Uzašašće Gospodinovo – C
U hrvatskom jeziku postoji jedna poslovica koja glasi: Daleko od očiju, daleko od srca! A primjenjuje se na nas ljude koji smo podložni zaboravu i nezahvalnosti prema onima s kojima smo se družili ili koji su nas zadužili svojom pomoći i uslugama. Mnogi ljudi su doživjeli da, nakon što su se stjecajem okolnosti udaljili od onih s kojima su dijelili vrijeme i prostor, dobro i zlo, planove i nadanja, odjednom padnu u zaborav, pa je onda narodna mudrost pronašla izreku kojom to opisati i izraziti.
Danas dok slavimo svetkovinu Kristova uzašašća upitati nam se vrijedi li to i za Krista Gospodina, da čim je daleko od očiju, postaje daleko i od srca. Upitati nam se zašto je onda nestao iz vidokruga apostola? Je li mu onda to bio i cilj da bude daleko od očiju i daleko od srca? Odgovor na ovo pitanje je višestruk, a možemo ga tražiti iz perspektive Krista Gospodina, ali i iz naše ljudske perspektive. Ako bismo upitali Gospodina zašto je uzišao na nebo i nestao iz našeg ljudskog vidokruga, bez sumnje bi nam potvrdio da nije nestao želeći biti daleko od nas, da bi se i na njemu ostvarila spomenuta izreka. On je uzišao k Ocu otvarajući put i nama, i jer je došao od Oca gdje je bilo logično da se i vrati. No njegov cilj nije bio da nas zaboravi, nego da nas još snažnije sa sobom poveže snagom svoga Duha. Dakle, iz njegove perspektive, otići s očiju bila je neminovnost, ali u nijednom slučaju nije podrazumijevalo da će nas zaboraviti i da će prestati za nas skrbiti.
A što se tiče nas ljudi, odgovor je sigurno složeniji i ne podudara se s onim Gospodinovim. Najprije zato što ima jedan vrlo visok broj kršćana koji se ponašaju sukladno ovoj izreci. Gospodin im je daleko od očiju, pa im je onda i daleko od srca, te se ponašaju kao da ih nije briga za njega i za njegov nauk. Žive tako kao da ih on ne vidi i kao da ne zna za njihovo ponašanje. Ispovijedaju se vjernicima, ali sve što čine suprotno je od istine Evanđelja i života kojim je živio naš Gospodin i od svega čemu nas je poučio. Govore da su kršćani, a to ničim ne svjedoče, te umjesto da žive djeca svjetla, ponašaju se kao djeca svijeta.
No naravno ima i kršćana koji si postavljaju radikalna pitanja o Gospodinovoj odsutnosti i uzašašću, bojeći se da time ipak gube sigurnost, jer u ljudskoj slabosti tražimo i osjetilima se osvjedočiti u ono što vjerujemo. U nesigurnosti čak pomišljaju da si Gospodinovim uzašašćem sami mnogo izgubili, jer se boje svoje kolebljive vjere i ljudske slabosti.
Međutim, počevši već od apostola i prve kršćanske zajednice, osvjedočeni smo da ima kršćana kojima Kristov odlazak u nebo nije gubitak, nego naprotiv dobitak, kojima nije oslabio nego učvrstio vjeru, koje nije ugrozio u postojanju, nego im dao sigurnost i mnogo snažnije razloge života, koji je osmišljen hodom prema nebu i životu vječnomu. Isus je u jednom trenutku bio uzet ispred njihovih očiju, no time se nije udaljio od njihovih srca, nego, naprotiv, uzašašće je bilo neophodni preduvjet da im bude u srcu. Tek kad je uzišao s desne Očeve, njima je bilo jasno da ga po vjeri i ljubavi imaju u srcu, gdje je pronašao svoj kraljevski. Smjestio se u njihovo srce djelotvornošću svoga slavnog uskrsnuća i snagom obećanog Duha koji je za njih postao najveće Obećanje i Sila odozgor koja u njihovim srcima svjedoči o nastanjenju cijeloga Trojstva.
Za apostole i za sve one koji iskreno vjeruju ne vrijedi ona: Daleko od očiju, daleko od srca, jer su oni od trenutka uzašašća bili osposobljeni živjeti ne pogleda uprta u nebo, kamo je Krist otišao, nego srca. Snagom Duha svetoga mogli su srcem promatrati otvoreno nebo i Gospodina gdje sjedi zdesna Ocu, jer su tu istu sliku imali utisnutu u srca prisutnošću trojedinoga Boga. Njihov pogled se nije više trebao mučiti kako pronaći Krista u tjelesnom obliku, jer je srce puno vjere bilo svjedok njegove prisutnosti i najveća potvrda uskrsnuća. Zato umjesto da upiru pogled u nebo, upirali su svoje srce žudeći istu proslavu koju su vidjeli da je doživio uskrsli Gospodin. Neka njihov primjer bude i nama poticaj da budemo svjedoci otajstva Gospodnjega na zemlji, propovijedajući obraćenje na oproštenje grijeha svakom čovjeku, ukazujući time put prema nebeskoj domovini gdje ćemo s Kristom živjeti u slavi po sve vijeke vjekova. Amen.