22. nedjelja kroz godinu – B
U današnjem Evanđelju čitamo o još jednom događaju koji po sebi djeluje prilično nevažan, ali ga je svejedno sveti Marko prenio u svome Evanđelju, što daje zaključiti da skriva ipak vrlo važne pouke za naš kršćanski život i za bolje poznavanje života uopće. Naime, danas bismo mogli reći da je bilo prilično nebitno pitanje blagovanje kruha nečistih, to jest neopranih ruku, što su činili Isusovi učenici: „Skupe se oko njega farizeji i neki od pismoznanaca koji dođoše iz Jeruzalema. I opaze da neki njegovi učenici jedu kruh nečistih, to jest neopranih ruku.“ Njihove ruke nisu mogle biti zatrovane otrovima i kemikalijama, već eventualno naprašene prašinom od hoda s Gospodinom. Vjerojatno su i s njime naučili da neoprane ruke ne znače ujedno i nečiste ruke, jer ako su samo neoprane, to nimalo ne utječe na ćudorednu i duhovnu čistoću pojedinca i njegove duše. Takve ruke nisu mogle utjecati niti na tjelesno zdravlje, a još manje na duhovnu čistoću čovjeka i duše. Isus ih je učio da ruke i duša mogu biti nečisti i postaju nečisto po nečasnim i nečistim djelima kao što su kršenja Božjih zapovijedi i odredbi, a to što se ne njima moglo pronaći poneko zrnce prašine nije nimalo sporna nečistoća.
Zato je sveti Marko i napravio ovo razlikovanje, jer je time pokazao da se ne bi smjela rabiti ni pogrešna terminologija, budući da onda kriva uporaba pojmova vodi prema sadržajnoj zabludi. Upravo zato jer su oni poistovjećivali higijenski vid života s duhovnim i ćudorednim, Evanđelist je precizirao da apostoli uzimaju nečistih, to jest neopranih ruku. Dakle, ono što su farizeiji i pismoznanci smatrali nečistim, Isusu je nazivao neopranim. Isus ih je, kako stvari stoje, učio da razlikuju što je neoprano od onoga što je nečisto, jer neka izvanjska ili tjelesna nečistoća ne može dušu učiniti nečistom. Pismoznanci i farizeju su automatski miješali važno s nevažnim, jer nisu znali razlikovati, a time niti se postaviti pred životnom stvarnošću. To ih je vodilo da razmišljaju više vanjštini i izvanjskim formama života i odnosa, umjesto da se usredotoče na nutrinu kao presudnu u ljudskom životu. No osim što su pokazivali da ne znaju razumjeti svoju svakodnevnicu, pokazali su da nisu ništa znali o samome Bogu, jer sve što su činili, činili su u ime Boga.
Isus poučava da čovjeka onečišćuje ljudska zloća. A oni su sa zloćom u srcu i pogleda zamućena umišljenošću i potrebom da kritiziraju i traže zamjerku promatrali ljude oko sebe. A nema ništa pogubnije od tih ‘neporočnih’ duša koje imaju prljav pogled prema drugima. Jer da im je duša čista, onda bi čista pogleda promatrali ljude oko sebe, te ih prosuđivali po njihovim djelima, a ne po neopranim rukama. Ovakve stvari se događaju danas u našem svakodnevnom životu, kada imamo dežurni nadzor moralnosti drugih ljudi, to jest pojedince koji su zaduženi promatrati tuđu nečistoću i prljavštinu, te je uredno prijavljivati nadležnima. Često to budu mediji i javnost, ali i drugi pojedinci koji uzimaju sebi za pravo procjenjivati i osuđivati tuđe ponašanje, a da uopće ne vide sebe i nečistoću svoje duše. Jer ako je čistima sve čisto, onda prljavima nema ništa čisto u društvu oko njih. Oni se uredno usredotoče na ono što je negativno i nečisto, te stvaraju dojam da su svi nečisti. Naravno, svi osim njih. Onda oni prosuđuju tko ste i što ste na temelju toga s kim ste otišli na piće i družili se, pogotovo ako je osoba s kojom se družite prema njihovim kriterijima ‘nečista’.
Dežurni čuvari čistoće koji prljavih duša traže zamjerku u tuđim životima, po njima prekopavaju i upućuju zamjerke. Oni doista i ne mogu vidjeti čistoću u tuđem životu, jer sami promatraju druge pogledom nečiste duše. Upravo zbog toga je slabost i grijeh grešnika čistiji od takvih neporočnih osoba koje prljavim pogledom duše traže zamjerku ljudima oko sebe, pa je razumljivo zašto se Isus radije družio s grešnicima nego s takvim čistuncima. Jer takvi čistunci ne samo da paze s kim se druže, s kime idu na piće ili ručak, već o drugima prave svoje pretpostavke i kombinacije, prosudbe i osude zgražajući se nad njihovom nečistoćom. Oni kao da nemaju pametnijega posla baviti se svojom dušom, jer su uvjerenja da su sami oni čisti, dok im nije problem s druge strane druge ljude u ime čistoće ogovarati i klevetati.
Zato i nas zajedno s njima Gospodin upozorava da pazimo na čistoću svoga srca, te da pred drugima ne glumimo izvanjsku pravednost i čistoću, a u srcu nosimo toliko zloće i zlih stavova prema drugima. Isus nas potiče da se okrenemo prema sebi i svome srcu, te da se potrudimo u srcu imati Božje nakane. Ako se usredotočimo na to da Boga istinski častimo svim srcem i dušom, a ne samo jezikom, uopće nećemo biti usredotočeno na ono što drugi čine, a napose nam neće smetati nečija izvanjska nečistoća, već ćemo nastojati razumjeti čistoću duše i srca, što je presudno za ispravan život. Trudimo se stoga svi slušati i poslušati riječi svoga Učitelja, te se čuvati toga da mi budemo dežurni čuvari tuđe čistoće, a da se radije potrudimo čuvati čistoću svoga srca, jer ako ne pazimo na čistoću svoga bića, ne možemo niti Boga ispravno častiti, jer njega najbolje častimo čistom životom i dobrim djelima.