22. nedjelja kroz godinu – B
Dobro nam je poznat događaj opisan u današnjem Evanđelju. A i vrlo upečatljiv jer se takve scene događaju i danas, a nisu bile tek samo nekada kad je Sin Božji hodao zemljom sa svojim učenicima. Taj događaj je jedan od primjera kako se ljudi vrlo lako usredotočuju na ono nebitno, a izostavljaju ono bitno. Štoviše, čak se usmjeravaju prema nečemu što je pogrešno, samo da bi prekrili sebe i da vlastiti život ne dovedu do toga da propitaju svoj odnos s Gospodinom. Ne samo nekada, nego tako i danas vode se mnoge rasprave, prijepori i svađe oko mnogih sporednih stvari u životu Crkve i društva, umjesto da se svi skupa usredotočimo prema onome što nam savjetuje naš Gospodin ne samo današnjim evanđeoskim tekstom, nego i cjelinom svoga božanskog nauka.
Tako se i danas traže i pronalaze zamjerke mnogim svećenicima i biskupima, pa i samome Svetom Ocu. Optužuje ih se da su se loše postavili u ovom ili onom slučaju, situaciji ili problemu. Jednako tako se upućuju dubokoumne kritike političarima i pojedincima koji imaju društvene odgovornosti. Najčešće takve rasprave budu jalove i beskorisne, te se potroši mnogo vremena i snage, a od njih nikakve koristi za dušu. Štoviše, mnogima su samo prigoda da još više isprazne i onečiste dušu ispraznim kritikama i grubim riječima. Počesto u pozadini toga bude bijeg od samoga sebe. Mnogi umjesto da neprestano propituju svoj odnos s Bogom i da istražuju stanje svoga srca, radije propituju druge i upiru prostom u njihove propuste i slabosti. Tako otklanjaju pozornost od onoga bitnog, kao što je bio slučaj i s farizejima u Evanđelju koji su upirali prstom u neoprane ruke Isusovih učenika, samo da bi skrenuli pozornost sa svojih izopačenih srca i nečistoće koja se krila u njima. Samo da oni ne bi morali raditi na sebi, obraćati se i tražiti Božje smilovanje za svoje slabosti i grijehe, za svoje prljavštine i ne izopačenost, tražili su povod da prozovu druge.
No oni se pred Isusom nisu mogli poslužiti tom varkom, jer on je čitao njihova srca. Nije im stoga dopustio da skrenu razgovor s bitnoga na nebitno, niti da povedu razgovor u krivome smjeru, to jest da upiru prstom u ‘grešnike’, pri čemu su sebe isključivali iz kategorije grešnika, a uredno sve druge stavljali u nju. Isus ni danas ne dopušta da skrenemo s puta, to jest da se usredotočimo na društvene probleme i pojave kao ključne i goruće, dok je uvijek goruće pitanje našeg osobnog prianjanja uz Gospodina. Nije htio i ne želi da se težište pozornosti prebaci na bon ton i kulturu ponašanja ako nismo kadri promatrati ljudska srca, te od njih započeti govor o izgradnji nove kulture. Ne želi ni danas da se bavimo problemom novog svjetskog poretka, ako nismo kadri preobražavati svoje srce pretvarajući ga u kraljevstvo Božje i time stvarati novi svijet i novi svjetski poredak Božje ljubavi. Doista, tko nije kadar obnavljati svoje srce, nije u stanju obnavljati lice zemlje ni dati doprinos njezinu boljitku. Tko nije kadar čistiti svoje srce Božjim milosrđem i praštanjem, uzaludno je da ruke opere ne znam kojim sapunom i deterdžentima. Tko nije kadar zaviriti u svoju nutrinu i razotkriti je Bogu, pa da se drži svih normi ponašanja i protokola, nije dovoljno učinio.
Isus za nas svoje vjernike ne želi da budemo poput farizeja usredotočeni na drugoga, a da zaboravljamo sebe. Ne želi da budemo progonitelji tuđih grijeha i slabosti, dok svoje zaboravljamo. Ne želi da budemo borci protiv tuđih grijeha i slabosti na izopačen način pribijajući ljude na stup srama, već želi da sebe oštro promatramo i provjeravamo, sudimo i kritiziramo, a da imamo razumijevanja za tuđe slabosti i grijehe, te ljubavi da im pomognemo da se istih oslobode. Jer zapovijed Božja pretpostavlja ljubav i milosrđe prema bližnjima, kao što Učitelj poučava: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. Zato Isus predbacuje farizejima da su napustili zapovijed Božju, jer su zaboravili da je temeljna zapovijed upravo zapovijed ljubavi. Onaj tko traži i zamjera tuđe propuste, svoga brata promatra zlim i nečistim okom i srcem, te je tako prekršio Božju zapovijed, u ime dokazivanja svoje ljudske pravednosti i neporočnosti. Onaj tko ne vidi ljudsku dušu i srce, iz svoje izopačene duše i zloga srca pravi prljave projekcije prema svojoj braći. Zato je Isus intervenirao i zaštitio svoje učenike od farizejskih optužbi za prijestup predaja, za nemar prema odredbama i vjeri, jer je znao da su im srca čista pa i kada nisu prali ruke prije uzimanja hrane. A one koji su se ponašali kao čuvari čistoće vjere, Isus je oštro prekorio, jer se vjera ne čuva čuvanjem predaja starih, već čuvanjem čistoga srca. Naravno da je Isus pretpostavljao i davao za pravo da jedni druge trebamo korigirati, ali uvijek s ljubavlju koja pomaže braći oko nas da vrate prvotnu čistoću ako su je izgubili. Jer čuvari čistoće vjere nisu istražitelji tuđega ponašanja i tuđih propusta i grijeha, već pomoćnici koji nude pomoć na putu čišćenja duše. Zato se može reći da farizeji nikada nisu bili čuvari čistoće vjere, već su to bili prije svega sveci.
Na žalost, mnogo i danas žive od toga da iznose tuđe grijehe, čime pokazuju da im tuđa prljavština postaje hranom duše. Mnogi i danas žive od toga da prozivaju pojedince ili skupine u Crkvi, da traže isticati tuđe grijehe, propuste i previde, te potom žive kao tužitelji svoje braće, uvjeravajući sebe i druge da su branitelji Božji, no i za njih vrijedi ona Isusova da su napustili zapovijed Božju, a drže se ljudskih metoda i ponašanja. Doista, lakše je kopati po tuđemu smeću, nego svoje srce čistiti od unutarnjih nečistoća uz Božju pomoć. A onaj tko kopa po tuđemu smeću samo pokazuje da ima mnogo toga što bi trebao poraditi na sebi, a to ne čini, premda se prividno prikazuje svecem pred drugima.
Neka nas ove Isusove riječi vrate na pravi put, to jest na put vršenja zapovijedi Božje, te se trudimo ljubiti Boga svim srcem i svom dušom. Tko je iskren, znat će da je veliki grešnik pred tom zapovijedi, pa i onda kad nema nekih vidljivih izvanjskih grijeha i prijestupa. No to je dovoljno da znamo koliko imamo na sebi raditi, pri čemu nam neće ostati vremena da istražujemo tuđe grijehe i zamjeramo njihove propuste, već ćemo se baviti svojim obraćenjem i kajanjem za svoje prijestupe. Budimo čuvari čistoće svoga srca, jer samo tako ćemo postati čuvari vjere i svoje braće, ali ne kao istražitelji i progonitelji, već kao revnitelji oko spasenja i svetosti svojih najbližih. Hodimo stoga putem Božjega milosrđa ne umišljajući sebi pravednost veću od drugih, te pomažimo i drugima da idu tim putem dok svi ne prispijemo u vječnu domovinu na nebesima.