegova riječ me uči sućuti sa svakim čovjekom, a napose najugroženijima i najpotrebnijima. Vjera u njega me poziva da budem dosljedan i postojan u milosrđu prema njima, jer će jednoga dana moje vječno spasenje ovisiti o tome. Mene boli svako zlo koje se dogodi u svijetu, te sam sućutan prema svakome koji nepravedno trpi, a napose oni koji izgube život. Zato mi smetaju besćutnici kojima je potreban tragični atentat da bi se okrenuli prema sućuti i poistovjećenju s drugima. Zato mi ne odgovaraju besćutnici koji se selektivno solidariziraju samo s nekim žrtvama, dok s druge strane postoje mnoge druge žrtve istih, pa i gorih zločina, o kojima nitko ne vodi računa. Vjerojatno jer ih se ne može iskoristiti za ideološke ili političke svrhe.

Vaše manifestacije pokazuju, sinko moj, da danas svi teže, pa i ti, poistovjetiti se s nevinim žrtvama, ali da vam kažem da je to dio našeg kršćanskog nauka. Davno je rekao Isus u Evanđelju, a i nas koji vjerujemo na to obvezao, premda vi koji ste sumnjičavi prema vjeri najčešće to ismijavate i odbacujete, kao što činite i s cjelinom kršćanskog nauka. Danas se u Europi treba dogoditi tragedija kako bismo se suživjeli s nečijom patnjom, umjesto da svi skupa otvorimo oči za evanđeoski nauk, u njemu prepoznamo istinsku ljudsku vrijednost i vjerno prionemo njegovu vršenju. Ti isti ljudi koji su žrtve islamističkih terorista, kao što su se na neprimjeren način odnosili prema muslimanskim vrijednostima, bezbroj su se puta rugali i na račun kršćanskih. A sada, kako vidiš, pa i kad ne žele to priznati, dolaze do kršćanskih vrijednosti na ovako bolan način. Sloganom najnovijeg broja: Sve je oprošteno, vratili su se na same korijene i bit Evanđelja. Nije li onaj isti Isus s kojim su se toliko puta rugali uvijek govorio o opraštanju, i pozivao stalno opraštati. Pa i kad te brat uvrijedi sedamdeset puta sedam na dan, pa i kad te neprijatelj progoni i ubija, trebalo je opraštati bez dvoumljenja. Takve riječi nisam čuo ni iz usta prosvjetitelja ni filozofa, ni političara ni znanstvenika, osim ukoliko nisu i sami prihvatili nauk Učitelja iz Nazareta. Izgleda u konačnici, kad je teško, da se onda i oni koji ih nisu poznavali ni priznavali, vrate na istinske vrijednosti ili ih otkriju na neki svoj način. Da su htjeli vjerovati Onome koji je tim vrijednostima svojedobno Europi udahnuo pravi duh života, umjesto da ga izruguju svojom satirom, mogao se izbjeći ovaj strašni pokolj. Ako je žrtva ubijenih u redakciji vrijedila toliko da se dođe do ovih zaključaka, onda držim da se moglo i bez njihove žrtve. Dovoljno je bilo slijediti nauk Onoga koji se za sve nas žrtvovao, izvukli isti poučak i opredijelili se za život praštanja onima koji se ogriješe o nas.

Doista, pouke koju su izvučene i poruke koje su upućene na vašim manifestacijama bile su obojene kršćanskim vrijednostima. No ne znam hoćete li ikada to priznati. Nas je kršćane Isus u najljepšoj molitvi Ocu učio da otpuštamo – opraštamo duge našim dužnicima, kako bi Bog nama oprostio naše dugove. Ako se “Charlie” obratio, nadam se da će poći novim smjerom svoga djelovanja kojim neće vrijeđati ničije osjećaje, a napose da sebi neće uzeti za pravo vrijeđati nečije vjerske osjećaje, nego će imati razumijevanja za stvarne vrijednosti bez obzira tko ih promicao, te sućuti i poštivanja za sve ljude bez obzira odakle bili.

Kad islamistički teroristi ubiju na desetke i stotine nevinih ljudi na Bliskom Istoku, Aziji ili Africi, onda nijednom zapadnom vođi ne padne na pamet organizirati mimohod protesta, a najčešće niti izgovoriti riječi sućuti. Ali kad poginu u Parizu oni koji su na neki način vrijeđanjem izazivali pripadnike jedne religije, onda je njihova žrtva povod za veliki mimohod slobode, prava i snošljivosti. Kao da su stotine nevinih, protjeranih iz svojih domova i ubijenih manje vrijedni od žrtava pariškog atentata. Ako to znači da se Krista i svakog drugog ‘Krista’ može obespraviti i ubiti, dok cijeli svijet to nijemo promatra, a Charliea štititi, onda se did Mate ne slaže s tom logikom. On je za to da se svakog ‘Krista’ zaštiti, dakle baš svakog potrebnog i ugroženog čovjeka. Did Mate je i za Charlieva prava govora i mišljenja, ali na uljudan i human način koji neće vrijeđati, nego izgrađivati. Did Mate bi bio sretan da tko zna koliko Charliea u našem zapadnom društvu i uljudbi potiču konstruktivan dijalog, a ne da izazivaju neukusnom satirom. Ako Charlie nastavi putem kojim je do sada išao, pribojavam se da neće doprinijeti miru i razumijevanju među ljudima i uljudbama, narodima i svjetonazorima. A uz to što oprašta kad mu je učinjeno zlo, bilo bi dobro da Charlie zatraži oproštenje od onih koje je uvrijedio svojom satirom. Jer ako iza toga “Sve je oprošteno” stoji i nastavak “ali mi ćemo vas i dalje vrijeđati”, ne vjerujem da će doprinijeti stvarnom porastu dobra u ljudskom društvu. Kao da želi reći: Mi ćemo i dalje vrijeđati vaše svetinje, a opraštamo vam ako nam to zamjerite i na to se ljutite.

Strah me, stoga, da je pariški mimohod bio još jedna u nizu ideoloških manifestacija, te da neće doprinijeti stvarnom miroljubivom suživotu, nego onom nadgledanom budnim okom snajperista. A pitanje je hoće li to biti dostatno! Stoga did Mate nije Charlie ovog pomodarskog i ideološkog poticaja koji služi ideolozima za njihove ciljeve, ali je Charlie ukoliko suosjeća sa svakom žrtvom nepravde, nasilja, zla, terorizma. Napose je solidaran s onima koji su izgubili svoje živote ‘na pravdi Boga’, kako to naš narod kaže. Ali nije Charlie ovako selektivno, tek kad zatreba nekim društvenim skupinama. Did Mate je, stoga, Charlie, ali ne samo u onima koji su poginuli u Parizu, koji su, recimo i to, izazvali vlastitu smrt vrijeđajući vjerske osjećaje muslimana, nego još više Charlie u onima koji nisu ničim druge izazivali, a nastradali su samo zato što su bili drugačijih uvjerenja o životu i vjeri. Ako biti Charlie pretpostavlja pravo vrijeđanja tuđih vrijednosti i osjećaja, onda did Mate nije Charli, jer si on ne može dati za pravo činiti takvo što, jer ga tome nije učio njegov nedostižni Učitelj koji reče: Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci. Ili pak na drugome mjestu: I kako želite da ljudi vama čine, tako činite i vi njima. Did Mate je, međutim, Charlie u onima koji se drže zlatnog pravila te poštuju tuđa prava i slobode, a trpe progone i nepravde ničim izazivajući. Nije Charlie da bi vrijeđao tuđe religiozne osjećaje i uvjerenja, premda je spreman o svemu izreći svoje mišljenje i voditi istinski dijalog u društvu.

Sinko moj dragi, did Mate je bio i ostao samo did Mate koji vjeruje u raspetog i uskrsnuloga Krista Gospodina, neponovljivog Učitelja koji ga nikad ništa nije krivo poučio. Kao kršćanin, prije svega je Krist, te solidaran sa svakim nevinim patnikom poručuje: Svi smo mi Krist! I ja sam Krist! U tom duhu nema straha reći da sam i Charlie ako u njemu nevinome i progonjenome trpi Krist. Ako i ti želiš odrasti ispravno i uspravno, ne povijajući se za modama niti strašeći se ideologija, preporučio bih ti tog istog Učitelja, bez kojega, kako vidiš, kad je teško ne mogu ni tvoji ideološki učitelji, a kamoli mi obični ljudi poradi čijeg je spasenja došao.

Ovih jesenskih i zimskih dana did Mate, sjedeći na svome ognjištu, ložeći vatru i grijući se, razmišlja, kako je već njegov običaj, o vremenu u kojemu živi, o stanju i sudbini svoga naroda. Česte su to teme i njegovih sugovornika, pa je tako svratio do njega i susjed Stipan na čašicu razgovora. Slušao je Stipan razne rasprave i ostao je u nedoumici glede mnogih stvari. Zbunjuju ga prijepori glede poimanja naroda i dužnosnika na vlasti. Svaka vlast se poziva na narod i djeluje u ime naroda, i to ne samo u novije demokratsko doba, nego i prije. A pogotovo one demokratski izabrane vlasti imaju doista pokriće naroda, jer su izabrani voljom većine birača, te se kao takvi nazivaju narodnom vlasti. Čuje on i vidi da neki dužnosnici s prijezirom govore o svom narodu, to jest o jednom dijelu nazivajući ga glupim. Za njih je pravi narod onaj koji im plješće i odobrava njihove poteze, a čim to ne čini, onda je glupi narod i svjetina. Ima li on na to pravo? A isto tako, ima li zakonito pravo jedan dio naroda ne slagati se s potezima onih koji su na vlasti? Kako u tom slučaju treba tretirati taj dio naroda? Je li taj narod, narod ili je doista glupi narod? Niže tako kum Stipan pitanja i razmišljanja kako bi došao na čistac je li i sam glup ili pametan, je li narod ili nenarod. Više ne zna tko je, što je i što mu je činiti. Ako je i on glupi narod, treba li onda tu istu vlast tretirati kao svoju i narodnu, ili odbacivati kao nenarodnu? Je li narod samo masa ruku i većina biračkoga tijela? Je li onda ona manjina koja nije dala svoj glas za neku vlast izuzeta iz naroda? Mogu li oni i trebaju li biti narod? I kad su narod, kad i sami odobravaju svaki potez vlasti ili pak kad se distanciraju od nje?

Teško mi je bilo odgovoriti na bujicu pitanja koja je i mene prisilila izbistriti ideje o tim temama, zavirujući malo dublje u povijesno iskustvo koje je učiteljica života, kako su govorili stari Latini. Nekima je narodna vlast ona vlast koja ima trenutno pokriće većine birača. Tako je postalo moderno u suvremenom svijetu vladati u ime naroda, to jest preglasavanjem većine. A koliko je to dobro ili ne, treba vidjeti od slučaja do slučaja. U ime naroda se u mnogim slučajevima ozakonilo samorazaranje naroda i potpisuje njegovo samouništenje predajući ga u ruke smrti, pošasti poroka i slobodnom robovanju ovisnostima. Ali (z)broj ruku nije vrijednosna kategorija, ma koliko ih bilo, da bi se na temelju toga definiralo narod ili pak narodnu vlast, to jest onu vlast koja je za narod. Jer imati vlast nad jednim narodom, ne znači ujedno biti narodna vlast. Narod je zajednica okupljena oko čvrstih vrijednosti kao što su jezik, povijest, predaja, samosvijest, ćudoredne vrijednosti, kultura… U duhu toga narodna vlast je ona vlast koja se bori za istinske i iskonske vrijednosti na kojima je narod nastao i iz kojih crpi svoje postojanje. Vlast koja podržava narodni rast i uvijek trajnije i bolje ukorijenjenje naroda na neotuđivim vrijednostima, može se smatrati narodnom vlasti. Ona vlast koja osluškuje bilo svoga naroda i njegovu žilu kucavicu, koja osjeća prisutnost Duha u njegovim plućima, te koja poštuje njegovu povijest i običaje, može se bez lažne skromnosti smatrati narodnom vlasti.

Oni koji su udaljeni od duše svoga naroda ne mogu biti narodna vlast, bez obzira na broj glasača koji ih podupirao. Pa sve kad bi zlatom optočili cijelu zemlju, ako bi dušu njegovu zanemarili, oni nisu narodna vlast. Pa i u komunizmu, koji svi mi stariji dobro pamtimo i na vlastitoj koži, takozvana ‘narodna vlast’ je imala biračku potporu većine birača, ali nije bila narodna. Ne samo zato što je do glasova dolazila snagom prisile, nego i zato što je gazila samu bit naroda, njegove vrijednosti i uvjerenja, kulturu i običaje, jezik i samosvijest. Narodna vlast koja je kadra pogaziti sve duhovno naslijeđe svoga naroda, zanemariti dušu svoga naroda, ili, što je još gore, isprljati je, nije nikakva narodna vlast, bez obzira koliko glasačkih ruku imala. Narodna vlast koja pokušava ubiti Boga u svome narodu nije narodna vlast, nego je bezbožna vlast. Narodna vlast koja se kune u humanizam i kojoj najveći legitimitet daje čovjek, nije uopće ni narodna ni humana vlast, pa i onda kad bi sve činila po zakonima i kad bi se hvastala izuzetnim humanističkim pothvatima. Ona bi bila obična ideološka vlast, najčešće bez ideje, jer čim je ideološka nema što ponuditi čovjeku osim obmane. A time što netko ima vlast nad narodom, koju će svatko od nas koji vjerujemo poradi Boga poštivati kao svoju zakonitu vlast u vremenu, ne znači da je samim time narodna.

Tako ovaj pojam ‘narodna vlast’ ima različito značenje ovisno iz kojega se kuta promatra. Svojedobno se, kako rekoh, govorilo o narodnoj vlasti, samo da se ospori božansko porijeklo vlasti. Vjernici su vjerovali, kako je Isus posvjedočio pred Pilatom, da je svaka vlast od Boga, a bezbošci, revolucionari i ideolozi ustvrdiše da je vlast od čovjeka. Takvi su narodnom stoga proglašavalo svoju vlast za koju su tvrdili da nije od Boga, budući da su partijski čelnici odlučili da Boga nema. A da bi sebi ipak dali neko pokriće i legitimitet u narodu, nazivali su se narodnom vlasti. Prema njihovoj logici vlast dolazi od naroda, od ljudi, premda nisu pitali taj isti narod za mišljenje kad su uzeli vlast u ruke. Osim toga, jer su vlast držali ljudskom tvorevinom, uzimali su sebi za pravo, sukladno teorijama vlastitih ideologa, podizati revolucije i rušiti zakonite vlasti bilo kojim raspoloživim sredstvima samo zato jer im se nisu sviđale ili nisu bile po njihovoj mjeri. Naravno, ako se već netko toliko trudi dokazati da njegova vlast i vladavina nema veze s Bogom, onda za njega vrijedi ono što je govorio moj pokojni did: ‘Sinko moj, ako ima vlasti koja ne želi prihvatiti da je od Boga, onda ona služi vragu paklenome. Trećega nema.’

Za druge pak, i ja bih se priklonio tom viđenju, pojam narodna vlast označava onu vlast koja se bori za stvarno dobro naroda sukladno vrijednosnom sustavu, to jest sustavu neprolaznih vrijednosti, uvažavanja njegove povijesti, kulture, duha i tradicija. Jao onoj vlasti kojoj legitimitet i pokriće daje samo broj ruku glasača, a ne čista savjest i trud oko očuvanja vrijednosti i cjelovite izgradnje tog istog naroda, što uključuje njegov identitet i njegovu dušu. Jer lako se razmetati parolom: U ime naroda! Nekoć su drugovi u onom režimu dolazili na vrata crkava odvoditi biskupe ‘u ime naroda’, dok je taj isti goloruki narod svojim tijelima branio svoje pastire. Doista, nekoć su skorojevići ovoga naroda progonili Crkvu ‘u ime naroda’, zaboravljajući da je ona od njegovih početaka na ovim prostorima bila utkana u njegov život i dijelila njegovu sudbinu. Zaboravljali su da je ona postala najbolji dio tog istog naroda, dupa njegove duše i tijelo njegova bića, trajno prisutna u svim njegovim usponima i padovima, teškim i lakim trenutcima. A da je Crkva pokleknula i sišla s križa povijesne odgovornosti da bude spona Boga i naroda, i da je našem narodu ponestalo Božje snage da iznese križ svoje povijesti, ne bismo danas imali o čemu razgovarati. I da to potkrijepim jednim primjerom: da se naš narod u onih 50 godina vladavine ‘narodne vlasti’ pretvorio u ono što je ta ‘narodna vlast’ htjela, nas danas ne bi bilo i ne bismo imalo ni naroda ni svoje države.

Moj dragi kume Stipane, ovaj glupi narod, kako ga neki zovu, je cijelu svoju povijest ginuo za svoje ideale, radije nego da okalja obraz ubijajući druge za svoje ideologije! I ja sam ponosan upravo na taj dio svoga naroda! To je za mene narod. I bez truna sumnje znam: narod je onoliko narod koliko sluša glas živoga Boga i živi za istinske vrijednosti. Takvom narodu nitko ne može prodavati maglu i zaslijepiti mu oči, jer on vidi Božjim očima. Takav narod ne mogu voditi kao guske u magli, jer on za vođu ima živoga Boga. Takvom narodu ne mogu nametnuti ideologiju, jer on ima ideju i viziju vječne budućnosti. Takvome narodu ne mogu podmetati laži oni koji na svaki spomen Boga i Crkve reagiraju agresivno kao bik na crvenu krpu, jer on u svojim genima i žilama ima istinu Boga živoga od koje ga oni ne mogu odvojiti!

Dida Matu to uče one svete knjige koje zovemo Svetim pismom, a u kojima je, između ostaloga, opisana povijest izabranoga naroda. Zato su proroci taj isti narod zvali ne-narodom onda kad je odbacivanjem Boga potkopavao bit svoga postojanja i dovodio u pitanje svoju budućnost. Kršeći Božji zakon sjekao je granu na kojoj je sjedio. A oni koji to nisu vidjeli ili su svjesno pred tim zatvarali oči nazvani su bili slijepcima i slijepim vođama. Kao što je vrijedilo nekada, tako vrijedi i sada. Za sva vremena i prostore, za svaku vlast, bilo slijeva ili zdesna, bilo za crvene ili crne, bilo za zelene ili plave. Kako je bilo do sada, tako će biti i od sada, vrijeme će pokazati da je did Mate pravo zborio. Vlasti i sile ovoga svijeta prolaze, a ostaje onaj narod koji čuva neprolazne vrijednosti, kao što je bio slučaj i onog ‘Ostatka Izraelova’ koji se nikad nije pokolebao i prignuo koljeno pred idolima ideologija i pred lažnim bogovima, nego je odvažno živio i svjedočio istinu o Bogu u čijem je svjetlu spoznavao pravu istinu o samome sebi.

Dok sjedam za orgulje – organon,
instrument kraljevskog dostojanstva,
poniznu molitvu upućujem tebi,
Stvoritelju svemirskog ‘instrumenta’
koji neizmjernom ljepotom i skladom
zrcali tvoju dobrotu i umješnost –
tvoj istančan sluh za sve tonove života.
Ti Ureditelju sveopćeg sklada,
povjerio si mi božansku ulogu
kad si me osposobio i doveo
da kao orguljaš skladnim melodijama
ispunjavam duše slušatelja.
Veličanstven je osjećaj
vlastitim prstima proizvoditi
i pokretati harmoniju
tolikih tonova i zvukova
koji su odraz nebeskoga sklada
i slika onoga trenutka
kada tvoji prsti stvoriše svemir
i oblikovaše čovjeka – svemir u malome.
Ti si svoji prstima raširio nebesa,
a mojima si dao poslanje
da šire ozračje neba na zemlji.
Svjestan svoje nedostatnosti
pred uzvišenošću glazbenog dara,
molim te za milost da moje ruke
budu odraz evanđeoske umješnosti,
prema kojoj, u savršenom skladu,
ne zna ljevica što čini desnica.
Obdari me takvom vještinom da,
dok pokrećem svirale
u svom rasponu boja i jačina,
slušatelji osjete da kroz njih,
kao kroz najposebnije svirale,
struji sila tvoga Duha.
Svaki dodir na pedale
neka me podsjeti da je prava pjesma
staviti pod noge grijehe svoje
kao najveće protivnike tvoje.
Jer si me našao dostojnim
da uljepšavam zemaljsko bogoslužje
uzvišenim i milozvučnim tonovima,
koji preko srca vjernika
dopiru u tvoje božanske uši,
učini me i članom zbora svetih
koji ti pjevaju vječno bogoslužje
– svadbeno slavlje Kralja Jaganjca.

Vrlo korisna i često korištena
komanda u svijeta komunikacija
je i komanda ‘podijeli’ – engleski share.
Ne samo što je vrlo popularna,
nego odražava i istinsku ljudsku potrebu
da s drugima podijelimo sadržaje
koji su nam od osobitog značaja
i koje držimo obogaćenjem iskustva
i proširenjem vlastitih spoznaja.
U bit ljudskog života pripada
da ne čuvamo za sebe bogatstva duha
nego da ih posredujemo dijeleći ih
na način na koji smo ih i primili.
Najuzvišeniji primjer u svemu
dao nam je dobri i milosrdni Bog.
Od samih početaka dijelio nam je
obilja svoga božanskog života,
da bi u punini vremena iz preobilne ljubavi
podijelio s nama vječnog Sina jedinca –
najsvetije i najdragocjenije blago srca.
Isti taj Sin je s nama velikodušno podijelio
ne samo neizmjerni božanski život,
nego je, postavši po Mariji sinom čovječjim,
ponizno podijelio sudbinu
ograničenoga ljudskog života.
A ako se on nije ustezao podijeli
naše slabosti, siromaštvo i bijedu,
zar mi vjernici smijemo oklijevati
dijeliti darovano bogatstvo
milosnog božanskog života?

U predindustrijskim vremenima
za tkanje odjevnih premeta
upotrebljavao se tkalački stan.
Tkanina se tkala isprepletanjem
uzdužnih niti zvanih osnova
i onih poprečnih zvanih potka.
Dobro nategnuta osnova
bila je podloga kvalitetnog tkanja,
a između njenih niti se utkivala potka,
u svoj raznolikosti i različitosti tehnika,
ovisno o maštovitosti i umješnosti tkalje.
Tkanje je slika ljudskoga života,
satkanog od okomitih i vodoravnih niti,
od božanske osnove i ljudske potke.
Ako osnova nije dobro učvršćena
u nadnaravnoj viziji i nebeskim uvjerenjima,
život nema ni ljepotu ni čvrstoću.
Učiti nam se na uzvišenom primjeru
Nazaretske Djevice, najizvrsnije tkalje.
Njezina čistoća i vjernost Bogu
bili su najbolji tkalački stan
na kojem je vlastitim životom otkala
prečistu i prečvrstu halju ljudskosti
vječnomu i neizrecivomu Sinu Božjemu.
On se utjelovio i rodio u krilu Djevice
kako bi tkanju ljudskog života podario
milost božanske neizmjernosti,
te ljudsku osnovu neraskidivo učvrstio
u nebu, u srcu samoga Boga.

Visoki standardi suvremenoga društva
pretpostavljaju izgradnju spalionica otpada
kao odgovor na sve veću količinu prljavštine
i pogubnog zagađenja okoliša.
Spalionice doista jamči smanjenje nečistoće,
kako u okolišu, tako i u odlagalištima.
Osim toga od spaljivanja otpada
dobije se znatna količina
toplinske i električne energije.

No ne postoji samo organski otpad,
nego i onaj duhovni nevidljivi.
Na žalost, počesto zaboravimo
počistiti ga i spaliti za čist okoliš.
Srećom sam Bog je izgradio spalionice
za zbrinjavanje duhovnog otpada
– grijeha koji prlja ljudske duše.
Dajući nam ispovijed i ispovjedaonicu
dao nam je spalionicu grijeha
i omogućio čist okoliš naših duša.
Iskrena ispovijed ujedno pokazuje
da otpad grijeha može poslužiti
i kao svojevrsna energija.
Onomu koji ga ponizno spaljuje
na božanskoj vatri pročišćenja,
spaljen grijeh mu postaje
izvorom nadahnuća i snage
za čistiju i bolju budućnost.

Kako bismo se snašli u šumi informacija
pohranjenih na društvenim mrežama,
te pronašli upravo ono što nam treba,
postoje tražilice ili pretraživači.
Oni su specijalizirana Web mjesta
kojima je glavna funkcija olakšati
potragu za traženim podatcima.
No kako čovjek nije samo tražitelj
u svijetu medijske komunikacije,
nego je ponajprije tražitelj smisla,
to jest razloga i nade življenja,
potreban mu je životni pretraživač.
A jer i u svijetu traženja smisla
ima šumu od koje ne vidi stablo,
njegovo traženje je mukotrpno,
pa nerijetko čak opasno i bolno.
Stoga, da se ne izvrgne riziku
da traženje smisla i vrijednosti života
postane traženje igle u plastu sijena,
Bog mu nudi nezamjenjivu pomoć
vještih i iskusnih pretraživača.
Kršćanin kojemu je Krist svet u srcu
ima nepogrešiv pretraživač
i svakome tko traži smisao i cilj
spremno daje utemeljen odgovor
i obrazlaže nadu koja je u njemu.

Neki filozofi još u starim vremenima grčke filozofije, a bilo je sličnih tvrdnji i u novije doba, nisu moglo pojmiti Boga koji dolazi u doticaj s materijom i skrbi za svoja stvorenja. Takve ideje bile su motivirane različitim razlozima. Neki su Vrhovno biće ili Prvi princip držali nepokrenutim pokretačem svega, ali ujedno i nepokretnim, za razliku od kozmosa koji se kreće, mijenja i propada. Štoviše, odbijali su svaku pomisao da bi se mogao kretati kao tvrdnju nespojivu sa zahtjevima savršenog Božjeg bita. Prema filozofima Božje savršenstvo je takvo da ne dopušta ikakav pokret. Bog je savršen jer se ne kreće, jer bi svako kretanje uključivalo promjenu i nestalnost, a time i nesavršenstvo u njegovoj božanskoj biti. Prema tome bilo bi nedostojno Boga da se bavi prizemljenim i ljudskim stvarima, jer bi onda i sam bio poistovjećen s njima, te u istom promjenjivom procesu u kojem one nastaju, mijenjaju se i prolaze. Bog koji bi se bavio ljudskim sudbinama i životima, drže isti, bio bi krhak i ranjiv, kratkovjek i prolazan poput ljudi.

Božja skrb o neznatnima

Ali ne samo da Bog nije takav da bi smatrao nedostojnim sama sebe baviti se pitanjima ljudskog života skrbeći oko čovjekove dobrobiti, nego, štoviše, u ljubavi prema čovjeku nije smatrao nedostojnim samoga sebe pozabaviti se onim najnižim i najnedostojnijim u ljudskom životu, to jest grijehom. Stoga nam već prva stranica Svetoga pisma svjedoči o njegovoj odluci da pomogne čovjeku pobijediti grijeh. U tom je duhu i Božji narod primajući objavu ujedno razumijevao da je Bog dobri stvoritelj koji se brine za ljude. Njemu nije svejedno kako žive i što rade, nego se zanima za ono što oni čine. Ali ne kao zločesti sudac koji jedva čeka kako će ih uhvatiti u prijestupu i prekršaju, nego kao dobri Otac koji s ljubavlju prati svoju djecu. To su i prvi ljudi zaboravili i, od njih unaprijed, naraštaji zaboravljali. Htjeli su dio svoga života živjeti bez Boga, zaboravljajući da je posvuda i da sve vidi, u nekom zakutku zemlje gdje ih on ne bi vidio. Tako su zemlju pretvorili u mračni prostor ljudskog skrivanja, umjesto da bude obiteljski dom zajedništva, pun svjetla i vedrine.

No ipak Božjemu oku nisu mogli umaći, jer ono je bilo u njima, u njihovoj duši i savjesti. Ono je gledalo iznutra, a ne kao ljudi izvana. Zato ga nisu mogli ukloniti, a da ne ubiju sami sebe, jer ono je bilo najdublji dio njih. Pa i kad su ga udaljavali od sebe, ostajao im je prisutan u savjesti. Poradi toga ga nikada nisu niti mogli do kraja zatomiti praveći se da ne postoji, te je uvijek ostao kao kontrolna lampica koja ukazuje na njegovu prisutnost. Čovjek je, doduše, mogao vlastitom ohološću zamračiti svoj pogled do mjere da se ne susretne s njegovim, te je u svojoj sljepoći pomišljao da ga Bog ne vidi, samo zato što je sam bio slijep za Boga. Mali ljudski stvor se gordio i pravio velikim, , to je Bog ima manje u njemu što gledati. Što je bio veći sam u svojim očima, to je bio manji u Božjim očima. Što je glumio veću veličinu, to je bio sićušniji za Boga. Tako su prvi ljudi umišljajući sebi veličinu i hoteći je ostvariti bez Boga, uskratilo ljudski rod za istinsko blaženstvo za koje su bili stvoreni.

Pa ipak i o takvim ljudima Bog je skrbio, jer je želio njihovo spasenje od grijeha i život u punini sukladan njegovu božanskom planu. S tim ciljem pozvao je u postojanje jedno čisto bezgrješno biće koje je bilo toliko jednostavno i čisto da je njegov pogled mogao počinuti na njoj. Njezino bezgrješno biće je dokaz ne samo da je Bog stvorio čovjeka, nego i da skrbi o njemu da živi čistim i vjerodostojnim životom dok ne prispije do punine zajedništva s njime.

Marijina bezgrješnost

Marija se, stoga, s pravom naziva neznatnom službenicom, jer je svjesna da je sve Bog za nju učinio. Njezina je zasluga bila u tome što je čuvala Božji dar. Neznatna je jer nije pred Bogom gradila svoju ljudsku veličinu niti se imala potrebu skrivati od Boga. Znala je da o sebi i svom životu ne može donijeti bolju procjenu od one koje Bog daje, kao što ne može biti veća u ljudskoj veličini od božanske neznatnosti koju živi pred Bogom. Samoj sebi nije mogla dati bolju ocjenu od one koju on daje o njoj. Zato je i ona sebe mogla ispravno sagledati samo u svjetlu njegova sjaja i u zrcalu njegova pogleda. Ona je mogla biti velika samo kao zaogrnuta njegovom veličinom. Toliko jednostavna pred njegovim licem nije imala razloga zavaravati ni sebe ni njega. I što je bila manja u svojoj ljudskosti i sebi samoj, to je bila veća u njegovim očima. Bila mu je potpuno otvorena i izložena do mjere da ju je potpuno prožeo svojim pogledom.

A ono što je u njoj gledao bile je upravo njezina neznatnost, o čemu ona svjedoči pjevajući hvalospjev Veliča: „Što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom.“ Doista, pogledao je baš njezinu neznatnost, jer on ne gleda kao što ljudi gledaju u sjaj i blještavilo površne pojavnosti, nego gleda u ljepotu i dubinu srca. A ona je dopustila da se njegov pogled do kraja nastani u njoj. Ne samo onaj pogled savjesti kao trag njegove prisutnosti, nego onaj pravi milosni pogled kojim se u njoj nastanila njegova prisutnost. Bila je do kraja osvijetljena tim pogledom koji joj je bio kao štit i sjena od žege ovoga svijeta, a opet najveći sjaji i dar topline njegove ljubavi.

Kad je Bog Mariju učinio bezgrješnom, u njoj je pogledao ljudsku neznatnosti, ali ju je pogledao pogledom kojim je htio s ljubavlju zamilovati svakoga čovjeka i privući ga u svoj zagrljaj. Nazaretska se Djevica pak u svoj jednostavnosti otvarala Božjem pogledu, pred kojim je rasla nastavljajući živjeti u bezgrješnosti. Bila je milosti puna po prisutnosti njegova pogleda koji joj je bio nadnaravno svjetlo u duši. Zato se, po Marijinu primjeru, ljudska neznatnost sastoji u bezgrješnosti, što je ujedno i najveća veličina. Dok se ljudi trude kako omiljeti ljudima, dok sanjaju svoje snove o ljudskoj veličini i uzvišenim ostvarenjima na zemlji, neznatni ljudi sanjaju jedino o tome kako se svidjeti Bogu. Strogo se paze da ga ne povrijede i ne prouzroče da se njegov pogled otkloni od njih, jer je svjetlo s njegova lica najdragocjenije blago kojim raspolažu.

Na Marijinu primjeru tako je očita čudesna razmjene darova. Bog joj je podario dar čistoće od grijeha, a ona je prihvatila kao najuzvišeniji dar, ne misleći ni u jednom trenutku na ljudske ambicije i veličine, na zemaljska ostvarenja i nezdrave želje. Jedino je mislila o tome da bude dostojna njegova pogleda. Bog je najprije svrnuo pogled na nju i darovao joj je bezgrješnost, a potom je svrnuo pogled na njezinu potpunu vjernost, te joj je povjerio i svoga Sina da ga kao majka dadne na svijet. Povjerenu zadaću je ona izvršila na jedincat način, te je plod svoga prečistog srca odgajala u savršeno čistom ambijentu. Jer Marija nije samo kao dar primila da je bez grijeha začeta, nego je ona bezgrješno živjela uzvraćajući Bogu sve što joj je darovao.

Služeći Bogu i njegovu planu spasenja Marija je kao bezgrješna bila najbolja službenica, jer je time pokazala da je bolje od ijednog čovjeka razumjela bit života koja se sastoji u neporočnom življenju pred Bogom. Doista je neznatnost vrijedna divljenja shvatiti da je takav život vrjedniji od svih blaga i svake druge ljudske i zemaljske vrijednosti. Upravo kao neznatna bezgrješna službenica ostaje trajnim znakom nama vjernicima da kao djeca Božja otvorimo oči za Božji pogled. Otkriti nam je, njezinim zagovorom, Božju neizmjernu skrb za ljude, te u jednostavnosti srca, poput naše Majke, uzvratiti neporočnim i svetim životom.

Okamenjeni životinjski ili biljni ostaci
iz geološke prošlosti zovu se okaminama.
Od njihova postojanja sačuvana je ljuštura,
kao znak o nekad prisutnom životu.
I ma koliko bila čvrsta i otporna,
nije bila jamstvo protiv smrti.
Ali dok može biti razumljivo
da nakon što život napusti neko biće
može ostati ljuštura kao svjedočanstvo,
nije razumljivo da se živa bića
za života pretvore u okaminu,
te da hodaju svijetom beživotni.
Od okamina nisu naučili
da sami po sebi ne mogu sačuvati
život koji struji njihovim bićem.
To je proturječna sudbina ljudi
koji zanemaruju duhovni život
i upućenost na Boga životvorca,
jedino vrelo neprolaznog života.
Dok svako biće po naravi teži
nedohvatljivoj trajnosti života,
dotle čovjek bezobzirno odbacuje
dar vječnosti po Božjoj milosti.
Umjesto da život pretvori
u svjedočanstvo neprolaznosti,
radije se pretvara u okaminu,
odbacujući ćudoredne vrijednosti,
bez životnog daha i identiteta.
No ne može trajno sačuvati život
oblažući ga izvanjskošću,
nego samo ako ga iznutra obogaćuje
vjerom, nadom i ljubavlju.