Riječ osmoza je grčkog podrijetla,
a znači guranje ili tiskanje.
Ona označava proces difuzije otapala
koja se očituje pri odjeljivanju dviju otopina
selektivno polupropusnom membranom.
Putem spomenute membrane
otopine s većom slobodnom energijom
teže proći kroz membranu
na mjesto manje slobodne energije.
Ali kroz membranu prolaze isključivo
molekule otapala, a ne otopljene tvari,
te tako stvaraju hidrostatski tlak
kadar suprotstaviti se osmotskome
i uspostaviti dužnu ravnotežu tlakova.
Ova pojava je bitna za mnoga bića,
biljke i životinje koje žive u vodi,
te na taj način reguliraju tlak,
bez čega ne bi imali opstanka,
jer bi voda prodrla nekontrolirano
u svaku poru njihova organizma.
I u ljudskom životu postoji takva
polupropusna duhovna membrana.
Kroz iste pore bića navaljuje, doista,
pritisak nečistoće ovoga svijeta,
ali kroz njih jedino može ući
i ljepota Božje snage i prisutnosti.
Nasušna je potreba imati
membranu koja propušta
samo ono božansko i milosno.
Ispunjavajući time svoje biće
čovjek stvara u duši božanski tlak
kojim se najbolje zaustavlja prodor
sila zla i silnica ovoga svijeta.
Bez toga zakona ljudskog duha
u čovjeku bi se nastanilo
samo ono zemaljsko i zemljano,
a on postao žrtvom osmoze svijeta.
A ako bi se poistovjetio s okolinom
prestao bi biti ono što jest –
duhovno biće sposobno primiti Boga
u svaku poru svoga života.

Nije rijetkost da se mi ljudi
prema Bogu ponašamo
kao da je automat za piće
kojega se sjetimo tek onda
kad nam zatreba usluga.
Zamišljamo ga kao nekog
čija je zadaća ispunjavati želje
i izbaciti gotove proizvode
prema našim čudnim hirovima
koje nazivamo čak i molitvama.
Svoje račune s takvim Bogom
po pitanju vlastitih zahtjeva
rješavamo po kratkom postupku:
dovoljno je malo sitniša
pa da ga isplatimo za napitak
koji je nesebično izbacio
na obostrano zadovoljstvo.
Tako se bezbolno i jednostavno
ispunila ona stara maksima:
čist račun, duga ljubav.
Ali u tako ‘čistim’ računima,
najviše je onog nečistoga
ako zaboravima da Bog ne daje
osvježavajući napitak u limenci,
ni ljudske preparate iz automata.
On, naprotiv, daje sok svoje krvi,
iscijeđene iz živoga srca,
dragocjenost koju naš ljudski sitniš,
ne samo ne može isplatiti,
nego joj nikada ni dovoljno zahvaliti.
Zato bi bilo neophodno potrebno
da nikad ne pokušamo uzvratiti mu
sitnišem i tako sitnog života,
nego u zahvalnosti ljubavi
cijelim i nepodijeljenim bićem.
Uostalom vrijedi i ona druga izreka:
ljubav se samo ljubavlju vraća!

Za ispitati zdravstveno stanje
prvi neophodni korak je
napraviti detaljnu krvnu sliku.
Krvna slika nam najbolje otkriva
ima li u organizmu upala i zaraza,
ima li trovanja i anemija
i drugih opasnih pojava i stanja.
Iz krvne se slike može vidjeti
kakav je imunitet tijela,
te jesu li u dobrom omjeru
zastupljeni proteini i hormoni,
hranjive tvari i krvne stanice.
Zato čim se pojave prvi simptomi,
liječnik će zatražiti krvnu sliku
kako bi uklonio uzroke bolesti
te spriječio veće štetne posljedice.
I u duhovnom životu je neophodno
izvaditi samima sebi krvnu sliku,
to jest otkriti štetne zarazne procese,
prepoznati koji sastojci nedostaju
našem duhovnom organizmu.
A sam Bog nam dolazi ususret
dajući nam prečistu krv svoga Sina.
Iz nje možemo precizno iščitati
prave vrijednosti duhovnih sastojaka
prema kojima skrbiti o svojoj krvi.
Štoviše, njegova presveta krv je
ne samo u krizama i pogibeljima,
nego i u svakodnevnom životu,
zaštita od zaraza, upala i anemija,
Ona je savršeni regulator vrijednosti
i vrelo svih korisnih sastojaka
kojima naša krv obogaćuje cijeli život.

Selifie je autoportretna fotografija,
učinjena digitalnim fotoaparatom
ili, češće, mobitelom ili tabletom.
Smatra se atraktivnom kad se napravi
s kamerom u ispruženoj ruci
ili pak stojeći pred zrcalom.
Prakticiraju je mladi i stari,
muškarci, žene i djeca.
Očita je njezina popularnost,
te se često dijeli putem Facebooka
i ostalih društvenih mreža.
Upravo je tolika popularnost selfiea
pokazatelj narcisoidnog pomodarstva
raširenog suvremenim svijetom.
Jer ma kako bili vješti i umješni,
fotografski autoportret nije
ni dobar ni vjeran prikaz našeg lika.
Problem je što se ne možemo staviti
na dostatnu udaljenost od samih sebe,
ili se ogledamo u takvom zrcalu
koje nam zbog samodopadne pojavnosti
daje krivu predodžbu o nama samima.
Ali samo ako je naša ruka
vođena rukom Božjom,
onda je dovoljno duga i precizna
prikazati nam lik iz prave perspektive.
I samo ako se pozorno ogledamo
u savršenom zakonu slobode
i uza nj dosljedno prianjamo,
ne kao zaboravni slušatelji
nego djelotvorni izvršitelji,
naš lik je odraz Božjeg blaženstva.
Samo su sveci vrhunski umjetnici
prošli pravu školu selfie fotografije,
jer su spoznaju o sebi crpili
iz istine Božje o čovjeku,
te su u svjetlu njegova sjaja
i u zrcalu njegova svetog lica
promatrali i fotografirali svoj odraz.

Živimo u svijetu u kojem se
naporno i mukotrpno živi,
u kojem se ljudi troše
prisiljeni robovski raditi.
Pretvoreni su u radne strojeve,
bića čije se duhovno obilje
prezire, zanemaruje i zapušta.
A svi strojevi velike snage
koji rade na principu sagorijevanja
i oslobađaju znatne količine energije
trebaju imati ispušne ventile,
ekološki kontrolirane i pouzdane,
inače bi u sebi pukli iznutra
i nanosili golemu štetu vani.
Doista, kad se u čovjeku nakupi
mnogo neželjenih napetosti,
nezdravih osjećaja i štetnih silnica,
neophodan mu je ispušni ventil.
Međutim treba mu takav ventil
kako bi se očistio od svih nečistoća,
duhovnih zaraza i štetnih nakupina,
a ne da ispušnim ventilom naziva
usisavanja još veće nečistoće.
Na žalost društvo u kojemu živimo
nudi ljudima, napose mladima,
‘ispušne ventile’ kojima upijaju
duhovno smeće i otpad grijeh.
Zato se takvim ventilima smatraju
raskalašene zabave i tjelesni užici,
nekontrolirane emocije i niske strasti
uslijed kojih biće dodatno sagorijeva
i onečišćuje se vlastitom energijom,
umjesto da se čisti i oslobađa.
Ugrozivši svoj radni potencijal,
dovodi u pitanje svrhu postojanja,
kao i čistoću okoliša svojih bližnjih,
kojima je postao živa prijetnja smrti
nekontroliranim izbacivanjem nečistoća.
Bilo bi stoga mnogo bolje
da svatko koristi onaj ispušni ventil
sakramentalnog oslobađanja duše
koji mu je Bog podarivši ugradio,
jer samo oslobođen i čist
istinski vrši zadaću služenja u svijetu.

Mlazni motor je motor koji radi
na principu ispuštanja plina
koji se kreće velikom brzinom
kroz ispušnu cijev sustava
ostvarujući veliku silu potiska
uslijed kojeg se letjelica podiže
krećući se velikom brzinom u visinama.
Bez takvog motora zrakoplov bi bio
tek hrpa nepomičnog metala
koji ne služi pravoj svrsi.
Slično tome ni ljudski život
nije stvoren da bi rulao
po pisti ovozemnosti,
jer ima razum koji služi
da bi se uzdigao u visine.
S time da mu je još neophodan
snažni potisak prave vjere
u Kristov život i uskrsnuće
kako bi istinski mogao izvršiti
časnu i nezamjenjivu zadaću,
te poslužiti smislu i svrsi postojanja.
Samo snagom žive vjere
možemo se odlijepiti
od zemaljskih stvarnosti
i od prizemljenih istina
vinuti se put neba,
ostavljajući iza sebe trag
kao svjedočanstvo i dokaz
ozbiljnosti i usmjerenja leta
koji i drugima služi kao putokaz.
U tom duhu će i Apostol naroda
iznijeti vlastito iskustvo
kako je bio Kristom zahvaćen,
te je hitio snagom vjere
prema savršenstvu uskrsnuća:
Što je za mnom zaboravljam,
za onim što je preda mnom prežem,
k cilju hitim, k nagradi
višnjega poziva Božjega u Kristu Isusu.

Glazbena viljuška je mali alat za glazbenike
pomoću kojeg ugađaju instrumente
ili određuju ispravnu intonaciju.
Ona proizvodi samo jedan ton – A,
prema kojem se usklađuje
svaki drugi ton instrumenta ili glasa.
Poput duhovne glazbene viljuške
je i sveti križ našega Gospodina.
Samo Krist, duhovni Učitelj – magister,
ali i istinski Maestro ljudskoga života,
njime može nepogrešivo odrediti
pravi ton i tonalitet življenja.
Ako pozorno slušamo ton
koji nam Krist Isus daje
glazbenom viljuškom križa,
zavrijedit ćemo jednom naći se
u čudesnom zboru anđela i svetih
odjeveni u svadbene haljine,
te pred prijestoljem Božjim
pjevati bez prestanka novu pjesmu
zaklanog i uskrslog Jaganjca.

Pojam je haićanske provenijencije
i vezan je uz vudu obrede,
a preko književnosti i kinematografije
ušao je u opći pojmovnik,
te predstavlja lik živog mrtvaca.
Riječ zombi se odnosi na čovjeka
bez vlastite svijesti i volje,
na osobu koja je u transu
ili pod tuđom kontrolom,
na bezumnog roba nekog čarobnjaka,
ali i onu lišenu volje za životom
poradi ovisnosti o drogama.
No sličan učinak na ljudsku svijest
ima i grijeh i požudna strast
koji čovjeku oduzimaju pravu svijest
o vlastitom identitetu i postojanju,
oduzimajući mu i autentični žar življenja.
Tko dopusti da ga grijeh zahvati,
bit će omamljen zaraznim otrovom,
onesposobljen trgnuti se
i otrgnuti se iz šaka vlastite slabosti,
te će hodati svijetom beživotan,
polusvjestan ili nesvjestan života,
ne samo onog oko sebe,
nego, što je najgore, i vlastitog.
Zato čovjek koji ne živi dosljedno,
u živom zajedništvu sa živim Bogom,
poput je zombija bez svijest i volje,
jer je nesvjestan pravoga sebe,
svojih neprolaznih vrijednosti,
nadnaravnog smisla i uzvišenog cilja.

Pluća su jedan od vitalnih organa,
to jest glavni organ dišnog sustava,
ne samo ljudskog organizma,
nego i svih kopnenih kralježnjaka,
te nekih riba i nekih puževa.
Smještena se u prsnoj šupljini,
gdje dijele mjesto i zadaću sa srcem
s kojim tijesno i neprestano surađuju
radeći na održanju organizma.
A osnovna zadaća im je
prijenos kisika iz atmosfere u krvotok,
te izbacivanje ugljikova dioksida
iz krvotoka u atmosferu.
Kao što čovjek ima dišni sustav,
tako i cijelo čovječanstvo
ima svoj dišni sustav.
to su kršćani koji živo i izravno
žive u zajedništvu s Bogom,
koji udišu njegov životni Dah
i dišu njegovim svetim Duhom.
Oni su pluća čovječanstva
jer božanskom svježinom
obdaruju svakog čovjeka,
oslobađajući ga ujedno
onečišćenja ovoga svijeta.
Bez njih bi čovječanstvo
ostalo bez Božjeg nadisanja
i bilo prikraćeno za dah života
koji nam omogućuje da u radosti
dišemo punim plućima.

Cilj je mnogih učenih glava
postići cjelovito obrazovanje
koje zovemo enciklopedijskim.
Doista, mnogi nadareni ljudi
savladaju vještine i steknu znanja
na vrlo visokoj i zavidnoj razini.
Odlikuju se iznimnim znanjem
gotovo na svim područjima,
te ih se promatra s poštovanjem
kao živuće enciklopedije
jer posjeduju cijeli niz vještina,
to jest prsten zaokruženog znanja.
Mnogi, međutim, i ne misle
kako je ljudsko znanje,
pa i ne znam kojeg opsega,
samo hrpa podataka i informacija,
ako nije okrunjeno i vođeno
onim osobitim Božjim znanjem.
Ako naučeni podatci i stečene spoznaje
nisu podređeni stvarnom znanju
koje izvire iz spoznaje smisla života,
te je nazvano i mjerljivo mudrošću
što izvire iz živoga i istinitoga Boga,
onda su beskorisna gomila informacija
koje ne služi pravoj životnoj svrsi.
Pravi krug ili ciklus znanja
zatvara se stjecanjem Božjeg znanja
bez kojega je enciklopedijski projekt
čudni i nejasni opus imperfectum
nedovršeno i krnje djelo,
sličan golemoj piramidi bez vrha
ili krugu s nepotpunom kružnicom.