2. nedjelja kroz godinu – B
Sveti Ivan Evanđelist u današnjem odlomku opisao nam je događaj koji se zbio dan nakon Isusova krštenja na Jordanu. Kad je Krstitelj vidio Isusa gdje ponovno prolazi na mjestu gdje je on krstio, dvojici svojih učenika je, pokazujući na Isusa, rekao: “Evo Jaganjca Božjega.” Nakon toga, privučeni Isusovim likom, a potaknuti Krstiteljevim riječima, pošli su za Isusom. Kad je Isus primijetio da ga slijede, okrenuo se i upitao ih: “Što tražite?” Ove izravne Isusove riječi od njih su tražile odgovor, izjašnjavanje i pojašnjenje. No, s druge pak strane, osjetili su da su u njemu našili što su tražili, te ne samo da nisu odustali, već su izravno i izričito zatražili da pođu s njim i da neko vrijeme proborave u njegovu društvu, što im je on i omogućio. Tako je njihova odlučnost traženje bila okrunjena susretom i zajedništvom s Božjim Sinom, Mesijom koji je došao biti Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta. I sam Gospodin je znao da je on vrhunac svih ljudskih traženja, te je stoga nakon svoga krštenje, čime je započeo svoje djelovanje, omogućio ovoj dvojici Ivanovih učenika da okrune svoje traženje, te time prekinu mesijansko iščekivanje.
No, ne samo njih dvojica, već je i svaki čovjek u svojoj biti tražitelj Boga, pa i onda kada ne zna dobro artikulirati svoje traženje. Mnogi za sebe tvrde da su tražitelji životnoga smisla ili da su tražitelji koji žele otkriti počela svijeta i čovjeka, da žele otkriti dublji razlog postojanja, da žele otkriti bitak ili neku drugu od filozofskih dimenzija života. Mnogi su tijekom povijesti, tražeći filozofska počela došli do toga da su shvatili da takvo počelo neophodno mora biti osobni i živi Bog, u protivnom svaki napor traženja bio bi bilo besmislen i uzaludan. Pa i kada nisu uvijek dolazili do života i osobnoga Boga, mnogi su bili sretni i ponosni da su posvetili život traženju nekog uzvišenijeg cilja, nego da ga žive samo na prizemljen način, uživajući u prizemljenim materijalnim zadovoljstvima.
Na žalost, današnji čovjek, uronjen u svijet upravo zemaljskih užitaka nije više autentični tražitelj kao filozof iz nekih antičkih vremena. Danas uopće ne teži tražiti bitak i bitno, smisao i smisleno, već polažu pravo da svatko od nas ljudi taj smisao nosi u sebi, te da ga ne treba tražiti, već samo naglas izgovoriti. Nakon toga preostaje uvjeriti i sve druge ljude oko sebe da poštuju ono što je on za sebe definirao bitkom i smislom. Štoviše, čovjek današnjice se upire i suprotstavlja čak i onome što ćuti da je očevidnost Božja. A najgore od svega je što upravo to suprotstavljanje Bogu i apsolutnim vrijednostima naziva traženjem, novim putovima i drukčijim mišljenjem od ustaljenoga. Za njega je to slobodno traženje, to jest pravo na traženje i pravo na slobodu vlastitog ‘traženja’ i vlastitog ‘pronalaženja’. Ne zabrinjava se što njegovi zaključci mogu biti neispravni, već polazi od pretpostavke da ima pravo na njih. Tako svoje pristrane, osobne zaključke naziva slobodom traženja i traženjem slobode, a da oni to uopće nisu, već su pristrano osporavanje živoga Boga i odbacivanje Boga iz svoje sredine i svojih zaključaka. Kod današnjeg čovjeka se ne uočava ni potreba ni napor da traže Boga i da ga, slušajući, otkriju ono što je bitno. Kad nešto traži, onda je to apriorni zaključak kojim želi opozvati i opovrgnuti činjenice Božje.
Zato čovjek našega vremena ne traži razumjeti onaj objektivni dar ili objektivnu istinu, već se svim silama, pa i nasiljem, trudi dokazati da se može misliti i drukčije, da se može zaključivati bolje od Božje misli ili čak da se s pravom može djelovati protiv Boga. Takvo traženje je izobličena borba protiv objektivne istine i činjenica života utemeljenih u Bogu, a ne nikakvo traženje dostojno čovjeka i njegove razumnosti. Ne samo da ostaje zakopan u svome materijalističkom poimanju stvarnosti, već potone još dublje u grešan i izopačen život. Ne samo da ne traži Boga, već ga traži, ako je ostavio svoje tragove, da ga izbaci iz svoje sredine. Iz toga nam je zaključiti da čovjek danas ne zna što traži, te zbog toga krivo traži i ne otkriva Boga koji bi mogao zadovoljiti svako njegovo traženje i svaku istinsku potrebu.
Iz toga svega zaključujemo koliko je bilo znakovito traženje dvojice učenika iz Evanđelja, ali isto tako i Isusovo pitanje, kao i sve drugo što se zbilo toga dana. U tom duhu i mi kršćani trebali bismo ljudima biti putokaz i primjer, kao oni koji su ozbiljno tražili i traže susret s Isusom, nakon čega su osnaženi jer su otkrili smisao i bit svoga života. Trebamo biti primjer kako se traži Boga živoga i pravoga, a ne neko božanstvo po vlastitoj mjeri i svome užitku. Trebamo posvjedočiti da smo pronašli Mesiju, a on da nam je objavio i otkrio one velike i svete istine života bez kojih se ne može živjeti život dostojan čovjeka. Zato i mi neprestano tražimo žarko Isusa i nastojmo biti s njime da nam protumači sve što nam je bitno znati u životu, a kao što je Andrija doveo k Isusu svoga brata Šimuna, tako i mi dovodimo svoju braću bliže Gospodinu.