Statika ili građevna statika
je znanost o sigurnosti konstrukcija,
to jest znanost o izračunima
o nosivosti dijelova zgrade.
O vještini arhitekata i inženjera
da naprave statički izračun,
to jest izračunaju moguća opterećenja,
ovisi stabilnost ili nestabilnost zgrade.
A ne samo da je neophodno
izračunati stalna opterećenja
kao što je težina konstrukcije,
nego valja predvidjeti
i one neobične efekte
i promjenjiva opterećenja
kao što su požari i potresi,
vjetrovi i temperature,
te utjecaji kiše i snijega.

Sličan statički izračun
doista je neophodan
i za ljudsko duhovno zdanje,
jer ljudi u svojoj površnosti
počesto ne vode računa
o vlastitim temeljima,
čim ugrožavaju osobnu stabilnost.
Napose to vrijedi za pojedince
koji odbacuju živoga Boga
ne prihvaćajući božanski život
kao temelj svoje stabilnosti.
A kad dođu vjetrovi i bujice
i druge životne nedaće
njihov život se brzo uruši
kao nestabilna kula od karata.
Na žalost oni ne znaju da je čovjek
čvrst i stabilan u ovome svijetu
onoliko koliko su njegovi temelji
položeni i učvršćeni u Boga.

Kaže se da krokodili plaču
dok nemilosrdno gutaju plijen
u močvarnim vodama gdje žive.
Jer se vjerovalo da suzama oplakuju
ulovljenu nesretnu žrtvu,
po njima se svake dvolične suze
nazivaju krokodilskim suzama.

Tako i svijet u kojemu živimo
iskazuje lažno sažaljenje
prema žrtvama svoga vremena.
U tom smislu se bezdušno bori
protiv vječne Božje istine
i pravih vrijednosti života,
a onda se čudom čudi
kad ljudi gube orijentaciju,
kad srljaju u grijehu i bezboštvu
kojega sami postaju žrtve.
A na poseban način truje mladež
neodgovorno joj dajući u ruke
sredstva duhovnog samoubojstva,
te se potom zgražaju i sablažnjavaju
nad tolikim opustošenim životima,
nad besmislom i propasti
koja ih svakodnevno prati.
Okruniti nam se radije
dobrome i sućutnome Bogu
koji je iz ljubavi i samilosti
podijelio naš ljudski život.
On nas nikad ne navodi na zlo,
a kao Otac nas sažalijeva,
ako smo lutali, padali i propadali,
oplakujući nas iskrenim suzama
dok čeka naš povratak u očinski dom.

Ljubitelji mudrosti i proučavatelji života
spoznali su i prispodobili čovjeka,
kojemu je bitna odrednica ljubav u slobodi,
sa srcem koje ima posebna vrata,
ali takva da se otvaraju samo iznutra.
Vjerujući u Boga koji nas ljubi kao Otac,
sasvim slobodno se darujući nama,
možemo reći da i njegovo srce
ima isto takva vrata s ručkom iznutra.
A ako čovjek ne može otvoriti izvana
tajanstvena vrata ljudskoga srca,
još manje je vlastan i snažan
otvoriti ona otajstvena Božjega.
Samo Bog je moćan otvoriti ih
i on je to već u potpunosti učinio
predavši nam svoga ljubljenoga Sina,
što je postalo osobito vidljivo
kad mu vojnik na križu probija bok.
Kroz ranu njegova svetog boka
imamo neopozivo jamstvo spasa
i širom otvoren pristup k Ocu.
Bitno je samo da grijesima
sebi ne zatvorimo ili zapriječimo
prolaz koji nismo bili vlasni
svojom snagom otvoriti.
Radije ištimo, tražimo i kucajmo
da nam pomogne da iziđemu
iz sebe i svoga zatvrenog srca
kako bismo potom ušli u život
kroz sveta vrata njegova srca

U svakodnevnoj hodočasničkoj vrevi
na Trgu svetoga Petra u Rimu,
ovaj neobični kameni svjedok
pozornom hodočasniku priča svoju priču.
«Došao sam iz slavnog Egipta
u ondašnju još slavniju prijestolnicu,
ponosan na sebe i kamenu ljepotu,
na vitak stas i stamenu uzvišenost.
Preda mnom je bio obećavajući život:
pun slave, užitaka i zabave.
Pozorno sam pratio sve događaje
i svemu davao svoj doprinos
kao svjedok burne povijesti
koja se događala pred mojim očima.
U svoje sam pore urezivao
tolika sjećanja i zbivanja
kojima sam nazočio kao očevidac
na mjestu gdje su se mase
slijevale u velikom broju.
No nekako u isto vrijeme kad i ja,
u Grad je stigao i jedan Palestinac,
čovjek zvan Petar – Stijena.
Bilo mi čudno da iz takve zabiti
može doći netko snažan i velik,
kad se i mi ponosni Egipćani
teško probijamo u tolikom suparništvu.
Premda sam žudio upoznati ga,
nije mi polazilo za rukom,
jer on se nikad nije pojavljivao
na carskim zabavama i igrama.
Prošle su godine od toga
kad do mene doprije glas
da će se dotični Petar ipak pojaviti
u cirkusu na gradskim igrama.
Bio sam radoznao upoznati onoga
koji je bio veća stijena od mene,
no ostadoh razočaran vidjevši
sjedokosog starca na smrt osuđena.
Premda nemoćan pred osudom,
opijenu je masu riječima trijeznio,
a nesvjesne svijesti privodio.
Usprkos netaktičnog nastupa,
jer se usudio i caru reći što misli,
umjesto da moli milost i spasi glavu,
mora mu se priznati hrabrost i mir
dok su ga okrutno pribijali na križ.
Dani su potom tekli jednolično
kao da se ništa nije dogodilo,
no ipak će se zbiti velike promjene.
Kao čudom opustješe tribine trkališta,
s vremenom napuštene i zapuštene,
a iz dana u dan bijaše sve veći
broj posjetitelja na njegovu grobu.
Sve to me je nagnalo da se preispitam
tražeći odgovore na nedoumice,
napose na pitanje o budućnosti
koje mi je visjelo nad glavom.
Ali kad sam već ulazio u povijest,
nisam htio ući kao Pilat u vjerovanje,
nego iskreno priznah svoje zablude
i odučih postati živim svjedokom događaja
koji se odigraše pred mojim očima.
Zato se osjetih iznimno počašćenim
kad me uklopiše u prostor njegova groba
i povjeriše mi tako svetu zadaću
– da držim ostatke križa Gospodinova.
Sad znate zašto tako ponosno stojim
jer se napokon osjećam pravim svjedokom
neizbrisive Božje prisutnosti na zemlji
– stijenom poput Petra Stijene.»

‘Odgajati pod staklenim zvonom’
izraz je kojim se izražava
prezaštitnički stav roditelja
u odgoju vlastite djece.
Bojeći se raznih opasnosti
koje na djecu vrebaju
izvan roditeljskog doma
na ulici, trgu ili kafiću,
na dvorištu, igralištu ili kazalištu
djecu žele potpuno zaštititi
od utjecaja lošega društva.
U tom smislu drže najsigurnijim
onemogućiti djetetu svaki doticaj
s mogućom izvanjskom opasnošću
i s eventualnim štetnim utjecajem
vršeći nad njim trajni nadzor
i držeći ga pod prismotrom.
Kao što psiholozi dobro znaju
koliko je ovakav stav i pristup
nezdrav i poguban za djecu,
pogotovo mlade u razvoju
do izgrađene osobnosti i zrelosti,
tako i Isus ne drži svoje učenike
pod staklenim zvonom.
On ih šalje u svijet prepun izazova
kao janjce među vukove,
da odvažno svjedoče i poučavaju.
No nije ih poslao bez zaštite,
nego obdarene snagom Duha Svetoga
utkajući u njih svu svoju ljubav.
Samo ako su iznutra snažni,
ne treba im stakleno zvono
jer ih štiti trojstvena snaga,
pa zrelost pokazuju samostalnošću
odgovornih poteza i odluka.
Očinskom ljubavlju skrbeći
i Duhom odgajajući za slobodu duha
dobri Bog se pokazuje kao primjer
odgovornog roditeljstva
kojim nepogrješivo štiti djecu
na putu sazrijevanja i cjelovitosti
za neporočan i svet život.

U svijetu suvremene komunikacije
putem mrežnih stranica
po kojima smo umreženi s drugima
nezaobilazna je i mnogima draga
mogućnost stavljanja poveznica
na zanimljive stranice ili dokumente.
Tako preko naših poveznica
drugima privučemo pozornost
i učinimo dostupnima sadržaje
za koje u protivnom ne bi znali.
Nakon toga je i njima dostatan
tek jednostavni klik mišem
na našoj aktivnoj, vrućoj poveznici
pa da i sami otkriju ponuđenu poruku.

Događaj Kristova uskrsnuća
tako je snažan i ljudima neizreciv
da je neophodno staviti poveznicu
na pobjedu koju je Krist izvojevao,
kako bismo i sami postali dionicima
tog jedinstvenog događaja spasenja.
A između sebe i nas on je ostavio
savršenu poveznicu – Duha ljubavi,
koji svojom vatrom i djelovanjem
utiskuje neizbrisiv trag u duši.
Tako smo s uskrsnućem povezani
putem vruće i aktivne poveznice Duha,
čime postajemo gorljivim svjedocima
jedinstvenog središta radosne vijesti
koji je onda i drugima dostupan i uočljiv.
A ako je događaj uskrsnuća
uočljiv kao dragocjenost našeg života,
onda i mi drugima postajemo spona
sa spasenjskom Božjom snagom
koja se po uskrsnuću uprisutnila u svijetu.
 

Planetarna putanja ili orbita je,
prema istraživanja i zakonima fizike,
put koji nebesko tijelo napravi
pri gibanju oko neke točke u prostoru.
Tako je Kepler prvi dokazao
zakone planetarnog gibanja
otkrivajući da su putanje planeta
u našem sunčevom sustavu eliptične.
No najveću ulogu svemu tome ima
gravitacijska sila ili sila teže
koja planetama ne dopušta
da ispadnu iz zadane orbite,
nego kruže po svojim putanjama.

Poput planetarnih putanja svijeta
postoje i one duhovne putanje.
Cijelom stvorenom svemiru,
pokrenutom Božjom rukom,
Božji život sačinjava težište
oko kojega se skladno okreće.
Svaki odmak od zadane putanje
bio bi koban i tragičan
do mjere da bi izazvao
propast svega stvorenoga.
Zato se svijet kreće poslušno
u savršenoj orbiti Božje ljubavi
dajući se privlačiti Božjom težinom.
Samo postoji jedno sićušno biće
koje se snagom svoje slobode
počesto opire zakonima sile teže
neizmjerne Božje ljubavi.
Zato će prorok Hošea govorit
o narodu koji se sve više udaljavao
što ga je Bog više zvao i brinuo se za nj.
A Božji odgovor na njihov bijeg iz orbite
bila je uvijek veća i snažnija ljubav:
Užima za ljude privlačio sam ih,
konopcima ljubavi.
A ta čvrsta uža i konopci ljubavi
bio je čvrsti zagrlja Uskrsloga
i nepobjediva snaga Duha Svetoga
kojom i nas danas Otac privlači
da ostanom u orbiti njegove ljubavi.

Svaka vrijedna naprava,
pogotovo novija i složenija,
ima redovito i uputstvo za uporabu.
Uputstvom je dostatno opisano
kako se njome ispravno služiti
da bi poslužila svojoj svrsi
i pronašla pravo mjesto
u životu svojih korisnika.
S vrijednim pomagalima
se ne prave rizični pokusi
niti ih pokreće tko ih ne pozna,
jer je opasnost da ih uništi
ili onesposobi za normalan rad.
Zato je prije uporabe neophodno
pročitati priložena uputstva
ili tražiti savjet stručne osobe.

No dok s jedne strane znamo
kako se ispravno služiti stvarima
da si olakšamo zemaljski život,
s druge se ne trudimo naučiti
kako se ‘služiti’ samim životom
ili kako se prema njemu odnositi
da bismo došli do nebeskog cilja.
Najčešće vrlo malo znamo o životu,
a još manje o ispravnom življenju
i o njegovoj neprolaznoj vrijednosti.
Ako smo uz to preuzetni i oholi
da ne čitamo ‘uputstvo za uporabu’
koje napisa čudotvorni Tvorac,
onda nije čudo da uništimo
njegovu neprocjenjivu ljepotu
i opustošimo neizmjernu vrijednost.
Ozbiljan čovjek se ne poigrava
nego ponizno proučava primljene upute
otkrivajući smisao, cilj i način uporabe.
Zato su nam dane Božje zapovijedi
i cijela objava njegove svete riječi
kao upustvo neporočnog života
uz pomoć kojeg se nepogrešivo dolazi
u blaženu vječnost i društvo svetih.

Sadač je jednostavna
naprava za presađivanje
bilja iz rasadnika u zemlju
na kojoj treba dalje rasti
i plodnim rodom roditi.
Zadaća mu je stvoriti
prostora dovoljno duboko
u zemlji kako bi presađena biljka
lakše pustila korijen
i nastavila rasti rodno i plodno.
Kristov križ je Božji sadač
novog stabla života
koje buja snagom uskrsnuća.
Po njemu je uskrsli Krist
duboko usadio u srce zemlje
klicu novog i besmrtnog života,
koji je postao neiskorijenjiv
ma koliko se ljudi trudili
iskorijeniti ga iz zemlje živih.
Po sadaču svetog života,
ucijepljen duboko u zemlju,
onemogućio je spletke
ljudi koji zlobno govorahu:
iskorijenimo stablo dok je još mlado.
Tako je božanski život
utisnut u svaku poru svijeta,
a križ – sadač uskrsnuća
pretvorio se, poput Aronova štapa,
u rascvjetalo stablo života.

Bilo da se radi o vrtnome ili šumskome,

rasadnici su posebne površine tla,

prikladno i stručno uređene i tretirane,

na kojima se uzgajaju sadnice

raznih poljoprivrednih i vrtnih vrsta

stabala i bilja, voća i povrća.

Zato su rasadnici višestruko korisni

jer u njima mlada biljka raste i razvija se

do potrebne veličine i jačine,

nakon čega može i sama rasti

na za nju određenom mjestu

na kojem najbolje služi svojoj svrsi.

Poput rasadnika bilja postoje i drugi,

kao što je onaj majčina krila.

U njemu ljudsko biće raste

dok ne počne samostalno

uzimati hranu i ‘puštati korjenje’,

te donositi plodove života.

No kako nije dostatan biološki,

Bog se potrudio dati mu

i onaj duhovni rasadnik života.

Kristov kalvarijski grob

jedini je rasadnik života

u koji je posijano sjeme uskrsnuća.

Ostaje sada jedino samo

uzeti klicu blaženog preporođenja

iz tog spasenjskog rasadnika

i zasaditi je u vlastito srce

da donese plodove života vječnoga.