Živimo u svijetu u kojem se
naporno i mukotrpno živi,
u kojem se ljudi troše
prisiljeni robovski raditi.
Pretvoreni su u radne strojeve,
bića čije se duhovno obilje
prezire, zanemaruje i zapušta.
A svi strojevi velike snage
koji rade na principu sagorijevanja
i oslobađaju znatne količine energije
trebaju imati ispušne ventile,
ekološki kontrolirane i pouzdane,
inače bi u sebi pukli iznutra
i nanosili golemu štetu vani.
Doista, kad se u čovjeku nakupi
mnogo neželjenih napetosti,
nezdravih osjećaja i štetnih silnica,
neophodan mu je ispušni ventil.
Međutim treba mu takav ventil
kako bi se očistio od svih nečistoća,
duhovnih zaraza i štetnih nakupina,
a ne da ispušnim ventilom naziva
usisavanja još veće nečistoće.
Na žalost društvo u kojemu živimo
nudi ljudima, napose mladima,
‘ispušne ventile’ kojima upijaju
duhovno smeće i otpad grijeh.
Zato se takvim ventilima smatraju
raskalašene zabave i tjelesni užici,
nekontrolirane emocije i niske strasti
uslijed kojih biće dodatno sagorijeva
i onečišćuje se vlastitom energijom,
umjesto da se čisti i oslobađa.
Ugrozivši svoj radni potencijal,
dovodi u pitanje svrhu postojanja,
kao i čistoću okoliša svojih bližnjih,
kojima je postao živa prijetnja smrti
nekontroliranim izbacivanjem nečistoća.
Bilo bi stoga mnogo bolje
da svatko koristi onaj ispušni ventil
sakramentalnog oslobađanja duše
koji mu je Bog podarivši ugradio,
jer samo oslobođen i čist
istinski vrši zadaću služenja u svijetu.

Mlazni motor je motor koji radi
na principu ispuštanja plina
koji se kreće velikom brzinom
kroz ispušnu cijev sustava
ostvarujući veliku silu potiska
uslijed kojeg se letjelica podiže
krećući se velikom brzinom u visinama.
Bez takvog motora zrakoplov bi bio
tek hrpa nepomičnog metala
koji ne služi pravoj svrsi.
Slično tome ni ljudski život
nije stvoren da bi rulao
po pisti ovozemnosti,
jer ima razum koji služi
da bi se uzdigao u visine.
S time da mu je još neophodan
snažni potisak prave vjere
u Kristov život i uskrsnuće
kako bi istinski mogao izvršiti
časnu i nezamjenjivu zadaću,
te poslužiti smislu i svrsi postojanja.
Samo snagom žive vjere
možemo se odlijepiti
od zemaljskih stvarnosti
i od prizemljenih istina
vinuti se put neba,
ostavljajući iza sebe trag
kao svjedočanstvo i dokaz
ozbiljnosti i usmjerenja leta
koji i drugima služi kao putokaz.
U tom duhu će i Apostol naroda
iznijeti vlastito iskustvo
kako je bio Kristom zahvaćen,
te je hitio snagom vjere
prema savršenstvu uskrsnuća:
Što je za mnom zaboravljam,
za onim što je preda mnom prežem,
k cilju hitim, k nagradi
višnjega poziva Božjega u Kristu Isusu.

Glazbena viljuška je mali alat za glazbenike
pomoću kojeg ugađaju instrumente
ili određuju ispravnu intonaciju.
Ona proizvodi samo jedan ton – A,
prema kojem se usklađuje
svaki drugi ton instrumenta ili glasa.
Poput duhovne glazbene viljuške
je i sveti križ našega Gospodina.
Samo Krist, duhovni Učitelj – magister,
ali i istinski Maestro ljudskoga života,
njime može nepogrešivo odrediti
pravi ton i tonalitet življenja.
Ako pozorno slušamo ton
koji nam Krist Isus daje
glazbenom viljuškom križa,
zavrijedit ćemo jednom naći se
u čudesnom zboru anđela i svetih
odjeveni u svadbene haljine,
te pred prijestoljem Božjim
pjevati bez prestanka novu pjesmu
zaklanog i uskrslog Jaganjca.

Pojam je haićanske provenijencije
i vezan je uz vudu obrede,
a preko književnosti i kinematografije
ušao je u opći pojmovnik,
te predstavlja lik živog mrtvaca.
Riječ zombi se odnosi na čovjeka
bez vlastite svijesti i volje,
na osobu koja je u transu
ili pod tuđom kontrolom,
na bezumnog roba nekog čarobnjaka,
ali i onu lišenu volje za životom
poradi ovisnosti o drogama.
No sličan učinak na ljudsku svijest
ima i grijeh i požudna strast
koji čovjeku oduzimaju pravu svijest
o vlastitom identitetu i postojanju,
oduzimajući mu i autentični žar življenja.
Tko dopusti da ga grijeh zahvati,
bit će omamljen zaraznim otrovom,
onesposobljen trgnuti se
i otrgnuti se iz šaka vlastite slabosti,
te će hodati svijetom beživotan,
polusvjestan ili nesvjestan života,
ne samo onog oko sebe,
nego, što je najgore, i vlastitog.
Zato čovjek koji ne živi dosljedno,
u živom zajedništvu sa živim Bogom,
poput je zombija bez svijest i volje,
jer je nesvjestan pravoga sebe,
svojih neprolaznih vrijednosti,
nadnaravnog smisla i uzvišenog cilja.

Pluća su jedan od vitalnih organa,
to jest glavni organ dišnog sustava,
ne samo ljudskog organizma,
nego i svih kopnenih kralježnjaka,
te nekih riba i nekih puževa.
Smještena se u prsnoj šupljini,
gdje dijele mjesto i zadaću sa srcem
s kojim tijesno i neprestano surađuju
radeći na održanju organizma.
A osnovna zadaća im je
prijenos kisika iz atmosfere u krvotok,
te izbacivanje ugljikova dioksida
iz krvotoka u atmosferu.
Kao što čovjek ima dišni sustav,
tako i cijelo čovječanstvo
ima svoj dišni sustav.
to su kršćani koji živo i izravno
žive u zajedništvu s Bogom,
koji udišu njegov životni Dah
i dišu njegovim svetim Duhom.
Oni su pluća čovječanstva
jer božanskom svježinom
obdaruju svakog čovjeka,
oslobađajući ga ujedno
onečišćenja ovoga svijeta.
Bez njih bi čovječanstvo
ostalo bez Božjeg nadisanja
i bilo prikraćeno za dah života
koji nam omogućuje da u radosti
dišemo punim plućima.

Cilj je mnogih učenih glava
postići cjelovito obrazovanje
koje zovemo enciklopedijskim.
Doista, mnogi nadareni ljudi
savladaju vještine i steknu znanja
na vrlo visokoj i zavidnoj razini.
Odlikuju se iznimnim znanjem
gotovo na svim područjima,
te ih se promatra s poštovanjem
kao živuće enciklopedije
jer posjeduju cijeli niz vještina,
to jest prsten zaokruženog znanja.
Mnogi, međutim, i ne misle
kako je ljudsko znanje,
pa i ne znam kojeg opsega,
samo hrpa podataka i informacija,
ako nije okrunjeno i vođeno
onim osobitim Božjim znanjem.
Ako naučeni podatci i stečene spoznaje
nisu podređeni stvarnom znanju
koje izvire iz spoznaje smisla života,
te je nazvano i mjerljivo mudrošću
što izvire iz živoga i istinitoga Boga,
onda su beskorisna gomila informacija
koje ne služi pravoj životnoj svrsi.
Pravi krug ili ciklus znanja
zatvara se stjecanjem Božjeg znanja
bez kojega je enciklopedijski projekt
čudni i nejasni opus imperfectum
nedovršeno i krnje djelo,
sličan golemoj piramidi bez vrha
ili krugu s nepotpunom kružnicom.

Upisujući u kožu znakove i slike
bockanjem igle i ubrizgavanjem pigmenta,
tuša koji je neuklonjiv i neizbrisiv,
nastaje pojava zvana tetovaža.
Mnogi ljudi, napose mladi,
obilježiše tako svoja tijela
tim čudnim ‘biljegom’,
koji odražava njihova uvjerenja,
ukuse, stavove i pripadnost
do mjere da gotovo postaje religija.
A da su svjesni kako tetovaža
pokazuje opustošenu nutrinu,
često i na neukusan način,
zamislili bi se prije nego bi
izložili vlastita tijela
podlažući ih tim ‘estetskim’ zahvatima.

No kršćanin koji u duši nosi
neizbrisivi pečat Boga živoga
zna da je pozvan utisnuti
božanski biljeg u stvoreni svijet.
Ne dopušta zemaljskim i zemljanim
slikama i simbolima, idolima i likovima
da se utiskuje u njegovo biće,
nego unutarnjom Božjom snagom
obilježava stvarnost oko sebe.
Tako svojim djelima pokazuje
čime je sam opečaćen
i kome jedinome pripada,
ne samo besmrtnom dušom
stvorenom na sliku Božju,
nego i svakom porom svoga tijela.

Sjedi did Mate u prančioku ispod solara svoje kuće i sve nešto sjetno razmišlja i sebi u bradu tiho mrmlja. Dok je vrijeme ljetnih praznika i pečalbarskih dolazaka na rodna ognjišta, i on iščekuje svoje sinove i nešto se zamišljeno pita hoće li ih prepoznati. Ne zato što ih nije dugo vidio, nego zato što ne zna jesu li se promijenili. I to ne u onoj ljudskoj tjelesnoj fizionomiji po kojoj, kako godine odmiču, postaje sve očitija sličnost svojim roditeljima. Did Mate se zamišljeno pita hoće li ih prepoznati u onoj njihovoj duhovnoj fizionomiji, u onoj duhovnoj sličnosti koju je u njih usađivao i u njima izgrađivao mukotrpnim odgojem i trajnim poukama želeći od njih izgraditi čestite ljude i iskrene vjernike.

Sjeća se stoga kako je svoju djecu kad su dolazila u dob zrelosti, te potom odlazili u tuđinu sa škrte grude hrvatske, ispraćao poukom i savjetom. Odlazili su u neki ‘bolji svijet’ idući trbuhom za kruhom. Odlazili su u one razvijene i napredne zemlje zapadne uljudbe. U one zemlje visoke civilizacije. Nije im se mogao suprotstaviti, a nije ni htio. Jedino što je bilo, bio je očinski savjet svakom od svoje djece, kako je koje odlazilo s očinskog ognjišta.

„Sine moj, govorio je did Mate, ne zaboravi da ideš u zemlju nestalih ljudi. Ideš u zemlju u kojoj su svi živi, pa k tome mnogi dođoše sa strane, a opet ideš u zemlju nestalih ljudi. Ideš u zemlju u kojoj je sve teže naći čovjeka, premda je mnogoljudnog stanovništva. Ideš u zemlju u kojoj ima mnogo profesora i liječnika, mnogo inženjera i radnika, ali nema mnogo ljudi. Računaj, sine moj, da su mnogi tamo nestali. Mnogi su se izgubili. Brojni su nestali u tim zemljama koje jedu ljudske duše. Zato pazi, sine moj! Pazi na sebe i na ono što ti je tvoj ćaća Mate dao. A dao ti je život. I to onaj pravi. Onaj život koji Bogom miriše. Život koji je Bogom posvećen i natopljen, kao i svetom krvi, znojem i suzama ponosnog hrvatskog čovjeka. Tvoj ćaća ti je dao život koji ima duše, a ti pazi da ga ne izgubiš, jer ideš u zemlju izgubljenih ljudi. Izgubiš li njega, izgubio si sebe, sine moj. Pazi, sine moj, da ne izgubiš sebe! Pazi na sebe tako da kad se vratiš, da te tvoj stari ćaća može prepoznati, sine moj!“

Alka je viteška igra koja se ‘trči’
neprekinuto već trista godina
u dalmatinskom gradiću Sinju
u spomen pobjede nad Turcima
pripisane čudesnom zagovoru i pomoći
nebeske Djevice i Majke Marije,
čašćene u liku čudotvorne Gospe Sinjske.
Cilj ove igre je skupiti što više punata,
gađajući s konja u punom trku
metalni obruč – alku
obješenu iznad trkališta.
Zato svaki alkar kopljanik,
želeći postati slavodobitnikom,
nišani u središte same alke,
u mali središnji krug – ‘sridu’,
što nosi maksimalna tri punta.
Svaki precizni pogoda ‘u sridu’
izaziva oduševljenje gledatelja,
što obilježi i pucanje ‘mačkula’
s obližnje sinjske tvrđave.
No ne znam sjeti li se itko
u sveopćoj strci i metežu,
uz ‘punte’ i pogotke ‘u sridu’,
te čestitke vještom slavodobitniku,
da je prava slavodobitnica Gospa,
sinjska majka, čuvarica, i zaštitnica.
Živeći ponizno i vjerno Bogu
pogodila je ‘u sridu’ božanskog života,
te je kao službenica milosti puna
pobijedila u bitci sa starim Zmajem.
Tako je zavrijedila da je Bog proslavi
uzdižući je na nebo i tijelom i dušom
u puninu slave života vječnoga.

Po definiciji biologija je znanost
o životu i živim bićima
koja proučava zakonitosti
nastanka, postojanja i održanja
pojedinih bića i žive prirode,
ili pak znanost o svemu živom.
Međutim, pogotovo u slučaju čovjeka,
ova znanost ne dotiče najdublju bit,
nego tek samo izvanjske sastavnice
čiji zbroj nikad nije ni približno
ono što zovemo životom
u pravom smislu riječi.
Jer prikupljeno znanstveno znanje
o pojedinim elementima života
ni izbliza nije u stanju
odgonetnuti, definirati i iscrpiti
pojam, smisao i veličinu
života kao takvoga.

S druge pak strane
više znanja o životu
posjeduje onaj tko otkrije
smisao, izvor i uvir života.
Jer život je mnogo više
od skupa suhoparnih informacija,
ma kako znanstvene bile.
On je više od zbroja i rezultata
slučajnog miješanja čestica.
Pravi je ‘biolog’ – poznavatelj života
samo onaj tko otkrije život kao dar
što struji iz božanskog vrela,
iz onoga koji je Život u sebi.
Stoga istinske biologije
nema bez dobre teologije,
bez poznavanja Boga stvoritelja
– istinskog Života i vrela života
na kojem sve što živi
crpi svoje postojanje
i posjeduje svoj smisao.