6. uskrsna nedjelja – C
Svaki čovjek u sebi nosi neizvjesnost, pa onda i strah, pred životom. On se tiče čak i sadašnjosti, a možemo misliti koliko se povećava kad se radi o budućnosti. Svatko traži sigurnost i potvrdu za vječni život, a najčešće je takvo traženje prožeto željom da se nastavi vječno živjeti na zemlji, doslovno do iznemoglosti, jer kao da nitko nije do kraja uvjeren u postojanje života u Bogu, kojemu nema kraja. Nerijetko i mi vjernici treperimo pred tim pitanjem. Jer u konačnici ne vjerujemo ni sebi i svojoj nutrini, ni samome Bogu koji nas u dubini poučava i daje iznimnu sigurnost. Bojimo se da govor o životu vječnomu nije samo naša projekcija. Prevelik je ulog, sam život, da se ne bismo o tome pitali s dozom nespokoja i grča. Pa i onda kad razmišljamo o životu našega Gospodina, pitamo se je li stvarno istina sve što je Isus rekao i učinio, što je zapisano u Evanđeljima. Pitamo se je li moguće da je to tako bilo, od trenutka kad ga više ne vidimo u tijelu, kao što su ga vidjeli apostoli. Pitamo se nisu li se oni prevarili kad govore da su ga vidjeli uskrsloga. Nisu li iznijeli samo svoja maštanja i lijepe želje, umjesto stvarnosti? Želimo znati kako pronaći potvrdu i dokaz za sve to što su govorili i što i dan danas Crkva naviješta.
A potvrde za sve to nema na način na koji je tražimo i očekujemo, ukoliko to očekujemo na zemaljski i tjelesan način, nego je pronalazimo samo u onom unutarnjem miru duha koji nam je ostavio Krist Gospodin. Potvrdu da je istina sve što nam je Gospodin navijestio i predao pronalazimo u dubinama duše u onoj božanskoj prisutnosti koja nas ispunja kad doživimo iskustvo i radost njegova uskrsnuća u svome biću, kad osjetimo da je istinita svaka njegova riječ jer pronalazi mjesto u našoj duši ispunjavajući njezine zahtjeve i dajući odgovor na svako njezino traženje. Ništa manja potvrda nije ni ona toplina ljubavi koju osjećamo u srcu kao nezamjenjiv i nenadmašan Božji dar, sasvim sukladan našim najosobnijim potrebama kao sadržaj koji jedini može napuniti srce.
Živeći tako od spomenutih duhovnih dimenzija, tražeći njihovu potvrdu u duši, činimo doista značajan zahvat u životu. Pripremamo se primiti dar odozgor i doživjeti događaj dolaska Duha Svetoga koji nas vodi kroz postojanje dajući nam sigurnost budućega života. Samo Božji Duh može izvući iz naše dubine riječi koje je Gospodin unutra pohranio svojim djelom, a mi ih primili u mukotrpnom procesu promišljanja i pounutrašnjenja svega što nas je poučio, a što se nakupilo u duši kao najdragocjenije i najpročišćenije blago.
Ako želimo da nas Duh Sveti poučava o svemu, da nam doziva u pamet sve što je Gospodin govorio, neophodno je Kristovu riječ taložiti u srce, dopustiti joj da se „slegne“ i sazrije u nama, kao što se mora „slegnuti“ i sazrjeti vino da bi potom bilo još kvalitetnije za piti. To znači da njegovu riječ ne možemo samo čuti i prečuti, nego da je moramo u sebi čuvati meditirajući o njoj. Jer da bi nam Duh Sveti mogao dozivati u pamet, to mora biti najprije negdje pohranjeno, jer Duh Božji može dozivati u pamet samo ono što je već dio nas, dio našega života, što se utkalo i ispunilo praznine bića, zatvorilo rupe u spoznaji, ugasilo žeđ za ljubavlju i životom. Zato Duh Sveti doziva u pamet ono što smo prije kroz ljubav Božju primili u srce. Duh Sveti ne može dozivati u pamet ono što nismo prije spremili u sebe, pa se stoga mora prije dogoditi nastanjenje Boga u duši i srcu. Isus nam to zorno predočuje govoreći: Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. Isto tako veli da tko njega ne ljubi, riječi njegovih ne čuva, ukazujući koliko je bitno za svakog onog tko se ispovijeda njegovim, ne samo reći kako ljubi, nego i imati svijest o tome koga i što ljubi. Jer, u konačnici, njegova riječ nije samo njegova, nego i riječ Oca koji ga je poslao, te tko zadrži tu riječ, zadržava u sebi i Božju prisutnost na otajstven način.
Kako vidimo, ključno je u svemu tome „čuvati riječ“, kako kaže Gospodin, što pretpostavlja čuvanje riječi u srcu, u najdubljim dubinama bića gdje prebiva ljubav. Samo takav odnos prema riječi Gospodinovoj postaje jamstvo i preduvjet života, na način da nam postaje vrelo mira kroz život. Jer samo kad imamo sigurnost da znamo kamo idemo, to jest da idemo u kuću Očevu, možemo biti mirni pred svime što dolazi. Sve drugo, to jest svaka druga zemaljska sigurnost i uporište bit će nam u određenom trenutku sigurno oduzeto, a ostat će samo ono duhovno, u srcu pohranjeno. A upravo to je ono stvarno uporište života, prostor na koji djeluje snaga Duha Božjega koji nas osvježava ulijevajući nam sigurnost onkraj zemaljske sigurnosti, stvarnost onkraj opipljive stvarnosti, dokaz onkraj matematičkog postupka. Zato je Gospodin i mogao reći svojima: Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne straši.
Pozvani smo stoga i mi, poput apostola kojima je bio upravljen ovaj Kristov govor, čuvati njegovu riječ u ljubavi da bismo doživjeli nastanjenje presvetoga Trojstva u svome biću, te snagom Duha Božjega primili mir koji nam je Uskrsli ostavio kao neizmjerni dar pred nemirnim morem postojanja, kao stabilnu sigurnost u nemirima neizvjesne budućnosti.
