Znameniti ljudi ovoga svijeta
kao i oni u značajnim službama
imaju oko sebe zadužene ljude
čiji je posao jamčiti im
nepovredivost i sigurnost,
a zovemo ih tjelohraniteljima.
Oni u  biti ne hrane tijelo,
već ga čuvaju od mogućih
napada i atentata izlažući,
ako treba, i svoj život.
Oni međutim ne mogu
pružiti cjelovitu zaštitu
ne samo duši već ni tijelu,
jer ga ne mogu niti sačuvati
od zla, raspadljivosti i smrti.
Isto tako ga ne mogu nahraniti
bitnim sastojcima života,
te stoga nose naziv – ime
koje ne odgovara službi koju vrše.
Zato je pravi tjelohranitelj,
u korijenskom značenju riječi,
samo Bog koji je ne samo čuvar,
nego i stvarni hranitelj
ljudskoga bića, duše i tijela.
Jedini on čuva nepovredivost
i cjelovitost čovjeka.
Jedini on u posvemašnjoj odgovornosti
čuva i hrani naš ljudski život
od zla, grijeha i propadljivosti,
te je u pravom smislu riječi
tjelohranitelj – čuvar i skrbnik.
Pogotovo što nas ne hrani
bilo kakvom hranom,
nego samim sobom
i svojim božanskim životom.
On do posljednje pore ispunja
i naše tijelo i našu dušu
te je time zaštita i hrana
za vječnu nepropadljivost.

U gospodarskoj i trgovinskoj
praksi i svakodnevnici
zna se dogoditi da dužnik
ispostavi ček bez pokrića
koji se potom ne može naplatiti
jer na njegovu računu
nema dovoljno sredstava
da se prebace vjerovniku.
To dovodi do spornih
i neželjenih situacija
jer dužnik pokušava
vratiti dug onim što nema.
Poput takvog dužnika
koji daje ček bez pokrića
su i oni koji poučavaju
u unutarnjem životu druge
o onome što ne znaju,
ili daju savjete o onome
što sami nisu razumjeli
i ne vodi do vječnosti.
Redovito su odvažni
površno savjetovati druge,
ne vodeći računa o tome
što Bog misli i kaže
u konkretnom slučaju.
A kad druge navedu na zlo
bez problema peru ruke
i otklanjaju odgovornost.
No mi vjernici ne smijemo
sebi dopuštati takav luksuz.
Bog nikada nama
nije izdao ček bez pokrića,
te ne smijemo ni mi
nikome biti pokriće
za isprazno djelovanje.
Naprotiv, svojim životom
trebamo im dati pokriće
za ispravan život koji je
u potpunosti ispunjen
Božjom prisutnošću i mirom,
te iz zemaljske kušnje vodi
u puninu vječnog života.

U suvremenoj biologiji i medicini
mnogo se napravilo na polju
istraživanja nasljednih osobina.
Otkrilo se mnoštvo odlika
koje kao ljudi imamo
zajedničkih s precima,
bilo dalekima i udaljenima
bilo onim neposrednima.
A u slučaju štetnoga naslijeđa,
znanost je kadra izvršiti zahvate
smanjujući negativne posljedice.
I dok se znanost uspješno bavi
tjelesnom sastavnicom života,
zaboravlja se duhovno naslijeđe
prisutno u našim venama.
Naime, u nama se raspoznaje
božansko trojstveno naslijeđe.
Na Sliku smo Božju stvoreni
i Duhom potpuno prožeti,
te nosimo sve odlike
trojstvenoga Tvorca.
Njegovi tragovi u nama
su upečatljivi i neotuđivi.
Zato ne gurajmo u zapećak
Boga trojstvene ljubavi,
čija se prisutnost jasno zrcali
u našoj duši i nutrini.
Razvijajmo sasvim marno
baš te nasljedne osobine
po kojima sličimo njemu,
a životu dajemo dostojanstvo
nebeske uzvišenosti.
Osim što u svakom činu
pokazujemo trostrukost:
svijest vlastite osobnosti,
razumsku spoznaju čina
i voljni pristanak,
u nama je upravo po tome
prisutna naslijeđe Oca
i Sina i Duha Svetoga.
Čuvajmo stoga obilje
Božjega života u svijesti
i odražavajmo djelima sličnost
s Ocem iz čije svijesti sve izvire,
s Mudrošću i Razumom njegovim,
te s Duhom njegove ljubavi.

Poznavanje stranih jezika
uvijek je bilo na cijeni,
a pogotovo se pokazuje korisnim
u suvremenom društvu
kad je svijet postao
veliko globalno selo
u kojem se mnogo putuje
i susreće s drugima.
Neophodno je, međutim,
ukloniti jezične barijere
učeći korisne jezike,
jer na taj način ljudima raste
stručna i radna vrijednost.
Zato se cijene osobito poligloti
jer poznaju više svjetskih jezika.
Istinsko povezivanje ljudi
ne sastoji se, međutim,
samo u poznavanju jezika.
Količina riječi i broj jezika
još uvijek nije jamstvo
da je u našoj riječi
prisutna mudrost i dubina,
niti pak da se s drugim
dobro slažemo i razumijemo.
Tek kad naučimo onaj sveti
jezik ljubavi Duha Svetoga
tek tada postajemo poligloti,
jer su u tom jednom jeziku
sadržani svi jezici svijeta.
Tko druge ljubi u Duhu Svetom
taj govori sve jezike,
jer govori općim jezikom
razumijevanja i spoznanja,
žrtve, predanja i sebedarja,
čime najbolje skrbi
oko vječnoga dobra
i spasenja svih ljudi.

U svakodnevnom životu
postoje razni kozmetički
preparate i pomagala
koja zovemo učvršćivači.
Tako poznajemo učvršćivače
za nokte, kosu i zglobove,
ali i oni za lice i mišiće.
Isto tako se koriste
i u kozmetici i kulinarstvu,
kao i gradnji i uređenju domova.
Korištenje tolikih učvršćivača
podsjeća nas i na potrebu
učvršćivanja karaktera,
ljudskosti i samoga života.
Zato je došao među nas Božji Sin
koji se nije samo utjelovio
da nam dadne primjer čvrstoće,
već nam je i svojim uskrsnućem
ponudio poseban učvršćivač
– onaj života vječnoga.
Njime se ljudskost iscjeljuje,
karakter snaži Duhom,
a cijelo biće prožima
svetom božanskom snagom.
Njegovim slavnim uskrsnućem
utvrđeni smo u ljubavi i dobroti,
u pravednosti i istini,
te možemo uspravno hoditi
putevima ovoga svijeta,
dok ne prispijemo do punine
koju nam je on zajamčio
svojim uskrslim životom.

Gromobrani su naprave
koje se postavljaju na kuće,
zgrade i druge izložene objekte
kako bi ih zaštitile
od udara groma i munje.
Gromobran radi na način
da preuzme ne sebe udar
i provode u zemlju sav
razorni naboj elektriciteta.
Na taj način izloži sebe,
a zaštiti nastambu
od mogućih posljedica.
Nešto slično učinio je
i naš Gospodin kad je
sebe izložio muci i smrti,
to jest udaru zla i grijeha.
Tako je njihovu razornu moć
sproveo u zemlju  svoga groba,
čime ju je neutralizirao,
a ljudski rod zaštitio
od njihovih moćnih učinaka.
Pogotovo što je kao Uskrsli
obdario potom svoje učenike
uskrsnom snagom ljubavi
koja ne razara već izgrađuje
i vodi u život vječni.

Povećalo je sabirna leća
za promatranje malih predmeta
ili njihovih pojedinosti.
Ono nam omogućuje
da predmet promatramo
iz manje udaljenosti
od najmanje udaljenosti
na koju se oko može prilagoditi.
Tako se pod povećalom
vidi virtualno i uvećano
ono što se običnim okom
ne vidi uopće ili ne vidi jasno.
Slično tome je i nas
uskrsli Krist Gospodin
obdario pogledom vjere
da vidimo ono što je
običnome oku nevidljivo,
a neobično je važno.
Samo po vjeri otkrivamo
i potom u duhu razmatramo,
kao pod duhovnim povećalom,
njegovo sveto uskrsnuće
i otajstvenu prisutnost
u ljudskoj povijesti
i u životu pojedinca.

Nekada su ljudi običavali
utisnuti žig u svoje vlasništvo,
u robu ili životinje iz stada
označavajući time njihovu pripadnost.
Stvarajući čovjeka za sebe,
za besmrtni život u punini,
Bog ga je obilježio svojim žigom,
ali ne na tijelu kao robu,
već utiskujući mu u dušu
dah svoga svetoga Duha
čineći ga sebi sličnim.
Narušavajući odnose
čovjek je u svojoj naivnosti
odbacio dar sličnosti,
odlučan živjeti bez Boga.
No to nije više bio život,
već je upravo tim činom
sebe odveo ravno u smrt.
No Bog usprkos svega
nije mogao dopustiti
da ode u vječnu propast
pa je poslao svoga Sina
da ga privede u život
za nj predviđen odvijeka.
Hoteći Boga odvratiti
od spasenjskog plana,
Sina je Božjega prikovao na križ
osporavajući mu pravo na svoj život.
Ali jedino nije predvidio
da će uskrsnuti i ostati obilježen
ranama kao trajnim biljezima
čineći neobično proturječje:
umjesto da utiskuje žig u čovjeka,
dao se obilježiti ranama
koje su postale zrcalo ljubavi.
Noseći trajne biljega čavala
na svome svetom uskrslom tijelu
Krist u ljudima razbuđuje svijest
da pripadaju neizmjernoj ljubavi
kojoj su rane najljepša iskaznica
i najdragocjenije svjedočanstvo.

Prigodom svojih obljetnica
gradovi, županije, ministarstva,
kao i druge  važne ustanove,
svake godine dodjeljuju nagrade
zaslužnim pojedincima i udrugama.
Jedna od tih važnih nagrada je
i nagrada za životno djelo,
a daje se onima koji su tijekom
života i karijere postigli
osobito značajne rezultate
i ostvarili izuzetne domete
u poslu i premetu zanimanja.

A ako je netko doista zaslužio
takvu nagradu i priznanje
onda je to naš Gospodin Isus.
Svojim slavnim uskrsnućem
ostvario je životno djelo,
jer je njegovo djelo sam život.
I to onaj neprolazni, besmrtni.
Rezultati njegova djela
nisu privremeni već trajni,
nisu vremeniti već vječni,
nisu zemaljski već nebeski.
Zato je zaslužio našu zahvalnost,
jer se njegovo životno djelo
ne tiče samo njegova života,
već i života svakoga od nas
koje je Bog obdario istom milošću
po njegovim svetim zaslugama.

Svemogući Bože, ako ikada,
onda u ove svete dane
osjećam što znači biti
svećenik Boga Svevišnjega.
Slika sam tvoga utjelovljenoga Sina,
kojemu pralik bješe
kralj šalemski Melkisedek,
bez oca, majke i rodoslovlja.
I moje je život satkan
od slavodobitnih poklika ‘hosana’,
do posvemašnjeg odbacivanja
kad te napuste i braća i prijatelji,
pa sve do onih trenutaka
kad mi se čini da me i ti ostavljaš.
Iz dana u dan sve sam više sam
po čežnji koja se stvara u duši,
a do koje ne mogu doprijeti ljudi,
jer ja žeđam za tvojim dubinama
i za snagom tvoga otajstva.
Obdario si me stoga
darom muke tvoga Sina:
Vežeš mi ruke
da bih mogao odriješivati,
pribijaš me na križ
da bih mogao oslobađati,
šalješ me u smrt
da bih mogao oživljavati.
Daješ mi piti njegov kalež,
nositi teško drvo križa,
s njime umrijeti i pokopan biti,
nositi breme spasenja,
preteško za mene grešnika
nedostojna uzvišenog poziva.
Zato te molim iz sveg srca:
Ne udaljuj se od mene
u mukama križa i samoći groba,
da i ja dosanjam obzorja nova
i žuđenu zoru uskrsnuća.
Obdari me milošću
da iz ranjene i napaćene duše
odjekne pobjedna pjesma
u kojoj i svoju pobjedu pjevam:
Slava ti Svevišnji Bože,
za uskrsnuće Sina tvoga! Aleluja!