2. nedjelja kroz godinu – C
U današnjem Evanđelju sveti Ivan nam je opisao Isusovo prvo čudo na početku njegova javnog djelovanja. Riječ je o čudesnom pretvaranju vode u vino na svadbi u Kani Galilejskoj gdje je bio pozvan i Isus sa svojim učenicima. A nakon što je Isus napravio čudo i pošto je naložio slugama da odnesu najprije ravnatelju stola da on kuša novo vino, zanimljiv je bio komentar ovog čovjeka. On nije znao što se točno dogodilo, te tako nije ni znao da je Isus bio odgovoran za tako dobro vino koje je kušao, pa je zato nakon što je okusio tako dobro vino, imao potrebu pozvati zaručnika i reći mu: “Svaki čovjek stavlja na stol najprije dobro vino, a kad se podnapiju, gore. Ti si čuvao dobro vino sve do sada.” Ravnatelj stola je, dakle, pohvalio zaručnika što se nije poslužio logikom kojom se inače ljudi služe kada pretpostavljaju da nitko neće otkriti njihov način razmišljanja, to jest njihove sitne podvale kojima se služe u nekim složenim ili neugodnim situacijama. A često se služe istom logikom da financijski prođu bolje i da nešto uštede, a da se opet ne otkrije da im je to bio cilj, te da nisu toliko velikodušni kako se žele prikazati.
Svojim riječima ravnatelj stola iznio je jednu očitu ljudsku stvarnost. A ta stvarnost govori o tome kako smo mi ljudi vrlo često sitne duše jer smo veliki račundžije, te nam je ušteda zemaljskih dobara važnija od pravoga zajedništva s rodbinom i prijateljima. Ne znamo, naime, za one oko nas čuvati najbolje. Ali jer ne želimo da se to vidi, onda koristimo razne prigode za takve podvale, manje ili više sitne ili krupne. Spremni smo druge varati, a sebe zavaravati stvarajući privid i lansirajući u svijet lijepu sliku o nama samima. Slika toga je ponuda vina: najprije nudimo ono bolje vino, to jest dok su oni oko nas svjesni ili još ispituju pravo stanje želeći nas upoznati, pokazujemo se u onom boljem svjetlu. Ali kad se podnapiju, kada smo ih prevarili, onda se pokazujemo u pravome svjetlo kao sitne duše spremne na podvale i spremni zemaljske probitke stjecati preko tuđih leđa, uz rizik da kasnije ostanemo i bez prijatelja, ako razotkriju što smo učinili. Tako u biti podvaljujemo i sebi i drugima, jer iz takvog djelovanja ne možemo izići obogaćeni, već samo osiromašeni i jadni.
Doista, ako živimo tako da ne dajemo uvijek najbolje od sebe, završit ćemo da nećemo imati niti što dati drugima, jer iz prazne duše se ne može druge hraniti životom i smislom. Još preciznije rečeno, ako živimo tako da drugima dajemo samo zemaljsko, u biti ćemo ih samo omamiti prividom, jer onaj tko je usredotočen na zemaljsko postaje robom tih istih sadržaja, pa ih onda i ne daje velikodušno. A nakon malo vremena kada smo druge opili spremljenim prividima, trudit ćemo se da ne vide koliko smo ‘tanki’ i pusti u duši, te da ne možemo zadovoljiti njihove potrebe da žive od našeg života. Jer problem među ljudima nastane onda kad shvate da je s drugu stranu pustoš, to jest da je s druge strane potrošena osoba koja je u početku mnogo obećavala, ali je kasnije pokazala svoje pravo stanje i lice.
Čudo koje je učinio Gospodin Isus na svadbi potaknulo je ravnatelja stola da bude iskren, ali isto tako i da oda priznanje zaručniku što se služio ispravnom logikom čuvajući dobro vino, te nije išao logikom podvaljivanja. U biti to su bili komplimenti koje je trebalo uputiti Isusu, jer je on pravi Zaručnik ljudskoga roda i autor spomenutoga čuda. Svojom prisutnošću na svadbi u Kani Galilejskoj Isus je poručio i pokazao da je Bog onaj koji se služi pravom logikom te nam nikada ne podvaljuje. Ujedno ne želi niti da mi jedni drugima podvaljujemo. Bog za nas čuva ono najbolje i neprestano nam daje najbolje od sebe, što je posvjedočio i sam Isus koji je bio produžena ruka Božje dobrote. On je dokazao da Božji resursni nisu ograničeni, te da nam Bog nikada ne podvaljuje niti ima potrebu za tim, kao što činimo mi ljudi koji smo bića ograničenih resursa, to jest ograničenih duhovnih darova. Bog nema potrebu najprije nas zavarati prividima i ljudskim šarmom, da bi nam potom podvaljivao i izigravao nas, već nam uvijek daje sve do kraja i u potpunosti. On za nas čuva isključivo ono najbolje vino svoje milosti i ljubavi.
A to što Bog za nas čuva, od nas jednako očekuje. Očekuje da uvijek dajemo najbolje od sebe i svoje duše. Očekuje da ne budemo duhovni prevaranti koji nemaju vina božanskog života u duši, te samo čekaju da se drugi podnapiju prije nego što shvate pravo stanje. Od nas traži da se ne potrošimo, čime onda neminovno osiromašuju i one oko sebe pokazujući im ‘raskoš’ svoje duhovne pustoši. Gospodin ne želi da ljude držimo u zabludi, već da se mi istinski potrudimo stjecati milost i živjeti od duhovnog Božjeg dara, to jest da čuvamo najbolje vino do kraja. Kao vjernici nemamo pravo druge zavaravati, nuditi im samo privid, a onda kad im se pogled zamagli od opijenosti našim likom, kada više ne vide ispravno, da im nakon toga podvalimo onaj svoj blijedi dio, to jest izvaramo ih svojom prazninom i pustoši.
Mi pak trebamo biti svjesni da svojom dušom druge obogaćujemo ako nam je Bog u duši, te smo pozvani pomno paziti da stječemo i čuvamo duhovno bogatstvo njegove prisutnosti, što znači da nikome nećemo niti pokušati podvaliti ono zemaljsko kao najbolje od nas. Slušajući i primajući Krista uvijek ćemo imati u sebi ono najbolje, pa ćemo uvijek imati dovoljno obilja kojim će druge obdarivati. Dopustimo mu da on pretvori našu ljudskost u oruđe svoga božanstva, pa ćemo uvijek čuvati u sebi najbolje vino milosti kojim ćemo ispunjavati radošću života sve one koje nam je Gospodin stavio na put.