Posljednjih tjedana nema onoga tko ne razmišlja o aktualnoj situaciji kod nas i u svijetu vezanoj uz pandemiju koronavirusa. Tako i ja, dok zapisujem misli koje mi nadolaze i pokušavam posložiti u jednu smislenu cjelinu, ako je uopće moguće, prebirem po glavi svoj stav o svetoj ispovijedi. Naravno, u pozadini je pitanje koje me je potaknulo na ovaj tekst: Je li nam Covid-19 ukrao ispovijed? Svojevrsna je to parafraza filma, ako se ne varam: Kako je Grinch ukrao Božić. Bez pretjerane samohvale, doista volim ispovijedati. Mnogo više nego propovijedati. U ispovijedi se nađeš s dušom jedan na jedan, a propovijed je uvijek govor većem broju ljudi te nikada ne možeš znati u kojoj te je mjeri netko shvatio. Nije mi teško satima sjediti u ispovjedaonici (najčešće hladnoj!), pa i zaboravim na vrijeme dok ispovijedam. Premda nije lako ispovijedati, nikada ne pogledam na sat, niti koristim štopericu kad je penitent ispred mene.

No u ispovijedi nije sve idealno. Uostalom da je i život idealan, ne bi se vjernici dolazili ispovijedati. I mene koješta muči kad je riječ o ispovijedi. Muči me kad mi netko dođe

Ovih dana nemogućnosti okupljanja zajednice vjernika i slavljenja svetih sakramenata moglo se vidjeti više kreativnih inicijativa u različitim sredinama. Mnogi župnici su pokušavali na različite načine doprijeti do svojih vjernika i s njima održavati kontakt. Htjeli su im se pokazati živi i djelatni na različite načine, te pokazati svoju blizinu i solidarnost, ali isto tako i bol što ne mogu na redoviti način okupiti zajednicu i s njome slaviti otajstva. No bilo je i onih koji nisu ništa takvoga napravili, koji u svojim sredinama nisu imali na raspolaganju tehnologiju ili jednostavno nisu vični društvenim mrežama na kojima danas mlađi svećenici s lakoćom funkcioniraju. I sada se postavlja pitanje jesu li župnici/svećenici dovoljno bili angažirani? Jesu li mogli napraviti i više u ovim kriznim vremenima? Što su točno trebali raditi? Jesu li bili dovoljno viđeni? Dovoljno solidarni? Jesu li doprili do svojih vjernika s kojima su trebali uspostaviti kontakt, bez obzira na sve?

U krizi epidemije koronavirusa
često se spominje i mutacija,
kao i sposobnost virusa
da utječu na promjene
genetskog materijala stanica.
Naime, kad organizam osjeti napad,
odmah uzvraća i blokira
strana virusna tijela.
No ni virusi ne odustaju, već se
prilagođavaju novonastalim situacijama:
oni mutiraju nastojeći se tako
prikriveno i neopaženo i bez otpora
obrane ubaciti u organizam.
Srećom i ljudski organizam se
prilagođava na mutacije
stvarajući imunitet na nove napade.
Takav jedan mutirani virus
koji nikad ne odustaje od napada
na ljudsku cjelovitost
jest virus grijeha koji
traži uvijek nove prigode
duhovne ugroze čovjeka.
Grijeh bi htio izvršiti
mutaciju ljudske naravi
odvajajući je od Boga
i potrebe zajedništva s njim.
Ali Gospodinova prisutnost
u čovjeku podiže uvijek
nove snage i nove načine
da se obrani od zla
i njegovih mutacija i krinki.
Tako uz pomoć milosti Božje
zadržavamo cjelovitost
i istovjetnost svoje naravi
protiv svih pokušaja grijehe
da je izopači, iskvari i upropasti.

Mnogi su posljednjih tjedana postavljali ovo pitanje: Je li epidemija koronavirusa i potres u Zagrebu Božja kazna za naše grijehe? Odgovor na ovo pitanje djeluje nimalo lagan, jer još uvijek se o njemu vode rasprave na društvenim mrežama i u medijima. Pa čak i među svećenicima i teolozima. Ima onih koji pojave poput potresa i bolesti smatraju izravnim Božjim zahvatom i kaznom za grijehe. Onima koji su preživjeli služi kao opomena da zaokrenu smjer svoga života. Nekima, koji sebe smatraju pravednima i do kraja obraćenima, ovi znakovi dobro dođu kako bi gotovo na huškački način govorili o Bogu i ukazivali na (tuđe!) grijehe. Drugi pak ih minimaliziraju i uopće u njima ne vide Božji znak i Božji govor. Što onda reći i koju stranu zauzeti?

Pa i kada ne govori mnogo o svojim roditeljima, Jeronim je bio ponosan da je rođen u kršćanskoj obitelji i da je od upravo od roditelja primio kršćanski odgoj. U jednom pismu akvilejskim prijateljima Kromaciju, Jovinu i Euzebiju napisanom oko godine 374. (Ep. 7) kada je već počeo živjeti gorljivijim vjerničkim životom za kojim je sve više i više čeznuo. Osim toga i njih trojica su mu bili prijatelji i drugovi po tom istom ključu zajedničkog nastojanja oko rasta u dosljednosti kršćanskog življenja. No osim što s njima izmjenjuje mišljenja i preporuke oko zajedničkoga života, Jeronim će u završnom dijelu na poseban način upraviti pozdrave njima i njihovoj obitelji, na poseban način ističući ulogu njihove majke: “Pozdravljam vašu i svoju zajedničku majku onom čašću koju poznate, koja je vama pridružena u svetosti, i u tome vam je prethodila jer vas je takvima rodila, te se stoga njezina utroba dosta može nazvati zlatnom. (…) O blažena kućo, u kojoj prebiva udovica Ana, u kojoj su djevice proročice, a blizanac Samuel je othranjen u hramu. O blaženi krovu, pod kojim vidimo majku mučenicu okrunjenu krunama makabejskih mučenika.”

Kako vidimo, Jeronim majku svojih prijatelja drži i svojim majkom poradi dara svetosti kojim se odlikovala. Na taj način ističe kako je ona vršila majčinsku službu na vjerodostojan način, ne samo na skučen način u okvirima svoje obitelji, niti samo usmjerena na zemaljska dobra, kako se zna često dogoditi. Prva odlika prave majke je najprije svetost, snagom kojega ima sveopće majčinsko poslanje, koje potom vrši sa svima onima koje susreće na svom životnom putu. Njoj Jeronim pripisuje zasluge što je rodila takvu djecu, no u konačnici znamo kako ih nije samo rodila za naravan život, već i rodila odgajajući ih za milosni život vjere. Zato je njezina utroba ‘zlatna’, no zlatna je po duhovnom poslanju koje je vršila prema svojoj djeci. Svojom čestitošću ta ponosna kršćanka u je obitelji stvorila istinsko ozračje kakvo i Gospodin želi u kršćanskim obiteljima. Zato je i časti naslovom mučenice, što svaka majka vjerna Gospodinu doista jest, jer je zaslužna za cvijet svetosti i kreposti koji cvjeta u obitelji, što je novo mučeništvo i onda kad nema krvavih progona.

U prom razdoblju kršćanstva, kada su se tek zajednice vjernika oblikovale diljem ondašnjega svijeta, kada još nije bilo ni crkava ni župa, a Crkva još uvijek bila pod progonima, temeljna zajednica bila je obitelj. Obitelj je tada bila kućna Crkva – domus Ecclesiae. Kao što ju je i sam Bog izabrao za mjesto svoga prebivanja među ljudima, tako je ona bila mjesto i okupljanja zajednice vjernika. Nosila je taj časni naziv, te su se vjernici najprije i okupljali u privatnim kućama kako bi kao Božja obitelj pod predsjedanjem biskupa ili svećenika, u jednosteavnosti molili i pjevali, tumačili Božju riječ i lomili kruh – blagovali euharistiju. 

Prigoda je prisjetiti se i danas tog časnog naziva za obitelj, te shvatiti da on nikada nije izišao iz mode ili nije postao suvišan, pogotovo ne nama vjernicima koji poštujemo obitelj

Ovo je jedna od riječi koja se
češće čuje posljednjih dana.
Dolazi od talijanskoga quarantina
što znači četrdesetak,
a označava privremenu
preventivnu izolaciju bolesnika
ili potencijalnih bolesnika,
bilo osoba, životinja ili biljaka,
s ciljem sprječavanja zaraze.
No prije nego su ljudi izmislili
karantenu za zemaljsko zdravlje,
Gospodin je domislio karantenu
za duhovno dobro svoga naroda.
Osigurao nam je vrijeme izolacije,
a on sam je došao skrbiti o nama
svjesno ostajući u izolaciji s nama.
Upravo zato jer smo svi mi ljudi
zaraženi virusom grijeha,
pozvano nas je da idemo
u duhovnu izolaciju korizme.
Jer i riječ korizma znači
četrdesetnica ili četrdesetodnevna
duhovna priprava za Uskrs,
tijekom koje se čistimo od grijeha,
samo što dolazi od latinske riječi.
Tako je Gospodin ustanovio
za nas i za naše vječno dobro
na našem životnom putu
prema nebeskoj domovini
duhovnu karantenu čišćenja
kako bismo jednom u punini
uživali život pripravljen za nas
u radosti njegova uskrsnuća.

Svatko tko je svjestan sebe i svoje ljudske slabosti, a onda opet zna da stoji pred Božjim veličanstvom, stječe ispravnu i stvarnu sliku života. Jeronim je bio jedan od takvih ljudi koji nije zavaravao sebe uvjerenjem u naravnu dobrotu, znajući da se stvarna dobrota do koje dolazi narav milosni Božji dar do kojega se dolazi sredstvima usavršavanja. Naprotiv, nosio je veliki imperativ da trajno postaje žarčim kršćaninom. Nije bio za stereotipno i formalno kršćanstvo, već je očekivao dosljednost od vjernika, a i sam se trudio izgraditi je. Ne samo da je shvaćao kako svaki čovjek ima mogućnost duhovno rasti i usavršavati se, već je bio uvjerenja kako kršćanin ima čak dužnost. Zato za sebe nije prihvaćao život bez obveze svakodnevnog rasta u vjeri i kreposti. Volio je autentične primjere vjere i nije se ustručavao pohvaliti one za koje je znao da žive vjerodostojnim kršćanskim životom. Nikome nije bio zavidan na ostvarenom duhovnom napretku, pa je od mnogih mogao učiti. Iskreno je promatrao Kristove borce koji su radili na vlastitom savršenstvu, te ih je onda zdušno hvalio i trudio se ići njihovim putem. Isto tako je iskreno skrbio oko svih koji se odlučuju ići putem svetosti, pa se nije bojao iznijeti i iskustvo svoje slabosti, kako bi njih opomenuo i učvrstio u dobru.

Stoga, moleći akvilejske monahe Kromacija, Jovina i Euzebija da preuzmu duhovnu skrb o njegovoj sestri, Jeronim će posvjedočiti: “Znate sami kako je klizav put mladosti, na kome se i ja okliznuh, a i vi po njemu ne bez straha hodiste. Stupajući sada ona na taj put, treba da je opomenama svi pomažete, i tješenjem podupirete; treba, to jest, da vaša svetost čestim poslanicama nju osnaži.” Ovakvu autobiografsku ispovijest vlastite slabosti mogao je napisati samo zato što je iskusio oproštenje i upoznao Božju blizinu. Znao je koliko je dragocjen put i život svetosti, te ga je iskreno svima želio, a i izravno skrbio oko onih koji su mu bili u blizini. Zato se i opredijelio za monaški život, s jedne strana oplakujući grijehe i prijestupe, a s druge imajući prigodu napredovati u savršenstvu i rasti u svetosti. Dirljiva je njegova iskrenost, odvažnost i gorljiva skrb da drugima pokaže put Kristov i da ih njime povede.

Tijekom povijesti Crkve mnogi su svojatali Jeronima Dalmatinca kao svoga, premda on nikada nije želio takvo svojatanje. Da je znao što će se kasnije događati, možda bi se potrudio ostaviti i pokoju informaciju više o svome podrijetlu, kako obitelji tako o rodnome mjestu i domovini. No jedino pozitivno u svemu tome je što su ga svojatali poradi njegova svetačkog lika i veličine kojom je plijenio pozornost kako svojih suvremenika tako i kasnijih naraštaja. A glede svoga podrijetla u svom djelu Znameniti muževitek kratko je rekao da je sin Euzebijev iz grada Stridona, smještenog na granici Dalmacije i Panonije, a koji su razorili Goti. Dok ostaje nepoznata ubikaciju samoga mjesta, dotle će njegovi suvremenici njega nazivati Dalmatincem, čime će barem malo olakšati istragu o njegovu podrijetlu. S druge pak strane sam Jeronim će o svojoj obitelji kasnije navesti još pokoju korisnu informaciju.

Osim što spominje oca Euzebija, ponešto saznajemo i o bratu mu Paulinijanu, kao i o sestri i baki. Nadalje znamo da je njegova obitelj bila dobrostojeća prije provale Gota, te da su posjedovali dosta polja i šume. Nakon razaranja Stridona Jeronim je poslao brata da rasproda što je ostalo iza gotskih pustošenja kako bi popravio betlehemski samostan i gostinjac, te je tako pronašao najbolji način da uloži vlastitu imovinu.

I kad znamo sve to, ipak ne znamo dovoljno o Jeronimovu podrijetlu. Jer njegovo podrijetlo nije samo ono biološko, već je prije svega duhovno. Zato, ako ima nešto na što će biti ponosan, onda je to njegovo kršćansko podrijetlo, to jest kršćanska vjera koju je primio od svojih roditelja. “Ja sam kršćanin. Rođen sam od kršćanskih roditelja. Nosim na svome čelu zastavu Križa”, reći će s ponosom u jednom svome tekstu. Jeronim je iznimno cijeno upravo to božansko podrijetlo koje je primio po svetome krštenju, po kojem je bio ucijepljen u Boga i božanski život. U svijetu u kojem ljudi ne znaju i nisu znali svoje duhovno podrijetlo, mnogo važnije od tjelesnoga trebalo je imati duhovni identitet, Jeronim je bio ponosan upravo na ovo podrijetlo kao najbitniju sastavnicu života, čime i nama danas ostavlja vrlo rječitu poruku.

U naše moderno doba,
kada se i kod nas poboljšavaju
uvjeti pastoralnog djelovanja,
može se vidjeti prizore koji su
na Zapadu sasvim uobičajeni.
U sklopu liturgijskog prostora
postoje posebne prostorije
odvojene za roditelje s djecom
iz kojih mogu pratiti svetu misu.
Dobro su izolirane i zvučno opremljene
tako da ukoliko djeca plaču
ne ometaju zajednicu u slavljenju,
pa su takve sobe i nazvana
sobama za plakanje.
Bilo bi izuzetno korisno
kad bi takve sobe plača,
barem tijekom korizme,
postojale i za nas odrasle.
Kako bi bilo dobro kad bismo
sasvim iskreno i ozbiljno,
bez obzira i formalnosti,
pred Gospodinom ali u Crkvi,
oplakivali sebe i svoje grijehe,
svoj jad i čemer, život u tami
i duhovno nesnalaženje.
Nakon suza pokajanja
pročistio bi nam se pogled duha
i u velikoj radosti bismo dočekali
dar Gospodinova uskrsnuća.