Svemogući Bože, ako ikada,
onda u ove svete dane
osjećam što znači biti
svećenik Boga Svevišnjega.
Slika sam tvoga utjelovljenoga Sina,
kojemu pralik bješe
kralj šalemski Melkisedek,
bez oca, majke i rodoslovlja.
I moje je život satkan
od slavodobitnih poklika ‘hosana’,
do posvemašnjeg odbacivanja
kad te napuste i braća i prijatelji,
pa sve do onih trenutaka
kad mi se čini da me i ti ostavljaš.
Iz dana u dan sve sam više sam
po čežnji koja se stvara u duši,
a do koje ne mogu doprijeti ljudi,
jer ja žeđam za tvojim dubinama
i za snagom tvoga otajstva.
Obdario si me stoga
darom muke tvoga Sina:
Vežeš mi ruke
da bih mogao odriješivati,
pribijaš me na križ
da bih mogao oslobađati,
šalješ me u smrt
da bih mogao oživljavati.
Daješ mi piti njegov kalež,
nositi teško drvo križa,
s njime umrijeti i pokopan biti,
nositi breme spasenja,
preteško za mene grešnika
nedostojna uzvišenog poziva.
Zato te molim iz sveg srca:
Ne udaljuj se od mene
u mukama križa i samoći groba,
da i ja dosanjam obzorja nova
i žuđenu zoru uskrsnuća.
Obdari me milošću
da iz ranjene i napaćene duše
odjekne pobjedna pjesma
u kojoj i svoju pobjedu pjevam:
Slava ti Svevišnji Bože,
za uskrsnuće Sina tvoga! Aleluja!
Jedno od stručnih objašnjenja
nastanka potresa
jesu tektonski poremećaji
koji nastaju u unutrašnjosti zemlje
uzrokovani unutarnjim silama.
Točnije, pokretanjem ploča
u zemljinoj kori dolazi
do reakcija velikih razmjera
koji izazivaju podrhtavanja tla
i razorne učinke na površini.
Sličan poremećaj dogodio se
i još uvijek se događa grijehom,
te ima razorne učinke.
Grijeh doista uništava
konfiguraciju ljudskoga bića,
počevši od nutrine gdje nastaje
pa sve do izvanjskog obličja.
Osim narušavanjem bića
došlo je i do narušavanja
vitalnih odnosa prema svijetu,
a napose prema bližnjima
i samome Stvoritelju.
Zato je Bog poslao svoga Sina
na naše zemaljsko tlo
koje je još uvijek podrhtavalo
da u dubini čovjekovoj
sanira potresni poremećaj,
te donese izmirenje svemira.
No i on sam je morao
zbog toga proživjeti
smrtni strah i drhtanje,
dok nije naposljetku
krvlju i snagom svoga križa
izmirio sa sobom sve
i na zemlji i na nebesima.
Duboko je utisnuo svoj križ,
ne samo u zemljinu koru,
već i u ranjena ljudska srca
da ih obdari svojim mirom,
te da im zajamči onaj konačni
u svome nebeskom kraljevstvu.
Nakon zimskih hladnoća
i zemlja i ljudi
raduju se proljeću.
Dan postaje osjetno duži,
te sunce jače i veselije svijetli
zagrijavajući zemlju,
koja onda reagira
i počinje puštati
nove klice i mladice.
No snaga proljeća
kao bujanje novoga života
ne događa se samo
na biološkoj razini,
već i na onoj duhovnoj.
Naviještenje Gospodinovo
ili anđelova blagovijest,
svetkovina što se poklapa
s dolaskom proljeća,
istinsko je sveto proljeće
za cijeli ljudski rod.
Na ljudskome obzorju
pojavilo se Božje Sunce
koje je u prečistoj Djevici
pokrenulo novu klicu života
koju zemlja od sebe
apsolutno nije mogla dati.
Marija je spremno,
Božjom toplinom zahvaćana,
otvorila svoja njedra
u ime cijeloga svemira
i dala zemlji najuzvišeniji dar
– utjelovljenoga Sina Božjega,
Mlado Sunce s visine.
Arhitekti i građevinari
najbolje znaju važnost
nosive grede pri izgradnji
raznih zdanja i objekata.
Bilo da je vodoravna ili kosa,
drvena, čelična ili armirana,
bilo da služi za zgrade,
mostove ili vijadukte,
zadaća joj je prenositi
vertikalna opterećenja
na ležaje i druge oslonce,
raspoređujući ravnomjerno
goleme količine tereta.
Tim građevinskim umijećem
poslužio se i sam Gospodin
podižući zdanje spasenja.
Premda ga je pritiskao
golemi teret grijeha
po svome križu imao je
i čvrsti potporni stup
i nosivu vodoravnu gredu
premosnicu nad bezdanom
između smrti i života.
Tako je snagom svoga križa
sagradio uzvišeno zdanje
savršeno usklađeno
do nebeskih visina,
po kojemu pristupamo
sa svom sigurnošću
u vječno kraljevstvo
ljubavi, spasenja i milosti.
Veselio se did Mate korizmi kao i svake godine do sada. Korizma daje poseban ton vjerničkoj ozbiljnosti koja kao da se tijekom godine izgubi. Ona upućuje prema vrhuncu i smislu kako vjerničkog, tako i života uopće, pa se mnogi, kad dođe korizma, trgnu onda iz svoje neozbiljnosti, te se trude posvetiti ozbiljnim životom. Dogodi se i značajnih preokreta i obraćenja koja se potaknuta ovim duhovnim traženjem sebe i Boga. Drago je starom didu Mati kad vidi kako još uvijek ima onih koji nisu izgubili osjećaj za post, pokoru i odricanje, te i sam potiče koga može da se drži preporuka i duhovnih sredstava kojima se izgrađuje duša, a koja još uvijek nisu izgubila svoju svježinu i aktualnost.
No ponekad se dogodi i neuobičajenih scena, poput one koja je bila baš u predvečerje prvog korizmenog petka kad je na selo za vikend došla susjeda i daljnja mu rođakinja Draga Hranića. Svratila nekako u vrijeme večere pozdraviti dida Matu i njegove, te kad je vidjela da i did Mate posti, okrenula je razgovor o toj temi. S dozom čuđenja je komentirala kako je on eto već prešao sedamdesetu te odavna već nema obvezu postiti, budući da crkveni zakon obvezuje do šezdesete. A koliko je njoj poznato samo su dva dana obvezna po istim odredbama Crkve, a tu je Čista srijeda i Veliki petak. Osim toga njima je svećenik lijepo i obazrivo u gradu protumačio da baš post i pokora i nisu tako prevažni, jer ima mnogo više važnijih stvari u duhovnom životu koje bi vjernici trebali vršiti. Trebali bi na primjer paziti na jezik i čuvati se ogovaranja i klevetanja, ljubomora i zavisti; truditi se više oko međusobne dobrote i ljubavi, iskazivati poštovanje i prijateljstvo. Tako je, kao sintezu svega, rekao da trebamo biti dobri ljudi, a hoćemo li postiti manje je važno, jer Bog se ne obazire na to što i koliko jedemo. I mnogo toga je napomenuo da je puno važnije od posta, do čega vjerojatno svećenik na selu nije došao, jer se boji dirnuti u uhodane tradicije. Zato ostavlja ljude da ipak hode svojim tradicionalnim putovima u neznanju i s dozom zaostalosti, te da poste o kruhu i vodi. Ipak su ovi svećenici u gradovima moderniji i napredniji, te tako onda i vrlo humano poučavaju svoje vjernike da ne budu robovi nekih tradicionalnih zastarjelih duhovnih tehnika kojima su se ljudi služili u mračnom Srednjem vijeku, a koje nisu prikladne za današnjega naprednog čovjeka i suvremeni mentalitet. Zato je Crkva i prilagodila post da ne bude više strog kao nekada, već da se pokaže humano lice kad dopušta da se može jedanput jesti do sitosti, a dva puta po malo.
I tako did Mate, nakon što je saslušao hrpu razložnih argumenata koje mu iznosi susjeda Draga, odlučio se i sam reći nekoliko riječi. Kao prvo drago mu je da je susjeda tako poučljiva i da je sve te stvari dobro upamtila, što pokazuje da je slušala svećenika sa zanimanjem dok je tumačio, upijajući od reda sva obrazloženja i argumente. Jednako tako mu je drago da su i modreni svećenici tako humani i uviđavni da se gotovo ispričavaju vjernicima prije korizme za onaj jedan ili dva dana obveznog posta koji je Crkva propisala. Stječe se dojam kao da Crkva nad svojim vjernicima, poradi ta dva dana kad od njih očekuje post i nemrs, vrši prisilu. Samo štete što nisu spoznali da se ne trebaju ispričavati kad pozivaju na post i pokoru, to jest ne bi se smjeli ponašati tako kao da vjernike prisiljavaju na neko zlo koje nanosi duhovnu ili tjelesnu štetu, već, naprotiv, potiču ih na dobro i da se jačaju u kreposti posluha i vjernosti Bogu. Jer ako u ljudskom životu ima nešto nehumano, onda to nije post i pokora, već grijeh i slabost, strast i požuda. Zato su post i pokora sredstva humaniziranja – očovječenja čovjeka, budući da nam pomažu da suzbijamo u životu ono što je nehumano.
A što se tiče mene, nastavio je did Mate, ne postim ja da bih ispunio crkveni zakon niti prestajem postiti onda kad me taj zakon ne veže, već postim radi toga jer nisam izišao iz dobi kad mi treba duhovna jakost i okrjepa na životnom putu. Ako sam i prešao odavna dob unutar koje me crkveni propisi obvezuju na post, nisam došao ni u dob ni u stanje da sam lišen napasti i potrebe duhovnoga rasta i čvrstoće. Prateći sebe i svoj duhovni put nisam baš došao do zaključka da me je Napasnik pustio na miru zato što sam prešao šezdesetu. Ne traži on na pregled našu osobnu iskaznicu, već našu dušu koju bi htio upropastiti neovisno od dobi propisane postom. I dok god osjećam da on nije odustao od mene, ne trebam ni ja odustati od posta i pokore, ako se žalim obraniti od njegovih nasrtljivih napada.
Ne postim radi mršavljenja i vitke linije tijela, jer u ovim godinama je to i tako beznačajno, već da mi se srce ne usali i ne ogrezne u zemaljskom obilju. Smisao korizmenoga posta nije čišćenje tijela od preobilne ishrane, već služi kao sredstvo čišćenja duha od napasti i natruha grijeha. Niti je post jedan vid održavanja tjelesnoga zdravlja, već onog duhovnoga koje se snaži prianjanjem uz Boga i njegovu riječ.
Niti je post za neuke seljaka kojih tako svećenici uče biti u pokornosti i neznanju, već je za svakoga tko je osjetio da mu se u odnosu prema Bogu može šija ukrutiti. Post i pokora su za one koji žele slušati njegov živi glas i vršiti njegovu svetu volju. Ne postim čak ni radi toga da bih imao čvrst karakter i odlučnu volju, već da bih svoj čvrsti karakter i snažnu volju podložio Bogu i njegovoj volji.
Zato post nije za one koji nemaju suvremene humane osjetljivosti prema čovjeku, već naprotiv za one koji imaju istančan osjećaj za čovjeka i njegove duhovne probleme i stanja, te znaju kako se samo degradirao u svom bezbožnom humanizmu. Post nije duhovni hobi za besposličare i dangube, već naprotiv za one koji traže vremena za životno važne stvari. I nije nikakva rekreativna aktivnost, već uzvišena djelatnost duha za one koji se odriču rekreativnosti kako bi se ozbiljno posvetili pravoj stvaralačkoj zbiljnosti pred Bogom. I ne postim da bih nešto kroz četrdeset dana uštedio, jer, uostalom, prema zemaljskim dobrima trebam biti odgovoran tijekom cijele godine. Naprotiv, postim da bih naučio darivati, te tako najbolje ulagati dobra koja mi je Bog stavio na raspolaganje.
Post nije, kako se meni čini iz moga vjerničkog kuta, zaostali relikt povijesti koji mi nalaže stara i staromodna Crkva poradi svojih otrcanih motiva, već je sredstvo hoda prema budućnosti prema kraljevstvu Božjem koje je ozakonio sam Gospodin dok je hodao zemljom.
U svijetu medicinske
i farmaceutske znanosti
bilježe se veliki pomaci.
Čovječanstvo je napredovalo
u tolikoj mjeri da
korak po korak otkriva
lijekove za sve vrste bolesti.
No još uvijek ne uspijeva,
što bi bilo poželjno,
pronaći univerzalni lijek
za sve vrste bolesti.
Ono što ne postoji
za tjelesne bolesti,
postoji za duhovne.
I što nije otkrila
ljudska medicina,
otkrila je ona Božja.
Jer njegova je ljubav
jedinstveni, čudesni lijek
za svaki naš grijeh.
Bez obzira na količinu
ili vrstu grijeha i slabosti,
ili intenzitet pojedinoga,
neizmjerna ljubav Božje
je savršeno rješenje
koje otklanja svaki grijeh
i iscjeljuje svaku slabost.
U zračnom prometu
izuzetno velike gustoće
nezamjenjiva je uloga
kontrolnoga tornja
bez kojega ne bi bilo
sigurnoga uzlijetanja
i slijetanja zrakoplova.
Iz kontrolnoga tornja
se prate na radaru
i usklađuju svi letovi,
tako da je putnicima
zajamčen siguran odlazak
i dolazak na željeni cilj
najkraćim i najbržim
mogućim putem.
Slično vrijedi za čovjeka,
za duhovne letove pojedinca
i cijeloga čovječanstva.
Bog je onaj koji ima uvida
u svaki ljudski uzlet,
te prati tijek leta.
Njemu su poznate
brzine našega kretanja,
ciljevi i dometi.
On nas prati savjetima
i svakom drugom pomoću,
pogotovo kod kvarova
i prisilnih prizemljenja.
Zato samo on jamči
sigurno kretanje
i usklađeno slijetanje.
Doista, za odvažne ljude
koji streme visinama
i koji su željni vječnoga cilja
podigao je kontrolni toranj
na križu svoga Sina.
Svakome letaču dovoljan je
jedan pogleda na nj
da se može orijentirati,
te primiti spasonosne upute
za daljnji tijek leta
do života vječnoga
u Kraljevstvu njegovu.
Glede prehrambenih namirnica
neophodno je pri kupnji
pogledati rok trajanja,
koji je obavezno utisnut
na svemu što proizvodi
za naknadno korištenje.
I kad bolje razmislimo,
vidimo da u organizam
ugrađujemo samo ono
što ima ograničeni rok trajanja.
A to prolazno i propadljivo
ne može nam jamčiti
besmrtni i nepropadljivi
život kojemu težimo,
život koji nema zalaska
ni ograničenog roka trajanja.
Ali to što ne može jamčiti
čovjek i zemaljska hrana,
može podariti dobri Bog
koji nas hrani svježom
nepropadljivom hranom
iz nebeskih spremnika ljubavi.
Na hrani koju nam daje
u Tijelu i Krvi svoga Sina
nije utisnut rok trajanja,
jer je vječna i nepokvarljiva
hrana besmrtnosti.
Onima koji je primaju s vjerom
utiskuje iste svete učinke
preobražavajući njihovo biće
iz smrtnoga u besmrtno,
iz propadljivoga u nepropadljivo.
I kada nam nisu pred očima,
ako su ostavili iza sebe
otiske prsta kao tragove,
ljude se može s lakoćom,
nedvojbeno i znanstveno,
raspoznavati i razlikovati.
Jer ne postoje, naime, na svijetu
dva čovjeka s istim otiscima
papilarnih linija prstiju.
Osim toga taj oblik linija
trajan je od rođenja
sve do raspadanja kože.
Ali ako iza sebe ostavljamo
samo ljudske tragove,
onda nam ne preostaju
nego podjele i razlike,
jer nas naša ljudskost
sama po sebi i slaboj naravi
više razjedinjuje nego spaja.
No ukoliko vjerujemo
da je u našem otisku
ostao utisnuti i otisak
svetoga Božjeg Prsta
onda u svakom našem otisku
postoji i crta zajedništva
svojstvena svakom čovjeku
kao Božjem stvorenju i djetetu.
Iz važnosti upravo te crte
izvire za ljude osjećaj bratstva
i snažna obveza zajedništva.
Te stoga kad se trudimo
živjeti božanski uzvišeno
onda iza sebe ostavljamo
ne samo ljudske tragove,
već i otiske Božje ljubavi.
Po njima postaje vidljiv
Nevidljivi koji je utisnuo
prstom svoje ruke
istovjetne tragove u naš život,
po kojima se raspoznaje
sve ono što ljude povezuje,
sve što im je sveto
i od zajedničke važnosti.
28. nedjelja kroz godinu – C
Vršeći svoje navjestiteljsko poslanje, Isus je imao priliku doživjeti različite situacije i susresti se s potrebama tolikih osoba. U jednoj takvoj situaciji susreo je deset gubavaca na prostoru između Samarije i Galileje. A njih je nevolja natjerala da budu… »
Kada krene vrijeme godišnjih odmora,
onda mnogi iskoriste prigodu
provozati se u većoj ili manjoj
lađi ili brodici od luke do luke
upoznajući obalu i mjesta
kroz koja se prođe i obiđe.
Poput takve plovidbe je
i život u kojemu idemo
od jednog do drugog mjesta,
od jedne do druge… »
