7. nedjelja kroz godinu – A
U današnjem evanđeoskom odlomku Gospodin s jedne strane polemizira protiv određenih uvjerenja i praksi koje su postojale u puku, a s druge strane se postavlja kao vrhovni autoritet koji ih ispravlja dajući ispravno tumačenje Božjim riječima, te ih ujedno ih poučava ispravnom stavu prema bližnjemu. Takva uvjerenja su doista postojala s obzirom na odnos prema bližnjemu, to jest s obzirom na autentičnu ljubav. Naime, u naravi je čovjeka da spontano uzvraća drugima onom mjerom koju oni pokazuju prema njemu, te su za takvo što pronalazili i opravdanje, obrazloženje i uporište čak u starozavjetnim tekstovima. Jedna od tih često citiranih rečenica je: „Oko za oko, zub za zub“, a druga je: „Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja“. Mnogi su, kao što je očito, uzimali kao opravdanje vlastitih stavova ove biblijske tekstove, te su svoje ponašanje pravdali i odredbom i voljom Božjom. Jer, prema njima, on je dopustio osvetu, pa čak na nju i potiče, jednako kao što im je dao dopuštenje i nalog da mrze svoga neprijatelja. Nema dvojbe da ove dvije rečenice i postoje napisane u Starome zavjetu, no oni koji su se na njih pozivali zaboravljali su da tekst nije sve. Ima još mnogo elemenata koje valja razumjeti kako bi se znalo točno značenje teksta. Pogotovo ako su taj tekst pripisivali Bogu koji im je postajao pokriće za osvete i za mržnju prema neprijateljima.
Kako bismo bolje razumjeli kako je došlo do toga, te zašto je Isus imao potrebu svojim snažnim autoritetom ispraviti ih, potrebno je zaviriti i u same sebe, jer i mi po naravnom impulsu reagiramo tako da slijedimo naravna nahođenja i donosimo spontane odluke, te naknadno to opravdavamo višim razlozima. Osim toga, od obilja božanske riječi, često se dogodi da čujemo što želimo čuti i uhvatimo se za to, ne tražeći ni cjelinu poruke, ni dublji smisao izjave, a najmanje da se usredotočimo na primjer koji nam pruža Bog. A kada izvlačimo samo ono što nama dobro dođe da štitimo sebe i svoja nagnuća, svoje stavove i pozicije, znak je da nismo ni probali razumjeti autora koji je napisao spomenute rečenice, kao ni kontekst u kojem su nastale. U tom slučaju samo htjeli čuti samo sebe, te smo za svoje postupke tražili valjana opravdanja. To jest, za nas vrijedi ona Psalmistova: „Bog rekao jedno, a ja dvoje čuo.“
Međutim, kada Bog govori onda treba čuti sve, u cijelosti i dobro promisliti tko je onaj koji to govori. Naravno, valja odgonetnuti i zašto govori i koje su bile okolnosti kada je to izgovorio. Štoviše, kada mi ljudi razgovaramo, ne samo da treba poznavati mentalitet onoga koji govori, već trebamo biti u stanju osjetiti čak i tonalitet koji se riječi izgovaraju. Doista, nemoguće je suditi samo po tekstu, bez uvida u sve popratne elemente kao što je smisao, cilj i način izgovora. A onda, ako unatoč toga, čovjek ne zna odgonetnuti ili protumačiti vjerodostojno što je se htjelo zapisanim tekstom, neminovno je pitati onoga tko je to napisao koji je smisao napisanoga i kako ga primjenjivati u život. A u ovom slučaju to je Bog kao autor svetoga teksta, to jest njegov Sin i njegova Riječ. Ako netko dobro zna što je rečeno starima, onda je to on koji im je govorio nadahnućima svoga Duha. Zato je samo on jamac jasnoće i vjerodostojnog tumačenja i shvaćanja Božje objave i cjelini i svakog teksta čije se značenje uzima i primjenjuje na vlastiti život i duhovnost. Upravo to je učinio Isus svojim jasnim i nedvosmislenim: „Čuli ste da je rečeno (…) a ja vam kažem!“
Tako je Gospodin pokazao da ljudi nisu ni dobri ni pouzdani slušatelji onoga što je Bog objavio, a još manje vjerodostojni prenositelji tog istog sadržaja. Samo je on mogao vjerodostojno protumačiti i pojasniti pravi smisao i točno značenje svake izgovorene riječi. Jer on ne samo tekstom i gramatičkim pravilima, već i logikom i svojim životom jamči za sve što je izgovorio. Zbog toga Isus za primjer svojim učenicima, kada je riječ o opraštanju i ljubavi prema bližnjemu ne stavlja druge ljude, već samog Oca nebeskoga. A Otac nebeski se ravna prema logici opće ljubavi prema svima, a ne selektivnoj samo prema nekima. Sukladno tome, i u ovom slučaju važno je razumjeti tko je izgovorio riječi koje Isus komentira. Veliko je pitanje tko stoji iza njih, neki car ili sudac, strogi učitelj ili kruti vojskovođa, ili pak iza njih stoji Otac i roditelj, brat i prijatelj. Jer onaj tko to previdi, lako može potpuno pogriješiti u tumačenju i doći do krivoga zaključka za praktični život.
U tom smislu Isus je istaknuo da je riječ o Ocu nebeskome koji daje da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Ako on ljubi sve ljude, onda nitko nije ovlašten u njegovo ime nekoga mrziti i odbacivati, bez obzira kako se dotični odnosio prema nama. Stoga su njegove riječi ne samo ispravljanje starozavjetnih riječi, već poticaj da najprije dobro shvatimo onoga koji je model našega djelovanja, jer tek tako ćemo ga cjelovito čuti i ispravno poslušati. Polazeći od pretpostavke njegove neizmjerne ljubavi, neće nam nikada pasti na pamet njegove riječi protumačiti kao poticaj na nepraštanje i osvetoljubivost, mržnju i netrpeljivost. Stoga nas riječi našega Gospodina potiču da svesrdno spoznajemo Oca i živimo prema njegovu primjeru u posvemašnjoj ljubavi i velikodušnom nasljedovanju Očeva savršenstva.