Patrologija - Patrologija, nauk o crkvenim ocima
  • Početna
  • Patrologija
    • Program patrologije
    • Kateheze Benedikta XVI.
    • Sveti Pavao
  • Duhovnost
    • Meditacije
    • Svećenička duhovnost
    • Obitelj
    • Mladi
    • PPS duhovnost
  • Liturgija
    • Euharistija
    • Propovijedi
  • Fotogalerija
  • Linkovi
  • O autoru
    • Publikacije
Početna
Patrologija
    Program patrologije
    Kateheze Benedikta XVI.
    Sveti Pavao
Duhovnost
    Meditacije
    Svećenička duhovnost
    Obitelj
    Mladi
    PPS duhovnost
Liturgija
    Euharistija
    Propovijedi
Fotogalerija
Linkovi
O autoru
    Publikacije
Patrologija - Patrologija, nauk o crkvenim ocima
  • Početna
  • Patrologija
    • Program patrologije
    • Kateheze Benedikta XVI.
    • Sveti Pavao
  • Duhovnost
    • Meditacije
    • Svećenička duhovnost
    • Obitelj
    • Mladi
    • PPS duhovnost
  • Liturgija
    • Euharistija
    • Propovijedi
  • Fotogalerija
  • Linkovi
  • O autoru
    • Publikacije
Kateheze Benedikta XVI.

Kateheza o Grguru Velikom

March 17, 2012 by Ivan No Comments

 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI 
Srijeda, 28. svibnja 2008.  

 

Grgur Veliki – papa velike osobnosti



Draga braćo i sestre!
Danas vam želim predstaviti lik jednog svoga slavnog prethodnika na katedri svetoga Petra. Riječ je o svetom Grguru koji je bio biskup Rima između 590. i 604. godine, a tradicija mu je namijenila naslov Magnus/Veliki. Grgur je doista bio veliki papa i veliki crkveni naučitelj! Rodio se u Rimu, oko 540. godine, u bogatoj patricijskoj obitelji iz roda Anicia, koja se isticala ne samo plemenitom krvlju, nego i prianjanjem uz kršćansku vjeru te službama koje je vršila za Apostolsku stolicu. Ta je obitelj već ranije dala dvojicu papa: Feliksa III. (483.-492.), prapradjeda Grgureva, i Agapeta (535.-536.). Kuća u kojoj je Grgur odrastao nalazila se u ulici Clivus Scauri, okružena velebnim zdanjima koja su svjedočila o veličini drevnoga Rima i duhovnoj snazi kršćanstva. Uzvišene kršćanske osjećaje u njemu su nadahnuli primjeri roditelja Gordijana i Silvije, koje se častilo kao svece, te dviju očevih sestara, Emilijane i Tarzilije, koje su živjele u vlastitoj kući kao posvećene djevice životom prožetim molitvom i askezom.
Grgur je rano počeo graditi karijeru u gradskoj upravi, za kojom već išao i njegov otac, a 572. godine dostigao je vrhunac, postavši prefekt grada. Ta služba, složena zbog žalosnih vremena, omogućila mu je da se upozna sa širokom lepezom svakovrsnih administrativnih problema, izvlačeći pouke za buduće zadatke. Posebno je imao izoštreni osjećaj za red i stegu: kada bude imenovan za papu, predložit će biskupima da kao uzor upravljanja crkvenim poslovima uzmu marljivost i poštivanje zakona kakvo su imali gradski službenici. Ovaj ga život zasigurno ipak nije zadovoljavao, jer je ubrzo odlučio napustiti sve dužnosti u gradskoj upravi te se povukao u svoj domu u ulici Clivus Scauri i otpočeo monaški život. Toga će se razdoblja uvijek sjećati s nostalgijom: sred teškoća pastoralnih briga više će se puta u svojim spisima toga razdoblja spominjati kao sretnog vremena sabranosti u Bogu, posvećenosti molitvi, ozbiljna uranjanja u studij. Mogao je tako postići ono duboko poznavanje Svetoga pisma i crkvenih otaca, čime se kasnije služio u svojim djelima.
Ova Grgurova povučenost u klauzuru nije dugo trajala. Dragocjeno iskustvo dozrelo u gradskoj upravi u razdoblju punom teških problema, veze što ih je u toj službi uspostavio s Bizantincima, ugled koji je kod svih uživao, naveli su papu Pelagija da ga imenuje đakonom i pošalje u Carigrad kao svojeg „apokrizarija”, to jest kao svoga izaslanika, kako bi ubrzao nadilaženje posljednjih ostataka monofizitskih kontroverzi, a naročito kako bi pridobio carevu potporu u nastojanju da zadrži nadiranje Langobarda. Boravak u Carigradu, gdje je sa skupinom monaha nastavio živjeti monaškim životom, bio je za Grgura od izuzetne važnosti, jer mu je omogućio da stekne izravno iskustvo bizantskoga svijeta, kao i da se pobliže upozna s problemom Langobarda, koji će kasnije, u doba pontifikata, stavljati na tešku kušnju njegovu sposobnost i energičnost. Nakon nekoliko godina papa ga je ponovno pozvao u Rim i imenovao ga svojim tajnikom. Bile su to teške godine: neprestane kiše, izlijevanje rijeka i glad pogodile su mnoge dijelove Italije i sam Rim. Na kraju je izbila i kuga koja je odnijela brojne žrtve, među kojima i papu Pelagija II. Kler, narod i senat bili su jednodušni u odluci da kao njegova nasljednika na Petrovoj stolici izaberu upravo njega, Grgura. On se nastojao oduprijeti, pokušavši čak i bijeg, no nije mogao ništa učiniti: morao je popustiti. Bilo je to 590. godine.
Prepoznajući u svemu što se dogodilo Božju volju, novi se papa odmah dao na ustrajno djelovanje. Od samoga je početka pokazao da posjeduje osobito jasnu viziju stvarnosti s kojom se morao suočiti, izvanrednu sposobnost hvatanja u koštac s crkvenim ali i građanskim poslovima, stalnu ravnotežu u odlukama, pa i onim hrabrima, koje mu je služba nametala. Iz razdoblja njegove vlasti sačuvana je bogata dokumentacija zahvaljujući Registru njegovih pisama (njih oko osam stotina), u kojima se odražava svakodnevno suočavanje sa složenim pitanjima koja su stizala na njegov stol. Bila su to pitanja koja su mu dolazila od biskupa, opata, klerika, ali i od građanskih vlasti, pitanja svake vrste i važnosti. Među problemima koji su u to vrijeme pogađali Italiju i Rim jedan je bio posebno značajan kako na građanskom tako i na crkvenom području: langobardsko pitanje. Njemu je papa posvetio sve moguće sile tražeći doista miroljubivo rješenje. Za razliku od bizantskoga cara koji je polazio od uvjerenja da su Langobardi tek grubi pojedinci i pljačkaši koje valja pobijediti i iskorijeniti, on je taj narod gledao očima dobrog pastira, zaokupljen željom da im navijesti riječ spasenja, uspostavljajući s njima bratske odnose poradi budućeg mira utemeljenog na međusobnom poštovanju i na mirnom suživotu među Talijanima, kako onima s carskoga područja tako i langobardskima.
Na tom putu, što ga je ispravno držao jedinim koji može donijeti učinkoviti mir Rimu i Italiji, papa se do kraja založio, poduzimajući osobne pregovore s langobardskim kraljem Agilulfom. Ti su pregovori doveli do razdoblja primirja koje je trajalo oko tri godine (598.-601.), nakon čega je 603. godine bilo moguće sklopiti još trajnije primirje. Pozitivan ishod bio je omogućen i zahvaljujući istodobnim kontaktima što ih je papa imao s kraljicom Teodolindom koja je bila Bavarka i katolkinja: zauzeo se da joj se pošalju relikvije za baziliku sv. Ivana Krstitelja što ju je podigla u Monzi, a pazio je i da joj uputi čestitke i dragocjene darove za istu katedralu u Monzi prigodom rođenja i krštenja njezina sina Adaloalda. U konačnici, Grgur je htio postići tri cilja: zaustaviti širenje Langobarda u Italiji; osloboditi kraljicu Teodolindu nepoćudnog utjecaja šizmatika i ojačati njezinu katoličku vjeru; posredovati između Langobarda i Biznantinaca kako bi se došlo do sporazuma koji će jamčiti mir na poluotoku i istovremeno omogućiti evangelizacijsko djelovanje među samim Langobardima. Tako je, u ovom složenom pitanju, njegovo trajno usmjerenje bilo dvojako: promicati dogovore na diplomatsko-političkom području i širiti navještaj prave vjere među narodima.
Osim isključivo duhovnog i pastoralnog djelovanja, papa Grgur postao je aktivan protagonist i raznolike socijalne djelatnosti. Prihodima od znatnoga vlasništva što ga je Rimska Stolica imala u Italiji, posebice na Siciliji, kupovao je i dijelio žito, pomagao je potrebitima, potpomagao svećenike, monahe i monahinje koji su živjeli u bijedi, plaćao je otkupninu za građane koji su pali u langobardsko zarobljeništvo, kupovao je primirja i mir. Usto je kako u Rimu tako i u ostalim dijelovima Italije provodio pažljivo upravno preustrojstvo, dajući jasne naputke kako bi crkvena dobra, potrebna za uzdržavanje i za evangelizacijsko djelovanje u svijetu, bila vođena potpuno ispravno i prema pravilima pravde i milosrđa. Tražio je da naseljenici budu zaštićeni pred zloupotrebama iznajmljivača zemlje u crkvenom vlasništvu, a u slučaju prevare da što brže budu obeštećeni, kako nepoštenom zaradom ne bi bilo ukaljano lice Zaručnice Kristove.
Grgur je ovako intenzivno djelovao bez obzira na slabo zdravlje koje ga je često prisiljavalo da više dana ostane u postelji. Postovi što ih je vršio kroz godine svoga monaškoga života prouzročili su mu ozbiljne smetnje u probavnom sustavu, zbog čega je često morao povjeriti đakonu da izgovori homilije što ih je on diktirao. Ipak je nastojao pod svaku cijenu u dane blagdana slaviti Missarum sollemnia te se tada osobno susretao s narodom Božjim koji ga je osobito volio, jer je u njemu gledao čvrst oslonac koji je ulijevao sigurnost: nije mu slučajno vrlo brzo bio nadjenut naslov consul Dei. Unatoč teškim uvjetima u kojima je morao djelovati, uspio je zadobiti, zahvaljujući svetosti života i bogatoj ljudskosti, povjerenje vjernika, postižući za svoje vrijeme a i za buduća doista veličanstvene rezultate. Upravo ga zbog toga još i danas gledamo s divljenjem, priznajući mu veliku osobnost, privlačnost njegova primjera, dubinu njegova nauka.

Reading time: 7 min
Kateheze Benedikta XVI.

Kateheza o Romanu Melidijskom

March 17, 2012 by Ivan No Comments

 

 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI 
Srijeda, 21. svibnja 2008. 

Roman Melodijski – kršćanski Pindar 

 

Draga braćo i sestre,

s Romanom Melodijskim ili Slatkopojcem vraćamo se području Sirije i, kao što je slučaj sa svetim Efremom, susrećemo jednog đakona koji svoju vjeru umije opjevati poetskim izričajima. Zbog uzvišenosti svojih stihova prozvan je „kršćanskim Pindarom”. Roman se rodio u Emesi (danas Homs) u Siriji oko 490. godine. Službeni bogoslužni tekst iz 10. st., „Sinaksarij”, izvješćuje nas da se, primivši osnove grčke i sirijske kulture u rodnom gradu, odselio u Berito (Beirut) te ondje usavršio klasično obrazovanje i poznavanje retorike. Nakon što je zaređen za trajnog đakona (oko 515. god.), ondje je kroz tri godine propovijedao. Potom se, pred kraj vladavine Anastazija I. (oko 518.), preselio u Carigrad i ondje smjestio u samostan uz crkvu Bogorodice u četvrti Kyros. Sinaksarij govori da se u svojem pastoralnom djelovanju napose iskazao kao propovjednik te donosi ključni događaj njegova života: ukazanje u snu Majke Božje i dar pjesničke karizme. Marija ga je naime navela da proguta svitak papira. Probudivši se, Roman je počeo s ambona proglašavati: „Danas Djevica rađa nadnaravnoga” (Himan „O rođenju” I. Proemij). Postao je tako homileta-pjevač i to ostao sve do svoje smrti (nakon 555. godine).
Roman ostaje zabilježen u povijesti kao jedan od ponajboljih pisaca bogoslužnih himana istočne kršćanske Crkve. Kao što je poznato, homilija je tada bila gotovo jedina prilika za katehetsko poučavanje vjernika. Roman se tako predstavlja kao uzoran svjedok vjerskog osjećaja svoga doba. Iz njegovih tekstova možemo upoznati liturgijsku kreativnost, teološku misao, estetiku i svetu himnografiju toga doba. Mjesto gdje je Roman propovijedao bilo je svetište na periferiji. Penjao bi se na ambon smješten u središtu crkve i govorio zajednici služeći se prilično bogatim uprizorenjem: rabio je zidne slikarije ili ikone postavljene na ambon, a utjecao se i dijalogu. Njegove su pjevane homilije bile metričke, zvane „kondaci” (kontakia). Izraz kontakion, „prutić”, odnosi se izgleda na štapić oko kojega se omotavao svitak liturgijskoga rukopisa ili neki drugi svitak. Kondaka koji su do nas dospjeli pod Romanovim imenom ima osamdeset i devet, no predaja mu ih pripisuje tisuću.
Kod Romana se svaki kondak sastoji od kitica, najčešće između osamnaest i dvadeset i četiri, s jednakim brojem slogova, a ustrojene su po uzoru na prvu strofu (irm); ritmički naglasci redaka svih kitica oblikovani su prema naglascima irma. Svaka kitica zaključuje se pripjevom (efimnij) koji je najčešće jednak kako bi se ostvarilo poetsko jedinstvo. Usto, počeci pojedinih kitica označuju ime autora (akrostih), kojemu prethodi pridjev „ponizan”. Himan se zaključuje molitvom koja se odnosi na stvarnost koja se slavi ili se u njemu spominje. Po završetku biblijskoga čitanja Roman je pjevao Proemij, obično u obliku molitve ili prošnje. Naviještao je tako temu homilije i tumačio pripjev koji se imao ponavljati u koru na kraju svake kitice koju je pjevao s povišenom kadencom.
Znakovit primjer pruža nam kondak za Petak muke: riječ je o dramatičnom razgovoru Marije i Sina, koji se odvija na križnom putu: „Kamo ideš, sine? Zašto tako brzo završavaš tijek svojega života? / Ne bih nikada povjerovala, o sine, da ću te takva vidjeti, / niti bih ikad mogla zamisliti da će toliki bijes obuzeti bezbožnike / da će se usuditi dići ruku na te protiv svake pravde”. Isus odgovara: „Zašto plačeš, majko moja? […] Zar ne bih trebao trpjeti? Zar ne bih trebao mrijeti? / Kako bih onda mogao spasiti Adama?”. Sin Marijin tješi majku, ali je i podsjeća na njezinu ulogu u povijesti spasenja: „Odloži, stoga, majko, odloži svoju bol: / ne priliči ti da jecaš, jer si prozvana punom milosti” (Marija podno križa, 1-2; 4-5). U himnu, potom, gdje se govori o Abrahamovoj žrtvi, Sara si uzima pravo odluke o Izakovu životu. Abraham kaže: „Kad Sara čuje, Gospodine moj, sve tvoje riječi, / spoznavši ovu tvoju volju, ona će mi reći: / – Ako nam ga uzima onaj koji nam ga i dade, zašto nam ga dade? / […] – Ti, o starče, ostavi mi moga sina, / i kad ga bude htio onaj koji te pozva, morat će to meni reći” (Abrahamova žrtva, 7).
Roman ne koristi bizantski grčki jezik, nego jezik blizak koine grčkom Novoga zavjeta, koji je razumljiviji njegovim slušateljima. Služi se metaforama koje se često provlače kroz cijeli kondak, kao što se to vidi kod usporedbe Isusa sa „svjetiljkom koja ne opeče i svjetlom protiv tame”: „[…] želim te držati u ruci poput svjetiljke; / doista, onaj koji nosi svjetiljku, ona mu korake osvjetljava a da ga ne opeče. / Osvijetli me, dakle, Ti koji si neugasivo svjetlo” (Prikazanje ili Blagdan susreta – Sretenje, 8). Kao vješt komunikator, naš se đakon katkad izravno obraća slušateljstvu: tako primjerice proglašava svoje homilije praznima ako ih ne prati ispravno i dosljedno ponašanje: „Učini moj jezik jasnim, Spasitelju moj, otvori mi usta / i, pošto si ih napunio, probodi mi srce, da mi djelo / odgovara riječima” (Poslanje apostola, 2).
Roman je zapravo bio više vjeroučitelj no teolog u strogom smislu. Njegova je želja bila prenijeti vjernicima Božji naum o spasenju ljudi u Kristu (oikonomia), pokazujući usku vezu između stvaranja i otkupljenja. U svojim himnima česti su tipološki paralelizmi. Na primjer, onaj između Izaka i Krista: „Kao što za me nisi poštedio sina svoga, / ni ja poradi svih ljudi neću poštedjeti Sina svoga” (Abrahamova žrtva, 22); ili onaj između Eve i Marije (Rođenje [II]. Adam i Eva u spilji). Roman nudi i sjajan sažetak pneumatologije u skladu s Carigradskim saborom (381. god.) i bogatim naukom istočnih otaca. O Duhovima naglašava kontinuitet između Krista uzašla na nebo i apostola, to jest Crkve, te uzvisuje njezino misijsko djelo u svijetu: „[…] božanskom silom osvojili su sve ljude; / poslužili su se Kristovim križem kao perom, / služili su se riječima kao mrežama i njima su lovili svijet, / imali su Riječ kao naoštrenu udicu, / poput mamca postalo je za njih / tijelo Gospodara svega svijeta” (Pedesetnica, 2;18).
Na području kristologije suprotstavlja se zastranjenima arijevaca koji su nijekali Kristovo božanstvo: „Veliko je u svemiru otajstvo tvoga dolaska, / što ga učenici Arijevi hule / izjavljujući da si ti, koji si istobitan Ocu, zapravo načinjeno i stvoreno biće” (Uskrsnuće Isusovo [IV], 14). Protiv nestorijanaca donosi nauk Kalcedonskoga sabora (451. god.) o Kristu, pravom čovjeku i pravom Bogu: „Bijaše čovjek, doista, Krist, no bijaše i Bog, / ne bijaše ipak podijeljen na dvoje: Jedan je, sin jednoga Oca koji je Jedini” (Muka, 19). Što se tiče mariologije, Roman, zahvalan Djevici za dar pjesničke karizme, spominje je na kraju gotovo svih himana te joj posvećuje svoje najljepše kondake: Rođenje, Navještenje, Bogomajčinstvo, Nova Eva.
Moralni nauk, na kraju, usmjeren je prema eshatologiji, posebice prema posljednjem sudu (Deset djevica [II]), pa tako i prema obraćenju u pokori i postu. Pozitivno gledajući, kršćanin mora vršiti ljubav, milosrđe. Roman naglašava prvenstvo ljubavi nad uzdržljivošću u dva himna, Svadba u Kani i Deset djevica. Ljubav je najveća među krepostima: „[…] deset djevica posjedovale su krepost nedirnuta djevičanstva, / no za pet od njih ta je teška vježba bila besplodna. / Ostale su zasjale svjetiljkom ljubavi za ljudski rod, / stoga ih zaručnik pozva” (Deset djevica, 1).
Drhtaj ljudskosti, žar vjere i duboka poniznost prožimaju pjesni Romana Melodijskog. Zbog svoje umjetnosti i promatranja svetog otajstva zaslužio je naslov hosios (sveti). On je primjer đakona koji uči, prima, utjelovljuje Sveto pismo. On je i učitelj umjetnosti prenošenja Riječi zajednici posredstvom pjesme, glazbe i ikona. U bogoslužju znak postaje mjesto koje povezuje, prenoseći jedno u drugo, vidljivo i nevidljivo, zemaljsku i nebesku Crkvu: „Zlatna vrata neba – da se poslužimo njegovim riječima – otvaraju se!” Zašto ne bismo iz ovoga drevnoga iskustva preuzeli pouku koja ima smisla i za današnju „civilizaciju slike”?

Reading time: 6 min
Kateheze Benedikta XVI.

Kateheza o Dionziju Aeropagitu

March 17, 2012 by Ivan No Comments

 

 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI 
Srijeda, 14. svibnja 2008. 

U dijalogu sa svim kulturama zadržati identitet kršćanske vjere

Draga braćo i sestre,
kad se nastojimo približiti nekom drevnom piscu, obično se najprije želimo upoznati s njegovim životopisom, kako bismo njegove spise mogli smjestiti u odgovarajući povijesni okvir. U slučaju Pseudo-Dionizija Areopagita, riječ je o obrnutom procesu: moramo poći izravno od njegovih spisa, da bismo mogli na neki način odrediti njihova autora, o kojemu nemamo drugih vijesti. Spise prvi puta navodi Sever, antiohijski patrijarh, na početku 6. stoljeća, a on ih i pripisuje Dioniziju, članu vijeća na Areopagu, kojega je sveti Pavao sreo za svoga posjeta Ateni (usp. Dj 17,34). Čini se da je ovaj tajanstveni pisac zapravo pisao na početku 6. stoljeća, vjerojatno u Siriji. Odatle su se njegovi spisi, i zbog uvjerenja o njihovu apostolskom autoritetu, ubrzo proširili Grčkom, a potom zadobili osobito značenje i na latinskom Zapadu, posebice počevši od 12. stoljeća, kad su bili prihvaćeni kao naročito mjerodavni zbog načina kako postavljaju i razvijaju mističku teologiju.
U tom se smislu čine značajnima dva djela ovoga pisca: O Božjim imenima i O mističkoj teologiji. Pseudo-Dionizije u potpunosti je svjestan da se, za poznavanje Boga u kršćanskom smislu, nije dovoljno osloniti samo na razumske putove, koji omogućavaju da se stigne do prvog Pokretača svemira, do prvog Uzroka svih događaja. Ovaj istinski teolog nastoji, naprotiv, u prvom redu sabrati atribute što ih Bogu pridaje Biblija, kao što su “Svjetlo”, “Život”, “Dobro”, “Mudrost”, “Ljepota”. Prvi je korak tako pozitivno izučavanje, ono što Dionizije naziva katafatičkom ili afirmativnom teologijom. Taj korak označuje napor onoga koji želi biti poučen. Kao takav, on sa zahvalnošću prima dar objave, bez primjedbi i ispraznih istraživanja. Unatoč tome, on vrlo brzo otkriva da nijedno od ovih imena ne izriče u punini veliko otajstvo Boga. Posljedica je takva iskustva apofatička (od grčkoga apofatike, negativna) teologija, to jest teologija se ne plaši priznati vlastito neznanje. U toj fazi teolog radije govori o Bogu kroz nijekanje, govori ono što Bog nije, ono u čemu On nadilazi naša opća znanja: Bog je nevidljiv, neshvatljiv, nedostižan itd.
Ipak, ovo sveto neznanje ne guši, ne obeshrabruje, nego uvodi u umjetnost razumijevanja objavljenih pojmova kao usporedbi što ih je Gospodin pripovijedao, koji pozivaju na traženje dubljeg smisla onoga što se poznaje samo površinski. Takvi se pojmovi dakle ne razumiju kao razumska znanja, kao postavke koje nam dozvoljavaju jasno poznavanje božanske naravi, nego kao korisne slike koje mogu voditi naše sposobnosti prema motrenju onoga što nadilazi svako razumijevanje. Na taj se način ostvaruje simboličko poznavanje, koje tumači pojmove kao znakove osobnoga odnosa, upotrijebljene u živom razgovoru s Njime koji se objavljuje nama. To je dobro poznata činjenica: razgovor dviju osoba koje se ljube ostvaruje se u najvećoj mjeri putem znakova. Tako se i razgovor vjernika s Bogom događa u obliku simboličke teologije, u obliku mistike, gdje spekulacija uzmiče pred kontemplacijom i znanje pred iskustvom. Da bi postigao taj cilj, teolog se nastoji očistiti (katharsis), tako da postane sposoban za prosvjetljenje (ellampsis), koje će ga navesti da se zauzme na putu usavršavanja (teleiosis), čiji je završetak pobožanstvenjenje (theosis). Apofatizam Pseudo-Dionizija tako je ponajprije nutarnja raspoloživost koja odbija zatvoriti Boga u jednostavne pojmove i isključuje svaku apstraktnu teologiju koja bi htjela otajstva Boga prilagoditi ljudskoj misli. Riječ je o egzistencijalnom stavu koji obuzima cijelu osobu, budući da nema istinske teologije koja bi se mogla smjestiti izvan iskustva i koja ne bi zahtijevala osobno preobraženje u novog čovjeka.
Znamo da je već prije shemu mističnoga uzlaženja izložio Grgur Nisenski. To objašnjava i zašto su na grčkom Istoku Pseudo-Dionizijevi spisi vrlo brzo postali poznati. Na njima su se nadahnjivali posebice sirijski autori. Kasnije su oni stigli i do srednjovjekovnih latinskih autora i izvršili odlučujući utjecaj na mističke pisce kao što su Hugo i Rikard iz Sv. Viktora, sveti Bernard, pa čak i skolastički teolozi poput svetog Tome. Tim se putem njihov utjecaj proširio i na mistike razdoblja renesanse kao što su Tereza Avilska i sveti Ivan od Križa, čija mistička shema ipak izgleda bliža onoj što ju je opisao Grgur Nisenski u Životu Mojsijevu. U njoj se na simboličan način slijede događaji opisani u Bibliji: 1) narod vidi munje i čuje gromove, ali ostaje u nizini: strah od Boga dovoljan je za spasenje po čišćenju; 2) Mojsije započinje uspon na Sinaj (koji kod karmelićana postaje brdo Karmel): to je pozitivna teologija; 3) Mojsije stiže na vrh, no Bog još nije ondje, nadilazi ljudske sposobnosti uspinjanja; zbog toga Mojsije ne nalazi svjetlo, nego tamu: to je negativna teologija; 4) ova Božja nedohvatljivost potiče u ljudskom srcu veliku želju da krene novim putem, putem ljubavi. Po njoj i tame postaju prigoda za novo, savršenije poznavanje, puno pobožanstvujućih rasvjetljenja.
Kod Pseudo-Dionizija, uz dvije navedene rasprave, nalazimo još dvije koje se bave mističkim naukom s drugačije točke gledišta. Zna se da se u istočnoj tradiciji monaški život posvećen trajnoj kontemplaciji naziva “anđeoski život”. Ova terminologija potvrđena je i tekstom Evanđelja gdje se kaže da nebeski duhovi neprestano gledaju lice Božje (usp. Mt 18,10). Što možemo reći o anđelima? Naš autor na njih primjenjuje istu metodu koju rabi kod govora o poznavanju Boga. U spisu O nebeskoj hijerarhiji on sabire imena kojima se anđeli nazivaju u Bibliji. Na taj način može razlučiti devet korova anđeoskih, koje dijeli u tri trijade, te ih predstavlja u hijerarhijskom redu, koji je očito samo simboličan: 1) Serafini, Kerubini, Prijestolja; 2) Gospodstva, Sile, Moći; 3) Vlasti, Arkanđeli, Anđeli. Danas nas na ova imena podsjeća liturgija, naročito u misnom predslovlju. Našem se autoru čini jednostavnijom rasporedba zemaljske hijerarhije, izložena u njegovu spisu O crkvenoj hijerarhiji. I ovdje on slijedi trijade, tumačeći kako sila božanskoga djelovanja, u procesu čišćenja koje se prenosi od redova njoj bližih do onih najdaljih, sve vodi do zajedništva s Bogom. Trima glavnim sakramentima – krtu, euharistiji i potvrdi – odgovaraju tri vrste članova Crkve: laici, monasi i sveti služitelji. Ovi posljednji, sjedinjeni svetim pomazanjem, podijeljeni su na biskupe, svećenike i đakone.
Suvremenom čitatelju takve se sheme čine površnima, no moramo voditi računa o okruženju u kojem je ovaj “dionizijevski svijet” opisan. U helenističkom svijetu čašćen je sklad svemira, viđen kao plod utjecaja neosobnoga kozmičkog zakona, pa se tako vrlo često dolazilo do fatalizma. Pseudo-Dionizije, i sam poštovalac skladne ljepote svemira što je veliča helenistička kultura, kao kršćanin se neophodno pitao o načinu kako u taj svije uključiti pravu vjeru, čuvajući njezinu transcendentnu vrijednost. Upravo iz toga njegova napora proizlazi aktualnost njegova nauka: u našem vremenu tolike su nove kulture stupile na prizorište svijeta; potrebno je uspostaviti dijalog s njima da bi se preuzele autentične vrijednosti koje sa sobom nose, ali to valja činiti tako da se ničim ne podruje kršćanski identitet, utemeljen na Objavi. Krist nam je rekao: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28,19). Kao pravi Bog i pravi Čovjek, on je glava kako zemaljske tako i nebeske hijerarhije. Svaki Kristov učenik, kojem god hijerarhijskom redu pripadao, pozvan je raditi u izgradnji toga kozmičkoga jedinstva, svjestan da će se, kada sve bude podloženo Kristu, “tada i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio da Bog bude sve u svemu” (1Kor 15,28).

Reading time: 6 min
Kateheze Benedikta XVI.

Kateheza o svetom Benediktu

March 17, 2012 by Ivan No Comments

 

 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 9. travnja 2008.


Presudni doprinos sv. Benedikta Nursijskog oblikovanju europske civilizacije i kulture


Draga braćo i sestre!
“Taj Božji čovjek koji je za života učinio tolika sjajna čudesa ništa manjim sjajem nije blistao ni rječitošću kojom je umio izlagati svoj nauk” (Dial. II, 36). Tim je riječima papa Grgur Veliki 592. izrazio svoje veliko poštovanje prema monahu, koji je umro 50 godina ranije, ali koji je još uvijek bio u živom sjećanju puka a nadasve cvatuće redovničke zajednice koju je osnovao. Riječ je o sv. Benediktu Nursijskom, ocu zapadnog monaštva koji je svojim životom i djelom izvršio presudni utjecaj na razvoj europske civilizacije i kulture. Najvažniji izvor o životu toga sveca bila je upravo citirana druga knjiga Dijaloga. To nije klasična biografija. Grgur Veliki želi radije pomoću primjera konkretnog čovjeka – upravo sv. Benedikta – prikazati uspon na vrhunce kontemplacije, koji je kadar ostvariti onaj koji se potpuno preda Bogu. I spominjanje mnogih čuda koja je svetac učinio ima za glavni cilj pokazati kako Bog, opominjući, pomažući pa i kažnjavajući, intervenira u konkretnim situacijama čovjekova života.
Ta se perspektiva “biografa” objašnjava također u svjetlu općeg konteksta njegova vremena: na prijelazu s 5. na 6. stoljeće svijet je potresala strahovita kriza vrijednosti i institucija, uzrokovana padom Rimskog carstva, invazijom drugih naroda i propadanjem običaja. Predstavljajući sv. Benedikta kao “sjajnu zvijezdu” Grgur je želio pokazati put koji vodi izlasku iz te “tamne noći povijesti” (usp. Ivan Pavao II., Insegnamenti, II/1, 1979, str. 1158). Doista, djelo toga sveca i na poseban način njegovo Pravilo pokazali su se nositeljima istinskog duhovnog vrenja koje je tijekom stoljeća i izvan granica njegove domovine i vremena, promijenilo lice Europe, stvorivši nakon raspada političkog jedinstva novo duhovno i kulturno jedinstvo koje je davala kršćanska vjera koju su prigrlili narodi toga kontinenta.
Sv. Benedikt rodio se oko 480. godine. Potjecao je “ex provincia Nursiae” – iz provincije Nursije. Njegovi su ga dobrostojeći roditelji poslali na studij u Rim. On se ipak nije dugo zadržao u Vječnom Gradu. Kao objašnjenje, Grgur spominje činjenicu da se mladom Benediktu nije nimalo sviđao način života mnogih njegovih školskih kolega te nije želio i sam činiti iste pogreške koje su oni počinili. Želio se svidjeti samo Bogu; “soli Deo placere desiderans” (II Dial., Prol 1). Tako je, već prije završetka svojih studija, Benedikt napustio Rim i povukao se u osamu u gorje istočno od Rima. Nakon što je isprva boravio u selu Effide (danas Affile), gdje se na neko vrijeme pridružio monaškoj “redovničkoj zajednici”, odlučuje se na pustinjački život u nedalekom Subiacu. Ondje je živio tri godine u potpunoj samoći u špilji koja će, počevši od Srednjega vijeka, činiti “srce” benediktinskog redovništva prozvano “Sveta špilja”. Vrijeme provedeno u Subiacu bilo je za Benedikta vrijeme sazrijevanja. Tu je morao podnijeti i svladati tri glavne napasti kojima je izložen svaki čovjek: napast samopotvrđivanja i želje da se samoga sebe stavi u središte, napast na koju navode osjetila i, na kraju, napast srdžbe i osvete. Benedikt je, naime, bio uvjeren da će tek pošto svlada te tri napasti moći drugima uputiti riječ koja će im biti od koristi u njihovoj potrebi. Njegova duša, sada ispunjena mirom, bila je kadra potpuno obuzdati onaj nagonski “ja” i širiti mir oko sebe. Tek tada je odlučio osnovati svoje prve samostane u dolini Anio, blizu Subiaca.
Benedikt 529. napušta Subiaco i nastanjuje se u Montecassinu. Pokušaj da se ta promjena boravišta objasni bijegom od spletki nekog zavidnog mjesnog crkvenog velikodostojnika pokazao se slabo uvjerljivim, budući da se Benedikt ni nakon što je ovaj iznenada umro nije vratio u Subiaco (II Dial. 8). Na to se zapravo odlučio jer je ušao u novu fazu svojega duhovnog sazrijevanja i monaškog iskustva. Prema Grguru Velikom, preseljenje iz udaljene doline Anio u Monte Cassio – visoravan koja dominira nad prostranom okolnom ravnicom i vidljiva je već izdaleka – ima simbolično značenje: monaški život u skrovitosti ima svoj smisao, ali samostan ima također svoju javnu svrhu u životu Crkve i društva. Naime, kada je 21. ožujka 547. Benedikt dovršio svoj zemaljski život ostavio je svojim Pravilom i benediktinskom obitelji koju je osnovao baštinu koja je sve do danas donosila plod u čitavom svijetu.
U cijeloj drugoj knjizi Dijaloga Grgur nam opisuje kako je život sv. Benedikta uronjen u ozračje molitve, koja je bila osnovni temelj njegova života. Bez molitve nema iskustva Boga. Ali Benediktova duhovnost nije bila neka duhovnost bez doticaja sa stvarnošću. U nemirima i pometnji svoga doba, on je živio pod Božjim pogledom i svoj pogled upravljao Bogu, ali pritom nije nikada gubio iz vida svakodnevne dužnosti i čovjeka s njegovim konkretnim potrebama. U svojem Pravilu on opisuje monaški život kao “školu služenja Gospodinu” (Prol. 45) i opominje svoje monahe da “nikada ništa ne smije imati prednost pred onim što se duguje Bogu (to jest pred Službom časova)” (43,3). Ističe, ipak, da je molitva u prvom redu čin slušanja (Prol. 9-11) koja se mora pretočiti u konkretno djelovanje. “Gospodin očekuje da svakog dana svojim djelima odgovorimo na njegova sveta učenja”, kaže on (Prol. 35). Tako monaški život postaje plodni spoj djelovanja i kontemplacije “kako bi se u svemu slavilo Boga” (57,9). Nasuprot lakom i egocentričnom samoostvarenju, koje se danas često uzdiže, prva i nezaobilazna zadaća učenika sv. Benedikta je iskreno traženje Boga (58,7) putom koji je zacrtao ponizni i poslušni Krist (5,13), od čije ljubavi mu ništa ne smije biti važnije (4,21; 72,11). Vježbanjem u poslušnosti koja se provodi u djelo vjerom prožetom ljubavlju (5,2) monah stječe poniznost (5,1) kojoj Pravilo posvećuje čitavo jedno poglavlje (7). Na taj način čovjek postaje sve više suobličen Kristu i dostiže istinsko samoostvarenje kao stvorenje stvoreno na Božju sliku i priliku.
Učenikovoj poslušnosti mora odgovarati mudrost opata, koji “zastupa Krista” u samostanu (2,2; 63,13). Njegov lik, opisan prije svega u drugom poglavlju Pravila, s osobinama duhovne ljepote i zahtjevne zadaće, može se smatrati Benediktovim autoportretom, jer – kao što piše Grgur Veliki – “svetac se u svojem naučavanju vodio prema onome kako je živio” (Dial. II, 36). Opat mora biti istodobno i nježni otac i strogi učitelj (2,24). Premda mora biti nepopustljiv kada su posrijedi poroci, on je ipak pozvan prije svega nasljedovati nježnost Dobrog Pastira (27,8), “pomagati radije no vladati” (64,8), “naglašavati više djelima no riječima ono što je dobro i sveto” i “vlastitim primjerom objašnjavati Božje zapovijedi” (2,12). Da bi bio kadar odgovorno odlučivati, opat također mora slušati “savjete svoje braće” (3,2) jer “Bog nerijetko najmlađemu došapne najbolje rješenje” (3,3). Ta raspoloživost čini to Pravilo, pisano gotovo prije petnaest stoljeća, iznenađujuće suvremenim!
Benedikt ga naziva “malim Pravilom opisanim u grubim crtama” (73,8). Međutim, ono pruža itekako korisne smjernice ne samo redovnicima, nego i svima onima koji traže vođu na svojem putu prema Bogu. Zbog svoje odmjerenosti, svoje čovjekoljubivosti i svojega trijeznog razlučivanja između bitnoga i sporednoga u duhovnom životu, ono je do danas uspjelo sačuvati svoju prosvjetljujuću snagu. Pavao VI., proglašavajući 24. listopada 1964. sv. Benedikta zaštitnikom Europe, želio je odati priznanje veličanstvenom doprinosu koje je taj svetac svojim Pravilom dao oblikovanju europske civilizacije i kulture. Današnja Europe – koja je netom izašla iz stoljeća duboko ranjenog dvama svjetskim ratovima i nakon sloma velikih ideologija koje su se pokazale tragičnim utopijama – traga za vlastitim identitetom. Neosporno je da za stvaranje novoga i trajnog jedinstva važnu ulogu imaju politička, ekonomska i pravna sredstva, ali je potrebno također pokrenuti etičku i duhovnu obnovu koja crpi iz kršćanskih korijena kontinenta. Bez te vitalne limfe čovjek i nadalje ostaje izložen opasnosti da podlegne napasti da bude samog sebe otkupitelj: utopija je to koja je, na različite načine, u Europi 20. vijeka prouzročila, kao što je istaknuo papa Ivan Pavao II., “nazadovanje bez presedana u izmučenoj povijesti čovječanstva” (Insegnamenti, XIII/1, 1990., str. 58).

Reading time: 6 min
Kateheze Benedikta XVI.

Kateheza o Boeciju i Kasiodoru

March 17, 2012 by Ivan No Comments

 

 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 12. ožujka 2008.    

Boecije i Kasiodor, umješni prenositelji baštine novim narodima

 

 Draga braćo i sestre, godine u kojima su živjeli Boecije i Kasiodor obilježavaju najnemirnije razdoblje kršćanskoga Zapada, a posebice Apeninskoga poluotoka. Odoakarova pobuna označila je kraj Zapadnog Rimskog Carstva (476. godine), no ovaj kralj Herula ubrzo je morao podleći Teodorikovim Istočnim Gotima koji su kroz nekoliko sljedećih desetljeća nadzirali cijeli poluotok. Boecije, rođen u Rimu oko godine 480. u velikaškoj obitelji Anicija, stupio je još kao mladić u javni život, te je već s dvadeset i pet godina obavljao dužnost senatora. Vjeran svojoj obiteljskoj predaji, bavio se politikom uvjeren da se mogu međusobno pomiriti noseće crte rimskoga društva i vrijednosti novih naroda. Unatoč javnoj djelatnosti, Boecije nije zanemario učenje, posvetivši se osobito proučavanju tema iz filozofsko-religijskog područja. Na tom području rabio je kategorije grčke filozofije kako bi promicao kršćansku vjeru, nastojeći pomiriti ili postići sklad između helenističko-rimske baštine i evanđeoske poruke. Upravo stoga, Boecije je označen kao posljednji predstavnik antičke rimske kulture i prvi od srednjovjekovnih intelektualaca.
Njegovo najpoznatije djelo zasigurno je De consolatione philosophiae, što ga je napisao u zatvoru nastojeći dati smisao svome nepravednom zatočeništvu. Bio je naime optužen za urotu protiv kralja Teodorika, jer je se na sudu pojavio kao branitelj svoga prijatelja, senatora Albina. Čini se, zapravo, da optužba nije podignuta bez utjecaja nacionalnih i vjerskih razloga, budući da je Teodorik bio barbar i arijanac. Boeciju je suđeno, te je osuđen na smrt i pogubljen 23. listopada 524. godine. Upravo zbog ovog svoga dramatičnog svršetka on može govoriti iz vlastitoga iskustva i današnjem čovjeku, a naročito tolikim osobama koje proživljavaju istu sudbinu kao i on zbog nepravde često prisutne u “ljudskoj pravdi.” Ovo djelo, podvrgnuto različitim tumačenjima, predstavlja se kao zamišljeni dijalog, ponegdje čak i u pjesničkom obliku, u kojem razgovaraju čojvek i philosophia perennis. Boecije nastoji uvjeriti ljude da se usmjere prema Bogu, svrsi i cilju svakoga stvorenja: s tom nakanom on se poziva na učenje velikih antičkih grčkih i rimskih filozofa kao što su Platon, Aristotel, Ciceron, Seneka, ali i pjesnika poput Tibula i Vergilija.
Filozofija je, prema Boeciju, prava medicina duša (lib. I). S druge strane, čovjek može iskusiti istinsku radost samo u svojoj nutrini (lib. II). Bog ipak ostaje najviše dobro prema kojem teži svako ljudsko biće, pa i kada toga nije svjesno (lib. III). Stoga Boecije uspijeva naći smisao, pa čak i slast, u promišljanju svoje osobne tragedije u svjetlu mudrosnoga teksta Staroga zavjeta (Mudr 7,30-8,1) koji navodi: “Zloća nema moći protiv mudrosti. Njena se snaga prostire s jednoga kraja svijeta na drugi i blagotvorno upravlja svemirom” (Lib. III, 12: PL 63, col. 780). Navodni uspjeh zlih pokazuje se stoga kao lažan (lib. IV) te postaje očita providonosna narav onoga što Boecije naziva adversa fortuna. Životne teškoće ne otkrivaju samo koliko je život prolazan i kratkotrajan, nego omogućuju i razumijevanje i održavanje istinskih odnosa među ljudima. Adversa fortuna dozvoljava doista razlikovanje lažnih prijatelja od onih pravih i omogućuje da se shvati kako čovjeku nema ničega vrednijega od pravoga prijateljstva. Primiti fatalistički stanje patnje izuzetno je opasno, dodaje vjernik Boecije, jer to “u korijenu uklanja samu mogućnost molitve i teologalne nade koje su u temelju odnosa čovjeka i Boga” (Lib. V, 3: PL 63, col. 842).
Zaključna besjeda ove rasprave može se shvatiti kao sažetak čitava Boecijeva nauka što ga on namjenjuje sebi samome i svima koji će se jednom naći u njegovoj situaciji. Tako ovaj zatvorenik piše: “Borite se dakle protiv poroka, posvetite se kreposnu životu usmjerenu na nadu koja podiže srce sve dok ne dostigne nebo svojim molitvama hranjenim poniznošću. Nasilje što ste ga podnijeli može se promijeniti, ako odbijete lagati, u ogromnu prednost da pred očima uvijek imate vrhovnoga suca koji vidi i zna što je doista na stvari” (Lib. V, 6: PL 63, col. 862). Svaki zatvorenik, s kojeg god razloga bio u tamnici, naslućuje koliko je teško ovo ljudsko stanje, osobito kada je još i otežano mučenjem, kao što je to bilo u Boecijevu slučaju. Posebno je apsurdno stanje onih koji su, poput Boecija kojega grad Pavia priznaje i liturgijski slavi kao mučenika vjere, mučeni na smrt bez ikakva druga razloga doli zbog svojih političkih i vjerskih uvjerenja. Boecije, simbol velikog broja nepravedno zatočenih svih vremena i svih zemljopisnih širina, doista je objektivan ulaz u kontemplaciju tajanstvenoga Raspetoga na Golgoti.
Marko Aurelije Kasiodor bio je Boecijev suvremenik, rođen u mjestu Squillace u Kalabriji oko 485. godine, a umro u dubokoj starosti u Vivariumu oko 580. godine. Kao čovjek s vrha društvene ljestvice, posvetio se političkom životu i kulturalnim nastojanjima, što je bila rijetkost na rimskom zapadu njegova doba. Možda su jedini koji bi se mogli s njime usporediti u tom dvostrukom nastojanju bili već spomenuti Boecije i budući rimski papa Grgur Veliki (590-604). Svjestan potrebe da se ne prepusti zaboravu sva ljudska i humanistička baština stečena kroz zlatna stoljeća Rimskoga Carstva, Kasiodor je velikodušno surađivao, i to na najvišoj razini političke odgovornosti, s novim narodima koji su prešli granice Carstva i smjestili se u Italiji. Povijesni događaji nisu mu dozvolili ostvarenje političkih i kulturalnih snova o stvaranju sklada između autohtone rimsko-kršćanske tradicije u Italiji i nove gotske kulture. Ti isti događaji uvjerili su ga međutim u providonosno značenje monaškoga pokreta koji je jačao u kršćanskim zemljama. Odlučio ga je podržati posvećujući mu sva svoja bogatstvo i sve svoje preostale snage.
On je začetnik zamisli da se upravo monasima povjeri zadatak skupljanja, čuvanja i prenošenja budućim naraštajima ogromne kulturne baštine iz starine, kako se ne bi izgubila. Stoga je utemeljio Vivarium, cenobij u kojem je sve bilo ustrojeno tako da na cijeni bude dragocjen i nezamjenjiv intelektualni rad monaha. Uz sve to nije se naštetilo monaškom i kršćanskom duhovnom djelovanju i njihovoj karitativnoj zauzetosti za siromašne. U svom nauku, sadržanom u raznim djelima, no posebno u raspravi De anima i u Institutiones divinarum litterarum, molitva (usp. PL 69, col. 1108) hranjena Svetim pismom i posebice redovitim čitanjem Psalama (usp. PL 69, col. 1149), uvijek ima središnje mjesto kao hrana potrebna svima. Evo, na primjer, kako ovaj učeni Kalabrijac započinje svoju Expositio in Psalterium: “Odbacivši i napustivši u Ravenni nagovaranja na političku karijeru lošega okusa svjetovnih briga, uživajući u Psaltiru, knjizi koja je sišla s neba kao istinski med duše, bacio sam se lakomo i žedno na njegovo proučavanje bez odmora, kako bih dozvolio da me svega prožme ona spasonosna slatkoća, nakon što su mi dojadile bezbrojne gorčine aktivnoga života” (PL 70, col. 10).
Potraga za Bogom, koja teži za motrenjem Njega – ispravno primjećuje Kasiodor – ostaje trajan cilj monaškoga života (usp. PL 69, col. 1107). Dodaje, međutim, da se uz pomoć božanske milosti (usp. PL 69, col. 1131.1142) može postići bolje uživanje objavljene Riječi koristeći znanstvena dostignuća i “svjetovna” kulturna sredstva što su ih posjedovali već Grci i Rimljani (usp. PL 69, col. 1140). Osobno, Kasiodor se posvetio filozofskom, teološkom i egzegetskom studiju bez osobite kreativnosti, no bio je pozoran na ono što je kod drugih držao vrijednim intuicijama. Naročito je s poštovanjem je čitao Jeronima i Augustina. O ovom posljednjem kazao je: “U Augustina je toliko bogatstvo da mi se čini nemogućim naći bilo što što već on ne bi bio dostatno raspravio” (usp. PL 70, col. 10). Navodeći, pak, Jeronima poučavao je monahe u Vivariumu: “Dobivaju vijenac pobjede ne samo oni koji se bore do prolijevanja krvi ili koji žive u djevičanstvu, nego i svi oni koji, uz Božju pomoć, pobjeđuju tjelesne poroke i ostaju u pravoj vjeri. No, da biste mogli i dalje uz Božju pomoć lakše pobijediti zavodljivosti svijeta i njegove ponude, ostajući u trajno u njemu kao hodočasnici na putu, nastojite si ponajprije osigurati onu spasonosnu pomoć o kojoj govori prvi psalam koji preporučuje danonoćno meditiranje Gospodinova zakona. Neprijatelj tako neće naći puta kojim bi vas napao, ako sva vaša pozornost bude zauzeta Kristom” (De Institutione Divinarum Scripturarum, 32: PL 69, col. 1147). To je upozorenje koje vrijedi i za nas.

Reading time: 7 min
Kateheze Benedikta XVI.

Kateheza o Lavu Velikom

March 17, 2012 by Ivan No Comments

 

 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 5. ožujka 2008.


 Petar je govorio ustima Lava Velikog

Draga braćo i sestre, nastavljajući naše putovanje među crkvenim ocima, tim istinskim zvijezdama koje izdaleka sjaje, na ovom našem današnjem susretu približavamo se liku jednoga pape kojega je 1754. Benedikt XIV. proglasio crkvenim naučiteljem. Riječ je o svetom Lavu Velikom. Kao što to naznačuje i dodatak njegovu imenu što mu ga je tradicija vrlo brzo pridala, bio je doista jedan od najvećih papa koji su počastili rimsku stolicu, značajno pridonijevši jačanju njezina autoriteta i prestiža. Osim što je bio prvi rimski biskup koji je nosio ime Lav, što ga je poslije prihvatilo još dvanaest papa, bio je i prvi papa od kojeg su nam sačuvane propovijedi što ih je upućivao narodu okupljenu oko sebe na slavljima. Sama od sebe misao se upravlja prema njemu i u kontekstu sadašnjih općih audijencija srijedom, ovih naših susreta koji su kroz posljednja desetljeća postali uobičajeni oblik susreta rimskoga biskupa s vjernicima i s tolikim posjetiteljima koji dolaze iz svih krajeva svijeta.
Lav je podrijetlom bio iz Tuskije. Oko godine 430. postao je đakonom rimske Crkve, a s vremenom je u njoj zauzeo utjecajan položaj. Ta njegova istaknuta uloga navela je 440. godine Gallu Placidiju, koja je tada vladala Zapadnim carstvom, da ga pošalje u Galiju da bi smirio tamošnju tešku situaciju. No, u ljeto te godine umro je papa Siksto III., uz čije su ime vezani veličanstveni mozaici u Svetoj Mariji Velikoj, a za njegova je nasljednika izabran upravo Lav, kojemu je to javljeno dok je još obavljao svoje mirovno poslanje u Galiji. Vrativši se u Rim, novi je papa posvećen 29. rujna 440. godine. Tako je počeo pontifikat koji je trajao dulje od dvadeset i jedne godine i koji je bez sumnje bio jedan od najznačajnijih pontifikata u povijesti Crkve. Nakon smrti, 10. studenoga 461., taj je papa pokopan uz grob sv. Petra. Njegove moći i danas se čuvaju u jednom od oltara vatikanske bazilike.
Vremena u kojima je živio papa Lav bila su vrlo teška: neprestani upadi barbara, stalno slabljenje carske vlasti na Zapadu i dugačka socijalna kriza nametnuli su rimskom biskupu – kao što će se to dogoditi na još očitiji način stoljeće i pol kasnije, za pontifikata Grgura Velikoga – potrebu da preuzme istaknutu ulogu i u građanskim i političkim pitanjima. To je, naravno, pridonijelo porastu važnosti i prestiža rimske stolice. Osobito je poznat ostao jedan događaj iz Lavova života. Bilo je to godine 452., kad je papa u Mantovi, zajedno s rimskim poslanstvom, susreo Atilu, hunskoga vođu te ga odgovorio od nastavka osvajačkog rata u kojem je već bio poharao sjeveroistočne krajeve Italije. Ovaj važan događaj ubrzo je ušao u povijest, te je postao simbolom mirotvornoga djelovanja ovoga pape. Nažalost, nije toliko pozitivan bio, tri godine kasnije, ishod drugog jednog papina pothvata, koji je ipak znak hrabrosti koja i danas zadivljuje: u proljeće 455. godine Lav nije uspio spriječiti Genserikove barabare, koji su pristigli na vrata Rima, da osvoje nebranjeni grad, koji su potom dva tjedna pljačkali. Ipak, papin potez da nenaoružan i okružen samo svojim klerom pođe ususret osvajaču da bi ga molio da se zaustavi, doveo je barem do toga da Rim ne bude zapaljen, te da od strašne pljačke budu pošteđene bazilike Sv. Petra, Sv. Pavla i Sv. Ivana, u koje se sklonio dio prestrašenoga stanovništva.
Dobro nam je poznato djelovanje pape Lava, zahvaljujući njegovim prelijepim propovijedima – ostalo ih je sačuvano gotovo stotinu, na sjajnom i jasnom latinskom – i zahvaljujući njegovim pismima, njih oko sto pedeset. U tim se tekstovima ovaj papa prikazuje u svoj svojoj veličini, usmjeren na služenje istini i ljubavi, po ustrajnome posluživanju riječi, koja ga u isto vrijeme otkriva i kao teologa i kao pastira. Lav Veliki, neprekidno zauzet za svoje vjernike i za rimski narod, ali i za zajedništvo među raznim Crkvama i za njihove potrebe, bio je neumoran zastupnik i promicatelj rimskoga primata, predstavljajući se kao istinski nasljednik apostola Petra: toga su bili svjesni brojni biskupi, većinom istočni, okupljeni na Saboru u Kalcedoniji.
Ovaj Sabor koji je održan godine 451., sa svojih tristo pedeset sudionika, bio je najznačajniji skup koji se do tada ikad održao u povijesti Crkve. Kalcedonski sabor predstavlja konačno postizanje cilja u kristološkom promišljanju triju prethodnih ekumenskih sabora: Nicejskoga iz 325. godine, Carigradskoga iz 381. i Efeškoga iz 431. godine. Već u 6. stoljeću ova četiri sabora, koja su sažela vjeru drevne Crkve, počeli su se uspoređivati s četiri Evanđelja: to potvrđuje Grgur Veliki u svome poznatome pismu (I,24), u kojem kaže da valja “prihvatiti i častiti, kao četiri knjige svetoga Evanđelja, četiri Sabora”, jer se na njima – dodaje Grgur – “kao na čvrstom kamenu podiže zdanje svete vjere”. Kalcedonski sabor, koji je odbacio Eutihovo krivovjerje koje je nijekalo ljudsku narav Sina Božjega, potvrdio je jedinstvo dviju naravi, ljudske i božanske, u jednoj Osobi, bez miješanja i bez dijeljenja.
Ovu vjeru u Isusa Krista pravoga Boga i pravoga čovjeka potvrdio je i papa Lav u značajnom doktrinalnom tekstu što ga je poslao carigradskom biskupu, u takozvanom Tomosu Flavijanu, koji su, nakon što je pročitan u Kalcedoniji, nazočni biskupi rječitom aklamacijom prihvatili, o čemu je sačuvana i bilješka u saborskim spisima: “Petar je govorio po Lavovim ustima”, jednoglasno su uzviknuli saborski oci. Ponajprije iz ovog zahvata, ali i iz drugih izvršenih za kristoloških rasprava tih godina, postaje jasno da je papa na osobiti način shvaćao odgovornost Petrova nasljednika, čija je uloga jedinstvena u Crkvi, jer “samo je jednom apostolu povjereno ono što je svim apostolima objavljeno”, kao što kaže Lav u jednoj od svojih propovijedi o blagdanu sv. Petra i Pavla (83,2). I tu je odgovornost papa znao vršiti, na Zapadu i na Istoku, sudjelujući u raspravama u različitim okolnostima s razboritošću, čvrstoćom i jasnoćom, svojim spisima i služeći se izaslanicima. Na taj je način pokazao da je vršenje rimskoga primata bilo potrebno tada, kao što je potrebno i danas, da bi se učinkovito moglo služiti zajedništvu, kao značajki jedinstvene Crkve Kristove.
Svjestan povijesnog trenutka u kojem je živio i prelaska koji se odvijao, u razdoblju duboke krize, od poganskoga prema kršćanskome Rimu, Lav Veliki znao je biti blizak narodu i vjernicima pastoralnim djelovanjem i propovijedanjem. Poticao je milosrđe u Rimu kušanom neimaštinom, nadiranjem prognanika, nepravdama i siromaštvom. Suprotstavljao se poganskim praznovjerjima i djelovanju manihejskih skupina. Povezao je liturgiju sa svakodnevnim životom kršćana: povezujući, na primjer, post s milosrđem i milostinjom posebice prigodom kvatri koje tijekom godine označuju izmjenu godišnjih doba. Na osobiti je način Lav Veliki poučavao svoje vjernike – a još i danas njegove riječi vrijede za nas – da kršćanska liturgija nije sjećanje na prošle događaje, nego posadašnjenje nevidljivih stvarnosti koje djeluju u svačijem životu. To ističe u svojoj propovijedi (64,1-2) o Uskrsu, koji valja slaviti u svako doba godine “ne toliko kao nešto iz prošlosti, koliko kao sadašnji događaj”. Sve to dio je jednoj jasnog nauma, kaže sveti papa: kao što je Stvoritelj dahom razumskoga života oživio čovjeka oblikovana od zemaljskoga blata, tako je, nakon istočnoga grijeha, poslao svoga Sina na svijet da čovjeku vrati izgubljeno dostojanstvo i uništi vlast đavola po novom milosnom životu.
To je otajstvo utjelovljenja, draga braćo i sestre, u kojem je Gospodin “ne stran ljudskome rodu, ali bez grijeha” (usp. Serm. 64), došao u pomoć našoj slabosti. U tom je susretu s Bogom spasenje i najveća radost našega života.

Reading time: 6 min
Kateheze Benedikta XVI.

Kateheza o svetom Augustinu (5.)

March 17, 2012 by Ivan No Comments

 

 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI. NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 27. veljače 2008.          


 Sveti Augustin, uzor obraćenja, ljubavi i nade


Draga braćo i sestre, s današnjim susretom zaključujemo predstavljanje lika svetog Augustina. Nakon što smo se zaustavili na njegovu životu, njegovim djelima i nekim vidovima njegove misli, koja je doista bila značajna i izvršila nemali utjecaj, danas ćemo se vratiti njegovu nutarnjem životu koji je od njega učinio jednog od najvećih obraćenika kršćanske povijesti. Tom njegovu iskustvu osobito sam posvetio svoje razmišljanje za hodočašća što sam ga poduzeo u Paviju da bih iskazao štovanje posmrtnim ostacima ovog crkvenog oca. Na taj sam mu način htio iskazati čast u ime čitave Katoličke Crkve, ali i na vidljiv način izraziti svoje osobno poštovanje i zahvalnost svecu s kojim se osjećam posebno povezan, zbog uloge što ju je imao u mome životu kao teologa i pastira, ali i prije toga kao svećenika.
Još je i danas moguće ponovno proživjeti iskustvo svetog Augustina ponajviše zahvaljujući Ispovijestima, napisanima na hvalu Bogu, a koje označuju početak književnog oblika osobito karakterističnog za Zapad, autobiografije, to jest osobnog izričaja o svijesti o sebi. Dakle, tkogod se približi ovoj izvanrednoj i zadivljujućoj knjizi, još i danas vrlo čitanoj, brzo postaje svjestan da Augustinovo obraćenje nije bilo iznenadno niti od početka u potpunosti dovršeno, nego bi ga se prije moglo odrediti kao pravo putovanje koje svakome od nas može poslužiti kao primjer. Taj je put svoj vrhunac imao zasigurno u obraćenju i potom u krštenju, ali se nije završio na tom vazmenom bdjenju 387. godine, kad je u Milanu ovog sjajnog afričkog govornika krstio biskup Ambrozije. Augustinov hod obraćenja ustvari je nastavljen u poniznosti sve do kraja njegova života, tako da se doista može reći kako su različiti koraci toga hoda – a lako ih se može razlikovati tri – zapravo jedno jedino veliko obraćenje.
Sveti Augustin bio je strastveni tragatelj za istinom: bio je to kroz cijeli svoj život, a prvi korak njegova hoda obraćenja – mogli bismo reći “prvo obraćenje” – ostvario se upravo u postupnom približavanju kršćanstvu. Augustin je zapravo od svoje majke Monike, uz koju je uvijek ostao osobito vezan, primio kršćanski odgoj, te je, premda je u mladenačkim godinama živio neurednim životom, uvijek osjećao duboku privlačnost Krista, budući da je ljubav prema imenu Gospodinovu pio s majčinim mlijekom, kao što to on sam naglašava (usp. Ispovijesti, III, 4, 8). No i filozofija, ponajprije ona platonskoga usmjerenja, pridonijela je njegovu daljnjem približavanju Kristu, jer mu je pokazala postojanje Logosa, stvoriteljskog razuma. Filozofske knjige nisu mu međutim pokazale kako dostići taj Logos, pa mu je samo čitanje poslanica svetoga Pavla, u vjeri Katoličke Crkve, u potpunosti objavilo istinu. Ovo iskustvo Augustin je sažeo na jednoj od najpoznatijih stranica Ispovijesti: on pripovijeda da je, povukavši se u vrt obuzet razmišljanjima, iznenada čuo dječji glas koji mu je ponavljao pripjev što ga nikad ranije nije čuo: tolle, lege, tolle, lege, “uzmi, čitaj, uzmi, čitaj” (VIII, 12,29). Sjetio se tada obraćenja Antuna, oca egipatskoga monaštva, te se žurno vratio kodeksu s Pavlovim spisima što ga je maloprije imao u ruci. Otvorio ga je, a pogled mu je pao na odlomak Poslanice Rimljanima gdje apostol potiče kršćane da odbace djela tijela i da se odjenu Kristom (Rim 13,13-14). Prosvijetljena srca, osjetio je kako se raspršuje tama sumnje i kako je konačno slobodan da se u potpunosti daruje Kristu: “Moje se biće obratio k sebi”, kaže on sam (Ispovijesti, VIII, 12,30). Bilo je to prvo obraćenje.
Do tog temeljnog koraka svoga dugog puta ovaj je afrički retor došao zahvaljujući svojoj zauzetosti za čovjeka i za istinu, zauzetosti koja ga je dovela do toga da traži Boga, velikog i nedostupnog. No, Bog nije dalek, jer se učinio bliskim ljudskim bićima postavši poput nas. U tom je smislu vjera u Krista dovršila dugu Augustinovu potragu na putu istine. To je put što ga valja poduzeti hrabro ali u isto vrijeme i ponizno, sa spremnošću za trajno čišćenje koje je svakome od nas potrebno. Augustinovo putovanje međutim nije bilo završeno. Vrativši se u Afriku nakon krštenja što ga je u Milanu, u vazmenoj noći 387. godine, primio od milanskoga biskupa, velikog Ambrozija, utemeljio je mali samostan kamo se povukao s nekolicinom prijatelja kako bi se posvetio kontemplativnom životu i studiju. Bio je to lijepi san koji je trajao tri godine, dok nije bio posvećen za svećenika u Hiponu i određen za služenje vjernicima, nastavljajući tako život s Kristom, ali u služenju svima. Tako je Augustin, odrekavši se života obilježena samo meditacijom, iz dana u dan učio kako plodove svoga uma i svoga studija pretvoriti u korist za druge, za jednostavne kršćane i običan narod u gradu koji će postati njegovim. Neumorno je ondje obavljao tešku službu koju opisuje u jednoj od svojih prelijepih propovijedi: “Neprekidno propovijedati, raspravljati, opominjati, izgrađivati, biti na raspolaganju svima – to je ogroman zadatak i velik teret, neizmjerna muka” (Serm. 339,4). Bilo je to drugo obraćenje.
No, tu je i posljednji korak Augustinova hoda, treće obraćenje: ono koje ga je dovelo do toga da svakoga dana svoga života od Boga traži oproštenje. Taj stav duboke poniznosti pred jedinim Gospodinom Isusom – što je uzor kršćana svih vremena – uveo ga je i u iskustvo intelektualne poniznosti. Augustin, koji je jedan od najvećih likova povijesti misli, posljednjih je godina svoga života, tako, htio sva svoja brojna djela podvrći pronicljivoj kritici. Tako su nastale njegove Retractationes (“revizije”), koje na taj način njegovu doista veliku teološku misao uključuju u poniznu i svetu vjeru Crkve, koju on jednostavno naziva Catholica – Katolička. “Shvatio sam – piše u toj svojoj originalnoj knjizi (I, 19, 1-3) – da je samo jedan doista savršen i da su riječi govora na gori u potpunosti ostvarene samo u jednome: u samom Isusu Kristu. Sva pak Crkva – svi mi, uključujući i apostole – moramo svakoga dana moliti: otpusti na duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima svojim.”
Obraćen Kristu koji je istina i ljubav, Augustin ga je slijedio kroz čitav svoj život te je tako postao uzor svakog ljudskog bića u potrazi za Bogom. Stoga sam htio zaključiti svoje hodočašće u Paviju pružajući ponovno na duhovan način Crkvi i svijetu, pred grobom ovog velikog Božjeg zaljubljenika, svoju prvu encikliku, naslovljenu Deus caritas est – Bog je ljubav. Ona mnogo toga, osobito u prvom svome dijelu, duguje misli svetog Augustina. I danas, kao i u njegovo doba, čovječanstvo ima potrebu upoznati i ponajprije živjeti ovu temeljnu stvarnost: Bog je ljubav i susret s njime jedini je odgovor na nespokoj ljudskoga srca. To je srce u kojem obitava nada, možda još maglovita i nesvjesna kod mnogih naših suvremenika, ali koja otvara za budućnost, te je i sveti Pavao napisao da smo “u nadi spašeni” (Rim 8,24). Nadi sam htio posvetiti svoju drugu encikliku Spe salvi, a i ona u mnogočemu duguje Augustinu i njegovu susretu s Bogom.
U prelijepom tekstu sveti Augustin opisuje molitvu kao izraz čežnje i kaže da Bog odgovara šireći naše srce prema sebi. Sa svoje strane, mi moramo očistiti svoje čežnje i svoje nade kako bismo primili slatkoću Božju (usp. In I Ioannis, 4, 6). Samo nas ona spašava, otvarajući nam oči i za druge. Molimo stoga da nam u životu uvijek bude moguće slijediti primjer ovog velikog obraćenika, te svakog trenutka svoga života, poput njega, susrećemo Gospodina Isusa, jedinoga spasitelja.

Reading time: 6 min
Kateheze Benedikta XVI.

Kateheza o svetom Augustinu (4.)

March 17, 2012 by Ivan No Comments

 

 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 20. veljače 2008. 

Sveti Augustin živi po svojim djelima

 

Draga braćo i sestre, nastavljamo danas s govorom o izvanrednom liku svetog Augustina, velikog Kristova svjedoka, dragog mnogim mojih prethodnicima, a kojega sam i sam podosta proučavao i o njemu promišljao. To je crkveni otac koji je ostavio najveći broj djela o kojima želim danas ukratko progovoriti. Neki Augustinovi spisi od najvećeg su značaja i ne samo za povijest kršćanstva. Najjasniji primjer predstavljaju Ispovijesti (Confessiones), bez sumnje jedno od danas najčitanijih djela kršćanske starine, izuzmu li se biblijski tekstovi. Poput raznih crkvenih otaca prvih stoljeća, no u znatno većem omjeru, i ovaj hiponski biskup ostavio je široki i trajan utjecaj, kao što se vidi već i iz preobilnog poklada rukopisnih prijepisa njegovih djela, koji su doista brojni.
On sam popisao je svoja djela, koju godinu prije svoje smrti, i stavio pod naslov Retractationes, a ubrzo nakon njegove smrti pomno su zabilježena u popisu (Indiculus) što ga je njegov vjeran prijatelj Posidije dodao svome životopisu Vita Augustini. Popis Augustinovih djela sastavljen je s izričitom nakanom da im se sačuva spomen dok je vandalsko nadiranje uzelo maha po svoj rimskoj Africi. U njemu se nalazi tisuću i trideset spisa što ih je sam njihov autor numerirao, uz ostale “koji se ne mogu numerirati, jer ne nose nikakav broj.” Posidije, biskup jednog obližnjega grada, diktirao je ove riječi upravo u Hiponu – gdje se sklonio i gdje je nazočio prijateljevoj smrti – i gotovo je sigurno da je slijedio katalog osobne Augustinove knjižnice. Do danas je dostupno preko tristo pisama hiponskoga biskupa i gotovo šesto homilija, no njih je izvorno bilo mnogo više, možda čak i između tri i četiri tisuće. Bio je to plod četrdesetogodišnjega propovijedanja nekadašnjega retora koji je odlučio slijediti Isusa. I posljednjih je godina nalazak više pisama i nekoliko homilija obogatio naše poznavanje ovog velikog crkvenog oca. “Mnoge knjige – piše Posidije – bile su sastavljene i objavljene, mnoge propovijedi držale su se u crkvi, prepisivane su i ispravljane, bilo poradi pobijanja raznih heretika, bilo poradi tumačenja Svetog pisma i izgradnje svetih sinova Crkve. Ova djela – naglašava Augustinov prijatelj – tolika su da ih teško jedan učenjak može pročitati i upoznati” (Vita Augustini, 18,9).
U ogromnom Augustinovu djelu – podijeljenom na filozofske, apologetske, doktrinalne, moralne, monaške, egzegetske i protuheretičke spise, uz pisma i homilije – ističu se neka izvanredna i izuzetno uspjela djela. Ponajprije valja spomenuti poznate Ispovijesti, napisane u trideset knjiga između 397. i 400. godine na hvalu Božju – to i znači izraz confessio, “priznanje” – i za koje je mnogo godina kasnije sam njihov autor naglasio učinkovitost u nutarnjem promišljanju pred Gospodinom i naklonost što je izazivaju već tada kod mnogih čitatelja: “One su na mene izvršile toliki utjecaj dok sam ih pisao, a utječu i kada ih ponovno čitam. Mnoga su braća kojima se ova djela sviđaju” (Retractationes, II, 6). Zahvaljujući upravo Ispovijestima možemo ukorak slijediti nutarnji put ovog izvanrednog čovjeka i Božjeg zaljubljenika. Manje rašireno djelo, ali jednako tako originalno njegove su Retractationes, sastavljene u dvije knjige oko 427. godine, u kojima već ostarjeli sveti Augustin vrši svojevrsnu reviziju (retractatio) čitavog svog pisanog djela, ostavljajući tako jedinstveni i dragocjeni književni dokument, ali i pouku o intelektualnoj poniznosti.
De civitate Dei – veličanstveno i odlučujuće djelo za razvoj zapadne političke misli i za kršćansku teologiju povijesti – napisano je između 413. i 426. godine u dvadeset i dvije knjige koje su objavljivane jedna za drugom ne bi li se odgovorilo na optužbe pogana koji su okrivljavali kršćane za pad Rima za gotske navale i pljačke 410. godine. Ova velika knjiga predstavljanje je povijesti čovječanstva, vođena božanskom Providnošću, ali sada podijeljena dvjema ljubavima koje su međusobno suprotstavljene i koje daju začetak dvama gradovima: zemaljskom gradu, rođenom iz ljubavi prema sebi “sve do ravnodušnosti prema Bogu”, i nebeskom gradu koji se rađa iz ljubavi prema Bogu “sve do ravnodušnosti prema sebi” (De civitate Dei, XIV, 28). Jednako je tako značajno djelo De Trinitate, sastavljeno od petnaest knjiga o glavnom središtu kršćanske vjere, napisano u dva navrata: između 399. i 412. godine napisano je prvih dvanaest knjiga koje su objavljene bez Augustinova znanja, te 420. godine kad je on pregledao i dovršio čitavo djelo. De doctrina Christiana pravi je kulturalni uvod u tumačenje Biblije, a u konačnici i u samo kršćanstvo, koje je imalo odlučnu ulogu u oblikovanju zapadne kulture.
Svjestan svoje intelektualne veličine i genijalnosti svojih djela, Augustin je znao koja je i važnost i potreba širenja kršćanske poruke, kao što se to vidi u jednom pismu napisano Evodiju, u kojem ga izvješćuje o svojoj odluci da na neko vrijeme prekine diktiranje knjiga De Trinitate, “jer su previše teške i mislim da ih malo njih može razumjeti; stoga su potrebniji tekstovi koji će, nadamo se, biti korisni mnogima” (Epistulae, 169, 1, 1). Oštroumno zapažena odgovornost prema širenju kršćanske poruke dovela je do spisa kao što je De catechizandis rudibus, posvećen problemima poučavanja mnogih nepismenih kršćana, ili Psalmus contra partem Donati, doktrinalnog sadržaja ali sastavljen na lako shvatljiv i pamtljiv način čak i za najneobrazovanije. Ovom brigom za širenje kršćanske poruke Augustin tumači nastanak i sastavljanje i ostalih svojih kraćih djela (usp. Retractiones, II, 29 i 39).
U tom djelu namijenjenom široj publici osobitu važnost dobivaju homilije, često izgovorene napamet, dok su ih zapisivači pribilježili dok je Augustin propovijedao i odmah proširili. Među njima, ističu se prelijepe Enarrationes in Psalmos, osobito čitane u srednjem vijeku. Upravo običaj objavljivanja tisuća Augustinovih propovijedi – često bez da ih je autor pregledao – objašnjava njihovu proširenost i kasnije gubljenje, ali i njihovu životnost. Doista, propovijedi hiponskoga biskupa odmah su postajale, zbog glasovitosti svoga autora, najtraženiji tekstovi koji su služili kao uzor koji se iznova prilagođavao novim okolnostima.
Ikonografska tradicija, već u jednoj lateranskoj fresci iz 6. stoljeća predstavlja svetog Augustina s knjigom u ruci, izričući tako bez sumnje važnost njegova književnog djela koje je u svakom smislu bilo izvanredno i koje je toliko utjecalo na mentalitet i misao kršćana. Uostalom, upravo su neke knjige označile njegov život, od Ciceronova Hortensiusa do knjige nad knjigama – Svetog pisma. Nakon smrti nije ništa ostavio za sobom, pripovijeda Posidije, ali je “uvijek preporučivao da se za buduće naraštaje sačuva crkvena knjižnica sa svim kodeksima”, posebice s njegovim djelima. U njima, naglašava Posidije, Augustin je “uvijek živ” i pomaže onome koji čita njegove spise, premda – kaže – “vjerujem da su se više okoristili susretom s njime oni koji su ga mogli vidjeti i slušati dok je osobno govorio u crkvi, a osobito oni koji su doživjeli iskustvo njegova svakodnevnog života među ljudima” (Vita Augustini, 31). Da, i danas možemo ponoviti Posidijeve riječi: sveti Augustin živ je po svojim djelima!

Reading time: 6 min
Kateheze Benedikta XVI.

Kateheza o sv. Augustinu (3.)

March 17, 2012 by Ivan No Comments

 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.

NA OPĆOJ AUDIJENCIJI

Srijeda, 30. siječnja 2008.

        

Sklad vjere i razuma vodi do spoznaje o Božjoj blizini

Draga braćo i sestre!
U tijeku naših prethodnih susreta govorili smo o izvanrednom liku svetog Augustina, spominjući se nekih njegovih najznačajnijih djela i istaknuvši izvanredan utjecaj što ga je izvršio na kasniju misao. Danas ćemo se približiti nekima od glavnih vidova ogromne ostavštine toga velikoga Kristova svjedoka koji je bio i intelektualac prvoga reda i istinske vrijednosti. On svojom težnjom za apsolutnim i za besmrtnošću privlači i laike, a od davnine se časti i kao crkveni naučitelj, naučitelj u Crkvi koju je volio jednostavno nazivati Katoličkom, i o kojoj je ponavljao da mu je dovoljno u njoj ostati. A Katolička Crkva uvrstila ga je odmah među svoje najvažnije učitelje, vrlo brzo nakon njegove smrti, po ustima pape Celestina I., kao što su to u naše vrijeme ponovili i Pavao VI. i Ivan Pavao II.
Moj neposredni prethodnik, osim što je nauk ovoga sveca opisao kao “istovremeno ponizan i svijetao nauk koji ponajprije govori o Kristu i o ljubavi” (AAS, 74, 1982, str. 800), htio mu je 1986. – o tisuću šestotoj obljetnici njegova obraćenja – posvetiti dugačak i sadržajan dokument, apostolsko pismo Augustinum Hipponensem, koje je sam Papa opisao kao “zahvalu Bogu za dar što ga je darovao Crkvi, a po njoj i čitavom čovječanstvu, tim čudesnim obraćenjem”. S punim je pravom Ivan Pavao II. odlučio istaknuti važnost Augustina kao obraćenika. Toj ćemo se njegovoj značajki vratiti na sljedećem susretu, posljednjem koji će biti posvećen ovom velikom crkvenom ocu, koji je i meni osobno naročito drag zbog uloge što ju je imao u mome životu kao čovjeka, svećenika, a tek onda i teologa i pastira.
Čovjek vjernik u svojoj dubokoj nutrini, Augustin je bio čovjek strasti i vjere, no u isto vrijeme nije nikada odbacio razum. Naprotiv, može se reći da njegov intelektualni i duhovni put predstavlja uzor odnosa vjere i razuma, što je od središnje važnosti za ravnotežu i sudbinu svakoga ljudskog bića: te dvije dimenzije doista se ne smiju razdvajati ni suprotstavljati, nego moraju biti usklađene, jer – kao što je napisao sam Augustin ubrzo nakon svoga obraćenja – one predstavljaju “dvije sile koje nas vode do znanja” (Contra Academicos, III, 20, 43). U tom smislu i dalje vrijede dvije poznate Augustinove formule (Sermones, 43,9) koje izriču taj dosljedan sklad između vjere i razuma: crede ut intelligas (vjeruj da bi razumio), ali odmah i neodvojivo, intellige ut credas (razumij da bi vjerovao).
Ove dvije Augustinove rečenice jasnom neposrednošću ali i dubokim shvaćanjem izriču katoličko rješenje toga problema. Kao što sam i sam više puta naglasio, doista je potreban sklad između vjere i razuma, sklad koji, još i prije dolaska Kristova, seže sve do susreta između židovske vjere i grčke misli u helenističkom židovstvu, a taj su sklad u tijeku povijesti preuzeli i razvili mnogi kršćanski mislioci. Sklad vjere i razuma znači ponajprije da Bog nije daleko, nego da je, naprotiv, blizak svakom ljudskom biću, i da je blizak kako njegovu srcu tako i njegovu umu.
Upravo je tu Božju blizinu čovjeku Augustin naročito duboko osjetio. Prisutnost Boga u čovjeku istodobno je duboka ali i otajstvena, no može je se prepoznati i otkriti samo u svojoj nutrini: ne idi van – kaže naš ovaj obraćenik – nego se “vrati u sebe samoga; u nutarnjem čovjeku prebiva istina; a uočiš li da je tvoja narav promjenjiva, nadiđi sebe samoga. No, sjeti se, dok se nadilaziš, da nadilaziš dušu koja razmišlja. Teži, dakle, onamo gdje se pali svjetlo razuma” (De vera religione, 39, 72). Upravo kao što on sam ističe u svojoj poznatoj rečenici s početka Ispovijesti, duhovne autobiografije što ju je napisao na hvalu Bogu: “Stvorio si nas za sebe i nemirno je srce naše dok ne počine u tebi” (I, 1, 1).
Udaljenost od Boga, znači, odgovara udaljenosti od sebe samih: “Ti si mi zapravo – priznaje Augustin (Ispovijesti, III, 6, 11) obraćajući se izravno Bogu – bio intimniji od moje intime i više od moga najvišega dijela”, interior intimo meo et superior summo meo; tako da si – dodaje u jednom drugom odlomku spominjući se vremena prije obraćenja – “bio preda mnom; a ja sam, međutim, bio daleko od sebe i nisam se uspijevao naći, a još sam manje nalazio tebe” (Ispovijesti, V, 2, 2). Upravo stoga što je Augustin osobno proživio ovaj intelektualni i duhovni hod, znao ga je u svojim djelima opisati s tolikom neposrednošću, dubinom i mudrošću, priznajući u drugim dvama odlomcima svojih Ispovijesti (IV, 4, 9 i 14, 22) da je čovjek “velika zagonetka” (magna qaestio) i “velik ponor” (grande profundum), zagonetka i ponor što ih samo Krist rasvjetljava i spašava.
Ljudsko biće – naglašava potom Augustin u djelu De civitate Dei (XII, 27) – društveno je po svojoj naravi, no protudruštveno po poroku. Spasio ga je Krist, jedini posrednik između Boga i čovječanstva i “univerzalni put slobode i spasenja”, kao što je to ponovio moj prethodnik Ivan Pavao II. (Augustinum Hipponensem, 21): izvan toga puta, koji nikad nije nedostajao ljudskome rodu – dodaje Augustin u istome djelu – “nitko nije nikada oslobođen, nitko se ne oslobađa, nitko neće biti oslobođen” (De civitate Dei, X, 32, 2). Ukoliko jedini posrednik spasenja, Krist je glava Crkve i s njome je otajstveno združen, tako da Augustin može reći: “Postali smo Krist. Doista, on je glava, mi smo udovi, čitav smo čovjek on i mi” (In Iohannis evangelium tractatus, 21, 8).
Narod Božji dom je Božji, Crkva je u Augustinovu načinu gledanja usko povezana s idejom Tijela Kristova, koja je utemeljena u kristološkom iščitavanju Staroga zavjeta i na sakramentalnom životu u čijem je središtu Euharistija. Stoga je od temeljne važnosti da Crkva, narod Božji u kristološkom, a ne u soteriološkom smislu, bude doista uronjena u Krista koji – kaže Augustin u prekrasnom odlomku – “moli za nas, moli u nama, molio je za nas; moli za nas kao naš svećenik, moli u nama kao naša glava, molio je za nas kao naš Bog: prepoznajemo stoga u njemu svoj glas, a sebi njegov” (Enarrationes in Psalmos, 85, 1).
Zaključujući apostolsko pismo Augustinum Hipponensem Ivan Pavao II. upitao je istoga sveca što bi imao reći današnjim ljudima, a odgovorio je u prvom redu riječima što ih je Augustin zapisao u pismu koje je nastalo ubrzo nakon njegova obraćenja: “Čini mi se da bi ljude trebalo voditi nadi da će naći istinu” (Epistulae, 1, 1); onu istinu koja je sam Krist, pravi Bog, kojemu je upravljena jedna od najljepših i najpoznatijih molitava u Ispovijestima (X, 27, 38): “Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio unutra, a ja vani i ondje sam te tražio i izobličen sam se bacao u ljepote koje si stvorio. Bio si sa mnom, no ja nisam bio s tobom. Od tebe su me udaljile stvari koje, da nisu bile u tebi, ne bi postojale. Zvao si me i vikao si i probio si moju gluhoću, blistao si, pokazao si svoj sjaj i raspršio si moje sljepilo, proširio si miris i disao sam i uzdišem za tobom, kušao sam, pa gladujem i žeđam, dotakao si me pa gorim za tvojim mirom”.
Evo, Augustin je susreo Boga i kroz čitav svoj život doživljavao je iskustvo Boga te je ta stvarnost – koja je prije svega susret s Osobom, s Isusom – promijenila njegov život, kao što mijenja život svih onih, žena i muškaraca, koji u bilo koje vrijeme imaju milost da ga susretnu.

Reading time: 6 min
Kateheze Benedikta XVI.

Kateheza o sv. Augustinu (2.)

March 17, 2012 by Ivan No Comments

 

 

KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 16. siječnja 2008.

Augustin: Ako svijet ostari, Krist je trajno mlad

Draga braćo i sestre!
Nastavljamo govor, što smo ga započeli na prošloj audijenciji, o velikom hiponskom biskupu svetom Augustinu. Četiri godine prije svoje smrti on je htio imenovati svoga nasljednika. Stoga je 26. rujna 426. u Bazilici mira u Hiponu okupio narod kako bi vjernicima predstavio onoga koga je odredio za tu službu. Kazao je: “U ovom smo životu svi smrtni, no posljednji dan ovoga života za svakoga je pojedinca uvijek neizvjestan. Ipak, u djetinjstvu se nadamo dostići razdoblje adolescencije; u adolescentskoj dobi mladost; u mladosti odraslu dob; u odrasloj dobi zrelost; u zrelosti starost. Nismo sigurni da ćemo to dostići, no nadamo se. Starost, naprotiv, nema pred sobom neko drugo razdoblje kojem bi se nadala; samo njezino trajanje nesigurno je… Ja sam voljom Božjom stigao u ovaj grad u najvećoj snazi svojega života, no sada je moja mladost prošla, a ja sam već star” (Ep 213,1). U tom je trenutku Augustin objavio ime svoga nasljednika, svećenika Heraklija. Okupljeni narod eksplodirao je pljeskom odobravanja, ponavljajući dvadeset i tri puta: “Hvala budi Bogu! Hvaljen budi Krist!” Ponovno su vjernici kliktali i odobravali sve što je Augustin rekao o svojim nakanama za budućnost: godine koje su mu preostale htio je posvetiti još dubljem proučavanju Svetih pisama (usp. Ep 213,6).
Doista, slijedile su četiri godine izvanredne intelektualne djelatnosti: dovršio je značajna djela, započeo je nova ne manje naporna, vodio je javne rasprave s krivovjercima, zauzeo se u promicanju mira u afričkim pokrajinama što su ih opsjedala barbarska plemena s juga. U tom je smislu pisao knezu Dariju koji je došao u Afriku da bi smirio sukob između kneza Bonifacija i carskoga dvora, što su koristila maurska plemena za svoje pljačkaške pohode: “Najveći razlog slave – izjavljivao je u pismu – upravo je u tome da se rat ubije riječju, umjesto da se ljude ubija mačem, te da se omogući i održi mir mirom, a ne ratom. Naravno, i oni koji se bore, ako su dobri, bez sumnje traže mir, ali pod cijenu prolijevanja krvi. Ti si, naprotiv, poslan upravo da bi spriječio prolijevanje bilo čije krvi” (Ep 229,2). Nažalost, iznevjerena je nada o smirivanju afričkih područja: u svibnju 429. Vandali, što ih je poradi protuudarca u Afriku poslao sam Bonifacije, prešli su Gibraltarski tjesnac i proširili se Mauritanijom. Njihova je najezda ubrzo dosegla i ostale bogate afričke pokrajine. U svibnju ili lipnju 430. “razarači Rimskoga carstva”, kako Posidije naziva ove barbare (Vita 30,1), bili su oko Hipona koji su počeli opsjedati.
U gradu je potražio sklonište i Bonifacije koji je, pomirivši se s dvorom, sada uzaludno nastojao spriječiti napredovanje napadača. Životopisac Posidije opisuje Augustinovu bol: “Suze su, češće nego inače, bile njegov kruh noću i danju, a došavši već do konca svoga života, više je od ostalih svoju starost provodio u gorčini i žalosti” (Vita 28,6). I tumači: “Gledao je doista taj čovjek Božji pokolje i razaranja gradova; porušene domove po selima i stanovnike što su ih neprijatelji pobili ili natjerali na bijeg i raspršili; crkve lišene svećenika i svojih službenika, svete djevice i redovnike raspršene posvuda; među njima, neke koji su podlegli mučenjima, neke koje je pogubio mač, neke koji su zasužnjeni, kojima je oduzeto dostojanstvo duše i tijela, pa čak i vjere, te su prisiljeni na bolno i dugotrajno ropstvo neprijateljima” (isto 28,8).
Premda star i umoran, Augustin je ipak ostao na bojištu, tješeći sebe i druge molitvom i razmatranjem otajstvenih nauma Providnosti. Govorio je u tom smislu o “starosti svijeta”, kao što je to već dosta godina ranije učinio kad je tješio prognanike iz Italije koju su preplavili Alarikovi Goti. U starosti, govorio je, obiluju nevolje: kašalj, upale, slabost, nemir, iznemoglost. No ako svijet ostari, Krist je trajno mlad. I stoga je pozivao: “Ne odbacuj mogućnost da se pomladiš združen s Kristom koji ti kaže: Ne boj se, tvoja će mladost biti obnovljena kao mladost orla” (Serm. 81,8). Kršćanin dakle ne smije klonuti, nego se mora zauzeti u pomaganju onome koji je u potrebi. To ovaj veliki crkveni naučitelj predlaže dok odgovara biskupu Tiabea Honoratu, koji ga je bio zapitao smije li, pred prijetnjom barbarskih osvajanja, neki biskup ili neki svećenik ili bilo koji čovjek Crkve pobjeći da bi spasio život: “Kad je opasnost jednaka za sve, to jest za biskupe, klerike i laike, oni kojima su potrebni drugi neka ne budu napušteni od onih koji su im potrebni. U ovom slučaju neka se svi presele na sigurna mjesta; ali ako neki moraju ostati, neka ih ne napuste oni kojima je dužnost da im pomažu svetim otajstvom, tako da se zajedno spase ili zajedno izdrže nevolju koju će Otac obitelji htjeti da podnesu” (Ep 228,2). I zaključio je: “Ovo je najviši dokaz ljubavi” (isto 3). Kako u tim riječima ne prepoznati junačku poruku što su je toliki svećenici stoljećima prihvaćali i usvojili?
Hipon je odolijevao napadima. Augustinov dom-samostan otvorio je svoja vrata da primi biskupe koji su tražili utočište. Među njima bio je i Posidije, već otprije njegov učenik, koji nam je mogao ostaviti svjedočanstvo iz prve ruke o tim posljednjim, dramatičnim danima. “Trećeg mjeseca opsjedanja grada – pripovijeda Posidije – u vrućici se položio na postelju: bila je to njegova posljednja bolest” (Vita 29,3). Sveti je Stražar iskoristio to konačno slobodno vrijeme da se još snažnije posveti molitvi. Običavao je reći da se nitko, biskup, redovnik ili laik, koliko god besprijekorno moglo izgledati njegovo ponašanje, ne može suočiti sa smrću bez prikladne pokore. Stoga je neprekidno u suzama ponavljao pokorničke psalme što ih je toliko puta izgovarao s narodom (usp. isto 31,2).
Što mu se više pogoršavala bolest, to je više umirući biskup osjećao potrebu za samoćom i molitvom: “Da ga nitko ne bi ometao u sabranosti, desetak dana prije no što će izaći iz tijela, zamolio je da se ne dozvoli nikomu ući u njegovu sobu osim u vrijeme kad su ga dolazili pohoditi liječnici ili kad su mu donosili jelo. Njegova je volja do kraja izvršena, a on je cijelo to vrijeme prianjao uz molitvu” (usp. isto 31,3). Prestao je živjeti 28. kolovoza 430. godine: njegovo veliko srce konačno smirilo u Bogu.
“Za ukop njegova tijela – izvješćuje Posidije – prinijeta je Bogu žrtva, kojoj smo i sami nazočili, a potom je pokopan” (Vita 31,5). Njegovo je tijelo, ne zna se točno kada, preneseno na Sardiniju, a odatle oko 725. godine u Paviju, u baziliku San Pietro in Ciel d’oro, gdje se i danas nalazi. Njegov prvi životopisac o njemu je dao ovaj završni sud: “Ostavio je Crkvi vrlo brojan kler, kao i muške i ženske samostane pune osoba zavjetovanih na uzdržljivost pod poslušnošću svojih poglavara, te knjižnice koje sadrže njegove knjige i govore, ako i djela ostalih svetaca, iz koji se prepoznaje koje su, po Božjoj milosti, bile njegove zasluge i njegova veličina u Crkvi, i u kojima ga vjernici uvijek iznova nalaze živoga” (Vita 31,8). To je sud kojem se i mi možemo pridružiti: u njegovim spisima mi ga “iznova nalazimo živa”, te još i danas u njemu nalazimo svjetlo i utjehu na svome putu.

Reading time: 6 min
Page 2 of 6«1234»...Last »

Propovijed

  • Od Janjeta do Pastira

    4. vazmena nedjelja – C Nakon što je opća Crkva ovih dana dobila svog novog pastira papu Lava XIV. s radošću slavimo i današnje euharistijsko slavlje na nedjelju Dobroga pastira. U ovom slavlju promišljamo Kristovu pastirsku službu te kao Crkva molimo za svoje pastire na čelu s Papom i… »

Meditacija

  • Navodnjavanje

    Da bi biljke donijele svoj rod, nije ih dovoljno posaditi, već ih između ostaloga treba znati pravovremeno i prikladno zalijevati. Jedan od najkvalitetnijih sustava navodnjavanja je navodnjavanje kap po kap, jer se izravno i neprekidno vlaži tlo u blizini korijena biljke, što potiče… »

Galerija

Traži

Posljednje dodano

  • Od Janjeta do Pastira
  • Blagovati s Gospodinom
  • Liječiti otvorene rane
  • Vrelo nadnaravnog života
  • Saniranje temelja čovječanstva
© 2018 copyright PATROLOGIJA
Designed by ID