Pavao i oblikovanje mača riječi
2.1.Skovan u sinagogi
Pavao kao gorljivi i pravovjerni židov, sigurno poznaje simboliku i korištenje mača u Svetom pismu koje čita i proučava od svoje najranije dobi. Bez daljnjega pozna i onaj tekst o Sluzi Jahvinu za kojega se tvrdi da mu je Gospodin od usta načinio britak mač, čime se simbolika mača izričito povezuje s riječju Božjom. No i drugi tekstovi govore o snazi Božje riječi, koji, premda ne koristeći riječ mač, ipak upućuju na njezinu silinu i oštrinu. Tako Izaija veli: Šibom riječi svoje ošinut će silnika, a dahom iz usta ubit’ bezbožnika (11, 4), ili pak prorok Hošea kad veli kako je Gospodin preko proroka sjekao svoj narod i ubijao riječima usta svojih (6, 5). U ovim tekstovima sličnost je više nego očita, da bi se moglo ne dovesti u vezu mač i Božju riječ. Pavao je to pokazao u jednoj od svojih prvih poslanica, aludirajući izravno na Izaijin tekst: Tada će se otkriti Bezakonik. Njega će Gospodin Isus pogubiti dahom usta i uništiti pojavkom Dolaska svoga (2 Sol 2, 8), potvrđujući poznavanja, a potom i kristološku primjenu i tumačenje gore spomenutog teksta: Kristova riječ je stvarni mač koji najavljuju proroštva. Farizejsko židovstvo unutar kojeg se Pavao odgaja upućuje ga na čitanje riječi Božje, te na vješto baratanje njome kao pravim oružjem protiv svih neprijatelja Božjih. Riječ Božja je riječ moćna koja u sebi ima stvarateljsku, ali i razdjeliteljsko-sudačku snagu, što Pavao zna u sinagogalnoj školi u kojoj pohađa nauke. Bog je riječju svojom stvorio nebesa i dahom usta svojih sve vojske njihove, ali isto tako Bog riječju razdjeljuje dobro od zla, kažnjava bezakonje i nevjeru, a nagrađuje pravednike i vjernike.
Ali ne samo da je naučio da je riječi Božja snažna i britka poput mača, nego je Pavao naučio i sam njome tako baratati da se ona može pokazati prodornom i jakom. Naučio je da je svaki židov, napose rabin, kao što je bio i sam, pozvan savladati vještinu rukovanja Božjom riječju, da može tumačiti objavljeni tekst, te ga dosljedno primjenjivati u životu, tražeći od pripadnika svoga naroda da i oni budu vjerni objavljenoj riječi. Pavao je tako prve korake baratanja mačem Božje riječi napravio još kao dječak u okrilju sinagoge u Tarzu, učeći napamet mnoge odlomke i upijajući sveto poštovanje prema tekstu koji je bio različit od svakog drugog teksta, jer je sadržavao poruku svemogućeg Boga. U sinagogalnoj školi, zajedno s drugom židovskom djecom, ujedno je učio «materinji» jezik, hebrejski, koji inače nije bio u govornoj uporabi, nego ga se učilo kao sveti jezik upravo radi mogućnosti dobrog poznavanja Pisma. U stvari to je za nj bio «jezik otaca» na kojem je Svevišnji progovorio, koji u to doba nije više bio u govornoj uporabi, ali je uvijek bio poštovan kao sveti jezik.
Nakon toga Pavao nastavlja kovati taj mač u rabinskoj školi u Jeruzalemu kao mladić koji se odgaja po prema običajima farizejske sljedbe, u čemu je bio dosljedan i gorljiv, sposoban i okretan. Do nogu Gamalielovih se prekalio u vješta i neporočna rabina, svjestan kako je moralnost neophodna za doticaj s Božjom riječju i za vješto baratanje njome. Živio je stoga primjenjujući i na se Zakon do najmanjih detalja i tančina, dosljedno predajama, uvjeren kako je na taj način postao vrstan mačevalac. Njegova umješnost i rabinski odgoj razvidni su iz egzegetskih metoda koje rabi: a fortiori, analogija, paralelna mjesta, prilagođeni smisao, tumačenje jednog teksta drugim, tumačenje starozavjetnih likova metodom tipološkog smisla.2.2. U koricama helenizma
Ono što je Pavlu teško padalo, bio je međutim povijesni okvir u koji je bio stavljan mač Božje riječi. Davno prije njegova rođenja izabrani narod je pao pod vlast i utjecaj helenizma, a u njegovo vrijeme je bio podložan neprihvatljivoj rimskoj vladavini. Premda okovana okvirom rimskoga društva, njegova obitelj je ipak tražila za se iskoristiti i prednosti koje je pružao takav status, te su sebi priskrbili rimsko građansko pravo, na što će se više puta Pavao pozvati tijekom svoga života. To će onda biti presudno i za način njegove smrti, jer je kao rimski građanin imao pravo na dekapitaciju.
Pod utjecajem helenizma nije mogao zanemariti ni grčki jezik, kojim se služio vrlo vješto u onom obliku kojim je bio u govornoj upotrebi (koiné), premda nije pohađao helenističke škole. Nije bježao od toga da upozna i filozofski nauk, napose stoički u moralnim pitanjima, niti da kasnije kao kršćanin primjeni dijalošku metodu ili govorničke figure kojim su se služili učeni Heleni. Iz helenske kulture mu potom dolazi mnoštvo slika i metafora (športske, vojne, trgovačkih, iz gradskog života) kojima se služi iznoseći svoja duhovna promišljanja, pouke i poticaje.
I Pavao i njegova obitelj morali su, dakle, prihvatiti stanoviti okvir društvene uvjetovanosti, kao svojevrsne korice u koje je židovski mač, a time i Božji, bio stavljen. No vrlo je vjerojatno da je on kao dosljedni rabin farizejske sljedbe živio u iščekivanju moćnog Božjeg zahvata u trenutku kad će Bog po svome Izabraniku-Mesiji trgnuti mač iz korica, u koje je prisilno stavljen, te kad će izvršiti odmazdu nad narodima, uzdižući svoj izabrani Izraelski narod. I kolikogod bio u koricama helenističko-rimske kulture, Pavao se ipak čuvao svakog duhovno-moralnog utjecaja i miješanja, ne želeći da u njemu otupi svijest pripadnosti Božjem narodu ili da oslabi značaj i utjecaj Božje riječi za njega. To bi, slikovito rečeno, značilo kao da dopušta da zahrđa povjereni mač Božji, što bi bila najveća tragedija za jednog vjernog Izraelca. Pa ako je bila neminovnost prihvatiti da privremeno i mora biti sputan poganskom kulturom, držao je, međutim, da on i sva njegova braća moraju biti spremni da ga pravovremeno izvuku iz tih korica, te da uzvrate tlačiteljima u onaj dan koji Gospodin uzme za dan konačne objave – apokalipse.

2.3. U boju protiv kršćanskog Puta
Ako već oštrina njegova mača nije mogao utjecati na globalne odnose u Carstvu u korist židovskog naroda, za koje se žarko nadao da će se ipak jednom promijeniti nabolje, mogao je međutim pridonijeti rješavanju krize koja je nastala u samom narodu. Radilo se o krizi prouzrokovanoj pristašama Isusa iz Nazareta koji je sebe nazivao Mesijom. Došavši iz Tarza u Jeruzalem, željan dokazivanja, Pavao je htio dokazati svoje umijeće i sposobnost baratanja riječju Božjom u raspravama s pojedinim pripadnicima te sljedbe uvjeravajući ih kako su u zabludi. Bio je to sraz u kojem je htio iznijeti na vidjelo nadmoć oružja koje je stekao pohađajući rabinsku školu tumačenja Pisma, no u konačnici morao je priznati poraz i nemoć. Mač riječi kojim je baratao morao je proglasiti nedjelotvornim i neučinkovitim, nemoćnim i polomljenim u dvoboju s mačem kojim je rukovao čovjek koga su zvali Stjepan, čijem dokazivanju i rječitosti nisu mogli odoljeti ni ostali rabini (usp. Dj 6-8). Jedino što im je onda preostalo bilo je da podignu na nj ruke, ubiju ga kamenjem, te nastave nesmiljenim progonima protiv sljedbenika tog Puta koji su se prizivali i koji su prizivali Ime Isusovo. Kako nije uspijevao u uvjeravanju, onda nije prezao niti od mača, to jest od progona svojih neistomišljenika, držeći svojim pravom primijeniti gorljivost za Božju stvar u duhu borbene logike mača. Ali ako je bili suditi prema maču riječi Božje, onda nije mogao ne uočiti da je Stjepan njime baratao tako vješto da im nije prestao nijedan argument doli argumenta grube sile.
Narodni religiozni vođe su osjetili okus moći sijekući glave i zatvarajući sljedbenike Puta, ali je Pavao u dnu duše sebi ipak morao priznati da nisu odnijeli pravu pobjedu kako su htjeli. Nisu uspijevali dokazati da su u pravu, to jest da su Isusovi sljedbenici u krivu, premda su iz petnih žila dokazivali vjernost Zakonu, i u riječima i u djelima. Jer ona riječ koju su izgovarali kršćani, kad su i nijemi umirali, bila je mnogo rječitija i ubojitija od farizejskih mačeva i kamenja kojima se krv prolijevala. Pred njihovom riječju je mogao začepiti uši, a pred nedjelima zatvoriti oči, međutim ne i pronaći valjan argument protiv onih koji su govorili s tolikom snagom Duha. Mač riječi Božje koji je u sebi nosi, gubio je svoju snagu, izobličio se i izvitoperio, a da Taržanin nije znao u čemu je problem, niti gdje je pogriješio, premda je zavaravao sama sebe, gledajući nasilje koje je vršio nad neistomišljenicima, da je njegov mač još uvijek Božji i ubojit.

2.4. Naoštren u školi Evanđelja
Tako je bilo do onog dana kad mu je kod Damaska, dok je išao na pohod protiv sljedbenika Puta, riječ s neba zaparala uši, a svjetlo zaslijepilo oči. Riječi koje je čuo probole su ga poput mača, ostavljajući mu trajni trag u duši. Bilo mu je neophodno preispitivanje o tome kakav je mač nosio i kako ga je koristio, to jest kako je tumačio Božju riječ objavljenu u Zakonu i Prorocima. Progonio je određene ljude polazeći od svojih vjerskih uvjerenja i tumačenja Zakona, a u tom trenutku taj glas, koji se predstavio kao Isus, za kojega su njegovi učenici tvrdili da je Božji Sin, rekao mu je da njega progoni.
Nakon obraćenja i krštenja morao je prihvatiti činjenicu da je imao revnost, ali bez razumijevanja, što će kasnije posvjedočiti o svojim sunarodnjacima: Svjedočim doista za njih: imaju revnosti Božje, ali ne u pravom razumijevanju. Ne priznajući, doista, Božje pravednosti i tražeći uspostaviti svoju, pravednosti se Božjoj ne podložiše (Rm 10, 2-3).  Teško bi bilo povjerovati da on u ovom tekstu ne iznosi svjedočanstvo o sebi samome koji je bio revniji od svih svojih vršnjaka. Obraćenjem shvaća da nije u stvari rukovao mačem Božjim, nego je rukovao mačem ljudskim protiv Boga, pozivajući se na Božji autoritet. Od tada će, sukladno volji Gospodnjoj, odložit mač ljudske umišljenosti, a ostati sam, goloruk i nezaštićen pred svijetom, bez ikakvog ljudskog naoružanja, ali oboružan mačem riječi Božje, što će biti njegova jedina i najveća snaga. Pristupit će potom razumijevanju jedincatosti osobe i događaja Isusa Krista, konačne, neponovljive i savršene Riječi Božje prema kojoj se mora uskladiti i s kojom se treba usporediti svaka ljudska riječ.
Mač Božje riječi će najprije u njemu samome razlučiti, poput edenskoga mača, božansku stvarnost od ljudske, odijelit će prostor raja i božanske prisutnosti od prostora njegove samodostatnosti i samovolje. Plod toga je prvenstveno dvojak: Najprije će prestati progoniti u ime Boga, što ne znači da će izgubiti vjersku jasnoću i odlučnost. Potom će ga to razlučivanje uvesti u dublje čitanje Svetoga pisma, koje ne će više tumačiti po slovu Zakona koje ubija, nego snagom Duha koji oživljuje. Bit će mu skinut veo s očiju koji mu je zastirao čitanje, o čemu opet govori o svojim sunarodnjacima, misleći bez daljnjega i na sebe prije obraćenja: Ali otvrdnu im pamet. Doista, do dana današnjega zastire taj prijevjes čitanje Staroga zavjeta: nije im otkriveno da je u Kristu prestao. Naprotiv, kad god se čita Mojsije, do danas prijevjes zastire srce njihovo. Ali kad se Izrael obrati Gospodinu, skinut će se prijevjes. Gospodin je Duh, a gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda. A svi mi, koji otkrivenim licem odrazujemo slavu Gospodnju, po Duhu se Gospodnjem preobražavamo u istu sliku – iz slave u slavu (2 Kor 3, 14-18).
Zato, daleko od toga da ga je otupilo, može se reći da je Kristovo Evanđelje naoštrilo njegov mač, to jest uvježbalo njegovu ruku za ispravno korištenje. On napokon dobiva oružje koje ne uništava svijet, već odstranjuje zlo iz svijeta, mač koji ne progoni već očovječuje čovjeka, koji nije začetak žalosnih vijesti, nego izvor one Radosne, Evanđelja Božjega.

(Nastavlja se…)

Objavljenu u: Lađa, godina 3, br. 4 (10), prosinac 2008., str. 20sl.

Pavao i riječ Božja
U kršćanskoj ikonografiji apostol Pavao je predstavljen, osim knjigom ili svitkom koje drži u jednoj ruci, redovito i simbolom mača koji drži u drugoj. Štoviše, u nekim ikonografskim prikazima je prikazan s dva mača, koji su simboli njegova života i svjedočanstva koje je ostavio. Jedan mač tako predstavlja njegovu mučeničku smrt, koja se dogodila u Rimu, kako nam prenosi predaja, na Ostijskoj cesti na način da mu je mačem odsječena glava, a drugi mač je simbol njegove vjere i snage navještaja Božje riječi, u čemu je Pavao bio iznimno plodan, poznat i prizna Kristov svjedok iz prve generacije kršćana. Providnost je tako htjela da mu i konac života bude obilježen mačem koji će onda kao sredstvo njegova mučeništva postati simbol prepoznavanja, čime će i kao simbolizam i kao stvarnosti, mač postati nerazdvojni dio Pavlove prepoznatljivosti.

1.   Biblijski simbolizam mača

Osim što, kako smo vidjeli, mač u Pavlovu životu ima značenje života i riječi Božje, on takvo značenje ima u cjelini Svetog pisma, pa je, za dobro razumijevanje, najprije potrebno razjasniti svetopisamsku simboliku mača. Što se tiče prvog spomenutog značenja kojim mač predstavlja sredstvo mučeničke smrti, vrlo je jasan. Sredstvo mučenja kršćani tumače kao sredstvo na kojem je pojedini mučenik izvojevao svoju posljednju i konačnu pobjedu, te tako mač postaje simbol za Pavla kao što je križ bio Gospodinu Isusu. S druge strane mnogo je zanimljiviji i potrebniji objašnjenja drugi simbolizam po kojem mač Pavla otkrivao i predstavlja kao iskusnog mačevaoca, koji, međutim, ne vitla nekakvim ljudskim oružjem, nego samim mačem Božje riječi.

1.1. Odmazda, kazna, oslobođenje
Simbolika mača je u Svetom pismu vrlo raznolika, a pojavljuje se, što je znakovito, kako u knjizi Postanka, prvoj knjizi, tako i u knjizi Otkrivenja, posljednjoj knjizi biblijskog kanona. U knjizi Postanka čitamo kako Bog postavi kerubine i plameni mač koji se svjetlucao – da straže nad stazom koja vodi k stablu života (usp. Post 3, 24), iz čega se razaznaje da je mač postavljen kao simbol razdvajanja. Isto tako u biblijskim knjiga, osim što je stvarno ratno oružje, mač se pojavljuje stoga i kao simbol rata u duhu prirodnog simbolizma.Kao simbol rata, mač nije samo ljudska stvarnost, nego može biti i Božji mač kojim sam Gospodin čini zahvate u povijesti svoga naroda ili pojedinca, bili neposredno bilo posredno preko svojih izabranika. Tako u knjizi Ponovljenog zakona Mojsije prorokuje o Božjem maču koji će se najesti mesa neprijatelja Božjih (usp. Pnz 32, 42), a prorok Jeremije kad naviješta propast i poraz Egipta, govori o danu Jahvine osvete nad neprijateljima kojih će se mač «nažderati, nasititi, glad utoliti krvlju njihovom» (Jer 46, 10; usp. također i 46, 14). U istom duhu Izaija govori o Gospodnjoj odmazdi nad pucima i kazni simboliziranoj mačem, govori o opijenom maču na nebu koji se obara na narode, te je stoga i krvlju opijen (usp. Iz 34, 5-6). Međutim, mač može biti i mač kazne ne samo nad tuđincem i osvajačem, nego i mač nad vlastitim narodom zbog nevjernosti, kao što to naviješta prorok Ezekiel (usp. 6, 3; 21,8-22). Znakovit je i tekst u 2 Mak o viđenju svećenika Onije u kojem prorok Jeremija predaje zlatan mač Judi Makabejcu govoreći: Prihvati ovaj sveti mač: Božji je dar, njime ćeš slomiti neprijatelje! (usp. 15, 15-16). U tom kontekstu mač je simbol oslobođenja, kao što će u Psalmima biti opjevan kao oružje kralja Mesije, postavši tako mesijanskim simbolom (usp. Ps 45, 4). Na temelju toga će postati i obveza Izraelcima koji se bore za Božju stvar, da ne prežu niti od mača da dođu do cilja.

1.2. Mač – djelotvornost riječi Božje
Kada potom Isus u Evanđelju za se kaže da nije došao donijeti mir nego mač (usp. Mt 10, 34), time aludira na dolazak mesijanskih vremena, koja se ipak ne ostvaruju vojnom vještinom, nego vjernošću Božjoj riječi i volji. Isus svoj stav dokazuje i u Maslinskom vrtu kad traži od Petra da vrati mač u korice, jer svi koji se mača laćaju od mača i ginu (usp. Mt 26, 52). Svojim životom, a napose ovim događajima, Isus daje tumačenje simbolici mača, koja se ispunja u njegovu životu. Stvarni cilj Božjeg mača nije poticanje na ratobornost, nego na vjernost Bogu, Božjoj volji i planu. On koji je bio pravi Sluga Jahvin, dao je ispravno tumačenje onom što je trebao biti mesijanski mač u kontekstu povijesti Božjeg naroda. Druga pjesma o Sluzi Jahvinu koja se na njega odnosila i na njemu ispunila, na sljedeće način opisuje što je pravi mač: Od usta mojih britak mač je načinio, sakrio me u sjeni ruke svoje, od mene je oštru načinio strijelu, sakrio me u svome tobolcu (Iz 49, 2). Ne samo u vrijeme svoga javnog djelovanja, nego i u događanjima procesa i osude, muke i smrti, kao Sluga Patnik, dao je potvrdu svoje iznimne snage po kojoj su njegova usta i riječ bili britak mač. Imao je snage šutjeti, govoreći šutnjom rječitije od riječi, ali i reći što je trebalo pred Pilatom. Nije se strašio svite velikog svećenika, pa i kad je zaušnicu primio. Podnio je uvrede šuteći pred Herodom, jer ta ‘lisica’ nije zaslužila čuti riječi njegovih usta, te ga je boljela Isusova šutnja kao stvarno probadanje mača, doživjevši je kao porugu pred svojim velikašima.Ovakav Gospodnji stav dosljedno se odražava u kršćanskoj zajednici i u novozavjetnim spisima. Zato pisac poslanice Hebrejima snažno svjedoči o svom doživljaju Božje riječi uspoređujući je s dvosjeklim mačem: Živa je, uistinu, Riječ Božja i djelotvorna; oštrija je od svakoga dvosjekla mača; prodire dotle da dijeli dušu i duh, zglobove i moždinu te prosuđuje nakane i misli srca (Heb 4, 12). Ništa manje znakovit je i opis Sina Čovječjega u knjizi Otkrivenja, kojem iz usta izlazi mač dvosječan, oštar (1, 16; usp. 2, 12), simbol njegove moćne riječi kojom će suditi ljudska djela i povijest, vjernike i pojedine crkvene zajednice.
(Nastavlja se…)

Objavljenu u: Lađa, godina 3, br. 4 (10), prosinac 2008., str. 20sl.