Meditacija o odbačenoj hramskoj gredi
koja je od beskorisnog drveta
postala greda na kojoj je visio naš Spasitelj:

hramska greda

Privlačila je mnogo pozornosti
pojava pomrčine sunca.
O njoj se pisalo i govorilo,
tumačilo djeci i odraslima,
upozoravalo na opasnosti
i poticalo razna istraživanja,
znanstvena tumačenja
i opsege fenomena po kojem
Mjesec zakloni Sunce Zemlji.
Ali dok propitujemo prirodnu,
a da ne primjećujemo i ne priznamo,
svjesno stvaramo pojavu
duhovne pomrčine Sunca.
Božji Sin je zasjao čovječanstvu
kao Mlado Sunce s visine,
no čovjek obzorja svoje duše
rado i olako prekrije grijesima.
Tako ne dopušta da mu se u život
probije zraka Božjeg svjetla
koje se pojavljuje za njega
da mu obasja zemaljske pute
i osvijetli obzorja prema vječnosti.
Osim toga, živeći grješno,
jedni drugima zaklanjamo Sunce
umjesto da budemo zrcalo
koje drugima prenosi njegov sjaj.
I kad je to Sunce zasjalo u punini,
pojavivši se kao čovjek na zemlji,
izopačeni ljudi nisu imali mira
dok ga nisu uklonili iz zemlje živih.
Ubijajući ga na drvetu križa
i zastirući ga grobnom pločom
proizveli su najveću pomrčinu
ikada zapamćenu na zemlji.
Pomrčina je, srećom, prolazna,
a Sunce ostaje kao nada ljudima
dajući im svjetlo i grijući zemlju
do onog susreta u Gradu Božjemu
u kojem je zaklani Jaganjac svjetiljka.

Da bi se ponizilo nečasne osobe,
te ih izvrglo zasluženom ruglu i sramoti,
javno se prokazivalo njihovo postupanje.
A jedan od okrutnijih načina je bio
vezati ih ili objesiti na stup srama
pokazujući ih zloćudnima i nepoželjnima.
U tom slučaju kažnjenik je bio izložen
kritici i kazni nemilosrdne javnosti.
Nerijetko su ga nazočni i prolaznici
gađali kamenjem i drugim predmetima,
ovisno o vrsti i težini prijestupa.

Istoj sudbini je bio izložen Isus –
svet i nevin optužen kao zločinac
i obješen za opomenu na stup križa.
Kad su ga lažni pravednici i moćnici,
hoteći silom Boga ukloniti iz društva,
osudili kao nepoćudnog i nećudorednog,
on je ovaj stup sramote i poniženja
pretvorio u stup slave i uzdignuća.
Po njemu je svojom žrtvom skinuo
sramotu grijeha s ljudskoga roda
i odriješio ga od svih spona
za istinsku slobodu djece Božje.

Djeca redovito ne vole matematiku
jer im je suhoparna i dosadna.
Pa ipak ona je nezamjenjiv predmet
bez kojeg ne bi bilo školskog sustava
ni zdravog razvoja ljudskog mišljenja.
Upisana je u sve pore života
čije se funkcioniranje u mnogome
temelji baš na njezinu poznavanju.

No malo tko je svjestan da je i Bog
ostavio nama ljudima duhovne zadaće
u vidu osnovnih matematičkih operacija.
Tako najprije očekuje od nas
da zbrojimo sve što nam daje,
te da u isto vrijeme sebi oduzmemo
sve što nam se nudi, a nije njegovo.
Kad se tako riješimo zemaljskog,
suvišnog, štetnog i promašenog,
onda se u nama umnaža milost Božja.
Potom slijedi posljednja operacija
– oko sebe dijeliti radost iz obilja srca.

Photsohop je vrlo poznati program,
te sinonim za uređivanje fotografija.
Svatko tko nije zadovoljan svojim likom,
ili želi ostaviti bolji dojam,
jednim potezom u programu
ispravi sve nasavršenosti lica i tijela.
Tako nastaju savršene reklame,
plakati i naslovnice magazina,
a pred nama svijet je novca i glamura,
‘idealnih’ likova bez bora i nedostatka,
ali praznih duša i osobnosti.
No u istinskoj vjerničkoj duhovnosti
ne bi se smjelo dogoditi kao s photoshopom
da u mašti stvaramo sliku o sebi
i pravim svoj lik pred drugima
bez stvarnoga rada na sebi.
Ljudski nedostaci se ne uklanjaju
kozmetičkim potezima ili retuširanjem slike,
jer ne postoji photoshop za dušu.
Bez ozbiljnoga rada na sebi
i postojane suradnje s Božjom milošću
nedostatna i vjernika nedostojna
bila bi ‘photoshop preobrazba’.
Korizmeni hod preobrazbe duše
jedini je pravi i konkretni put
uređivanja vlastitoga bića
koji vodi do iskonske ljepote.

Vražji odvjetnik je osoba
koja ima svoju ulogu u svađama,
raspravama ili sudskim parnicama.
Tijekom kanonizacijskog procesa
redovito je to bio kanonik
zadužen da raspravlja protiv
kanonizacije samoga kandidata
tražeći rupe u evidenciji
ili pokušavajući osporiti čudesa.
Ako ništa drugo, unosio je kritičnosti
u postupke proglašenja svetima.
I danas bi mnogima bio vrlo koristan,
jer se ponašaju pred Bogom i ljudima
kao da su nekanonizirani sveci,
bez imalo svijesti kritičnosti o sebi,
najčešće imajući iskrivljenu sliku
držeći se boljima nego u stvari jesu.
Zato je i svakome od nas neophodan
onaj unutarnji ‘đavolji odvjetnik’
koji će nas dovesti do realne slike
o nama samima i našoj vrijednosti.
A korizma je idealno vrijeme
takvog kritičkog propitivanja
koje nas stavlja pred Boga
u svoj realnosti naše ljudskosti,
bez umišljenosti i oholosti.
No polazeći od ove pretpostavke
možemo istinski spoznati sebe,
jer smo ono što smo pred Bogom,
što postaje preduvjet primanja
neizmjernog Božjeg dara i života.

Preživači su životinje biljojedi
iz reda parnoprstaša
koje imaju želudac podijeljen
na četiri zasebna odjeljka.
Oni tako pretprobavljenu hranu
ponovno vraćaju u usta
i još jednom žvaču prije nego je
usitnjenu ponovo progutaju
i odvedu je na stvarnu probavu.

Premda usporedba sa životinjama
može zvučati neprimjereno,
ipak taj slikoviti govor vrijedi
i za nas vjernike pred Bogom.
Sveto pismo u tom duhu veli
da je Gospodin naš pastir
koji nas vodi na zelene poljane.
A i prorok Jeremija će govoriti
o blagovanju riječi Božje:
Kad mi dođoše riječi tvoje,
ja sam ih gutao.
No osim što riječ gutamo
neophodno o njoj razmišljamo,
da bismo je dobro prožvakali
i ispravno probaviti.
Samo ‘preživajući’ blagovanu riječi
možemo je temeljito usvojiti
i u praksu života primijeniti.
Tada nam riječ Božja
ne ‘pada na želudac’,
nego se razgrađuje u nama
postajući dio našega tkiva.
Ugrađujući se u naše biće
u nama se utjelovljuje
i obdaruje nas novim načinom
neizrecivog božanskog postojanja.

Vjetrokazi su naprave koje služe
da se odredi smjer vjetra.
Postavljeni su najčešće
na krovovima kuća
i na drugim povišenim točkama
gdje se osjete ili očekuju
udari različitih vjetrova.
Zamišljeni su i tehnički izvedeni
kao korisno pomagalo ljudima
i kad su doma, kao i na putu.
No kako ne postoje samo
vjetrovi kao strujanje zraka,
nego i različita duhovna strujanja,
poput političkih i intelektualnih,
neophodan je pouzdan vjetrokaz.
Stvorivši nas na sliku svoju
Bog je učinio da s lakoćom
otkrivamo lahor Duha Svetoga
i njegov prepoznatljivi šum s neba,
kao i pogubni vjetar nauka
u ovom kockanju ljudskom,
u lukavosti što put krči zabludi.
Umjesto da s razborom shvate
odakle i kakav vjetar puše,
mnogi ljudi se nerijetko ponašaju
kao vjetrokazi ili oblaci bezvodni.
Hirovito se pokrećući i okrećući
i na najmanji dašak vjetra
raznih pomodarskih strujanja
postaše pristaše oportunizma.
Kao osobe bez stava žrtve su
ideoloških propuha i oluja.
A zadaća vjetrokaza je
da odrede smjer vjetra,
a ne smjer ljudskoga kretanja.
Njihovo je da precizno upozore
na dobre i zloćudne vjetrove,
a ne da se ljudi vrte prema
njihovom časovitom usmjerenju.

Tebi vječni Oče, ja tvoj ponizni sin,
upravljam skromnu molitvu
u tišini i skrovitosti svoje ćelije,
koja je meni cijeli svijet.
Ona je prebivalište u kojem ćutim
da je moje srce bliže tebi
nego dok bijah u svijetu.
Moje samostansko obitavalište
mnogim djeluje skučeno i tijesno,
no meni se u njem otvaraju
sveta obzorja vječnoga života
i prostranstva beskrajne slobode.
U svijetu izobličene ljudskosti
želja mi je biti živa slika
tvoga utjelovljenoga Sina
koji je prošao zemljom čineći dobro
i objavljujući tvoje milosno lice.
Oduševio me je svetim siromaštvom,
privukao me ljepotom čistoće,
usmjerio me poslušnosti tvome glasu.
Zato se nisam bojao ni križa
koji je postao ljestvama savršenstva.
Dok se odazivam na evanđeoski poziv
daj da korjenito odbacim svijet,
njegovu zamamu i požudu,
kako bih uživao isključivo
u tvojoj očinskoj ljubavi.
A kad me svijet zbog toga
bude prezirao i odbacivao
kao štetni otpad i smeće,
neka mi to bude pred tobom
najveće priznanje i najljepši ures,
kojim resim tvoju obitelj na zemlji
Majku našu svetu Crkvu.
Ne želim biti besposlen promatrač
u ovoj areni zemaljskog boja,
nego vrijedan poslenik i sluga braći,
koji nadahnuće za nesebična djela
pronalazi u blaženome motrenju
odvijeka pripravljenih budućih dobara.

           Uz blagdan Svijećnice

U vrijeme kad anđeo Gabriel naviješta Nazaretskoj Djevici da će začeti i roditi Sina Božjega malo je koji ljudski um zastupao da je Bog dobar. Najpoznatiji pobornici govora o prvom počelu kao Dobru bili su filozofi platonisti koji su prvu Ideju poistovjetili s Dobrom. Premda su držali da se cjelokupna stvarnost i u svom bitku i u svom postajanju i kretanju temelji na Dobru, ipak to isto počelo nisu poimali kao osobnog i živog Boga nego kao ideju, pa je za njih ipak bio distanciran, bez konkretne skrbi oko čovjeka i svijeta. Ljudi su dolazili do njega kroz razmatranje svijeta ideja, te su, prema uvjerenju platonista, rastući intelektualno u spoznaji ideja, rasli u dobru. S druge pak strane u židovstvu Marijina vremena o Božjoj dobroti se nije govorilo kao o principu ili ideji, niti o razvoju vlastite dobrote intelektualnim rastom, nego se Božja dobrota očitovala u stvaranju svijeta i daru Zakona, nasljedovanjem kojega su i ljudi postajali dobrima. Židovstvo je poznavalo osobnoga Boga koji je učinio dobro sve što je činio, te se ujedno približio i njima kao narodu oplemenjujući i njih svojom dobrotom. Najlakši put ostvarivanja dobrote bilo je vršenje Zakona u kojem je bio izložen put dobra propisan za čovjeka.

Oba ova vida imala su i svojih spornih točki ili dimenzija. Filozofsko poimanje Dobra imalo je vrlo malog odjeka u životu konkretnoga čovjek, jer je dobrotu poistovjetilo s intelektualnom spoznajom, a u židovstvu je više prevladala slika Boga kao strogog i pravednog suca nego kao dobrog Oca. Osim toga mnogi su židovi, iščekujući da on svoju dobrotu pokaže društveno-političkim angažmanom za vlastiti narod, dvojili o njegovoj dobroti jer se oslobođenje stoljećima nije događalo, niti je bilo konkretnije naznake za njegovom intervencijom. Nadalje, ti isti nisu niti razumjeli njegovu dobrotu u sveopćem opsegu dobrohotnosti i cjelovitoj mjeri milosrđa prema svim ljudima, nego su je uskogrudno vezivali uz potrebe vlastitoga naroda. Promatrali su i pozivali se samo na onaj vid i trenutak dobrote koji je odgovarao njihovim prohtjevima i poimanju.

Po Mariji utjelovljeno Dobro

Marija pak stječe cjelovito iskustvu i ima cjelovit uvid u Božju dobrotu, koja ni u kasnijim vremenima nije bila jasna ni uvjerljiva mnogima. Pjevajući svoj Veliča ona će to jasno i reći: “Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje.” Ona, dakle, priznaje Božju dobrotu koja nije ograničena samo na jedan naraštaj i na jedan trenutak, nego se proteže kroz prostor i vrijeme od koljena do koljena. Doduše, rečeno na ovaj način, moglo bi djelovati da je Bog dobar samo prema strašljivcima, a da nije dobar prema svima. Marijine riječi ipak imaju univerzalno značenje jer ona dobro zna da Bog ljubi sve ljude i ne odbacuje nijedno biće koje je stvorio. Dio je ljudi, na žalost, koji se zatvaraju pred Božjim djelovanjem, riječju i dobrotom, te njegova dobrota nema učinka u njihovu životu jer je oni odbacuju. S druge pak strane, oni koji imaju osjećaj strahopoštovanja prema njemu, njegovu životu i svetosti, prihvaćaju dar njegove dobrote, te su primjer njezinih učinaka.

Upravo zahvaljujući njezinom strahopoštovanju za Boga svim naraštajima do konca svijeta iskazana je Božja dobrota. Po njezinoj spremnosti i čašćenju Boga, svi su primili neizrecivu Božju milost. Marija ne promatra Boga isključivo kao strašnoga suca koji kažnjava, premda zna da nitko ne može izbjeći njegovu sudu. Ona ga promatra kao dobroga i milosrdnoga Oca koji prvenstveno nagrađuje one koji ga se boje. Njezino djelovanje motivirano je pozitivnom sviješću o njemu i njegovoj svetoj volji za spasenjem svih ljudi. Upravo takav stav je sveti strah kojim priznaje njegovo božanstvo, to jest njegovo očinstvo nad svim stvorenim, a napose nad ljudskim životom. Doista ga je doživljavala kao dobroga Oca cijeloga ljudskoga roda i to u tolikoj mjeri da je znala da se ne može iznevjeriti svojim obećanjima, jer bi se iznevjerio svojemu životu. A kolika je bila velika njegova dobrota pokazao je kad je ljudskome rodu dao svoga Sina koji će svojim utjelovljenjem biti blagoslov svim naraštajima koji se Boga boje. Utjelovljeni Sin Božji doista je najveći iskaz Božje dobrote, a Marija je bila prva prihvatiteljica utjelovljenoga otajstva i darovateljica svijetu. Ona ga je ponizno prihvatila kao istinsko Svjetlo koje prosvjetljuje svakoga čovjeka, kao utjelovljeno Dobro koje oplemenjuje svakoga čovjeka, te ga je velikodušno dala svijetu da bude spasenje svih ljudi i svjetlo svih naroda, kako je rekao starac Šimun kad ga je primio na ruke u Hramu. Božja dobrota nije ostala samo ideja ili naum, nego se u Isusu konkretizirala u najvećoj mjeri, te je Marijina zasluga da je služila Bogu kako bi njegova dobrota došla na svijet na jedincat i neponovljiv način.

Dobrotvorka bolesnih 

No osim što je služila Bogu da se njegova dobrota utjelovi, Marija i dalje služi svojim zagovorom da utjelovljeni Božji Sin, Dobro od Dobra, od koljena do koljena dopre do konkretnog čovjek, napose onog najpotrebnijeg njegove prisutnosti. Njezina skrb se pokazivala u brojnim svetištima, osobito na mjestima njezina ukazanja, kao što je ono u Lourdesu u kojem su se dogodila tolika čudesa i ozdravljenja. Stoga je sv. Ivan Pavao II. blagdan Gospe Lurdske proglasio Svjetskim danom bolesnika. Ne samo onima s tjelesnom bolešću, nego i svakoj vrsti duhovnog bolesnika Marija pruža svoga Sina kao najbolji Lijek i pravoga Liječnika. Kao što ga je nekada stavila starcu Šimunu u naručje da zasiti njegovu glad i žeđ za Bogom, tako ga stavlja svakom čovjeku željnome okusiti Božje dobrote i milosne snage.

Ali isto tako Marija nam daje recept Božje dobrote, jer nam ukazuje da je njegova dobrota nad onima koji ga se boje, kao što je bila na njoj. Njezina bogobojaznost je primjer kako doći do Božjeg srca i kako priskrbiti sebi njegovu milost i zaštitu. Božja nam prisutnost postaje ljekovita ako sa strahopoštovanjem izgovaramo ime Svesilnoga i svetoga, to jest ako se čuvamo površnosti s kojom ga inače ljudi susreću i spominju. Liječimo se od svojih bolesti ako u vlastitim postupcima imamo onaj sveti strah, te se čuvamo svakoga grijeha i zla. Sebi i drugima vraćamo zdravlje ako ispovijedamo njegovo božanstvo i svemoć , to jest priznajemo njegovo gospodstvo, ali i njegovu očinsku ljubav nad čovjekom. Tko nema taj sveti strah pred Bogom, pokazuje da boluje od smrtonosne bolesti bezboštva, te da nema prave svijesti ni o sebi ni o drugome ni o Bogu. Njegovo djelovanje, čini i izbori, misli i riječi, puni su bolesnih nakana i ciljeva, jer ne poznaje onaj konačni domet i cilj svoga života. Bježeći od Božjeg milosnog djelovanja, postaje žrtva svoje samodostatnosti koja nije kadra podariti mu cjelovito zdravlje.

Potrudimo se, stoga mi, poput Marije, biti bogobojazni i razmišljati o Božjoj dobroti s dužnim strahom i strahopoštovanjem. Ne budimo površni na način da ne uočimo pogubnost duhovne bolesti koja nas odvaja od Boga. Budimo otvoreni liječiti i svaku tjelesnu nemoć i pošast noseći u srcu Isusa svakom bolesniku, kao što je činila i čini naša nebeska Majka. Neka po nama i našem svjedočenju svi osjete da je Bog izvor svake dobrote, ne samo kao stvoritelj svega stvorenoga, nego i kao dobri i milosrdni Otac koji skrbi o svojoj djeci. Ne budimo preuzetni, nego otvorimo svoj duh i otkrijmo Boga prisutnoga u povijesti spasenja, dobrog Boga utjelovljenoga u naš život kao lijek besmrtnosti. Zahvalimo Mariji što nam ga je donijela, a mi se trudimo po njezinu primjeru liječiti svijet njegovom dobrotom.