5. nedjelja kroz godinu – B
Danas nije rijetkost susresti mnoge nadobudne mlade ljude, napose na početku karijere, koji od zadanog cilja ispred sebe ne vide ništa drugo i, što je još gore, ne vide nikog drugog. Takvi postaju neuviđavni za žrtvu i doprinos drugih oko sebe, pa čak i onih najbližih, kao što su to djedovi i bake ili čak i sami roditelji, koji su im u stvari i omogućili da mogu razmišljati o budućnosti i o eventualnoj karijeri. A onda ljudska umišljenost nema mjere, te čak počnu sebe držati većima od drugih samim time što su se iz sela preselili u grad, ili što je iz određene neimaštine došao u uvjete sigurnijeg i gospodarski naprednijeg života, ili pak što imaju nekoliko razreda škole i određene znanstvena saznanja koja nisu postojala prije nekoliko desetljeća. U ime toga mnogi su spremni odreći se pa i svojih najbližih, jer bi to moglo zasmetati njihovu ugledu i veličini, te onda pažljivo biraju društvo u kojem će se kretati, te vrijeme i način susretanja s njima i sa svima koji ne bi pridonosili njihovoj veličini.
Kad čovjek počne graditi karijeru, onda pored sebe ne primjećuje drugoga, osim ukoliko mu taj drugi ne treba u nečemu poslužiti, pa tek kad mu to počne nedostajati, onda uočava odsutnost i osobe koja je mogla nadomjestiti nedostatke i biti pri ruci u potrebama. Kad čovjek počne graditi karijeru, zna biti beskrupulozan, gaziti preko ljudi. A i onda kad ne gazi izričito i s namjerom nekoga pogaziti i poniziti, gazi ih se na način da ih se zanemaruje. Mnogi tako dolaze u svoje obitelji dolaze puni bahatosti, zaboravljajući biti zahvalni onima koji su im dali život i koji im trajno stoje na raspolaganju smjernim služenjem. I ne sjete se upitati svoje stare roditelje treba li im išta, nego drže da je najprirodnije doći doma te se najesti i napiti, kao da to nikoga nije koštalo i odricanja i ulaganja ove ili one vrste. I ne primijete koliko im roditelji pomažu ili znače dok ih ne izgube ili dok im ne zatrebaju. A koliko se puta samo događa da ukućani shvate da postoji domaćica koja o njima skrbi tek kad je zaboli te im nema tko služiti, shvaćajući da i ona postoji tek na temelju svojih potreba.
Dolazeći sada na današnji evanđeoski odlomak, povući nam je neke paralele. Isus je na početku karijere, to jest svoga djelovanja. Pitati nam se je li i on bio uobražen poput tolikih uobraženih ljudi, da je vidio i htio isključivo svoj uspjeh zanemarujući ljude oko sebe. Je li shvatio da je Petrova punica bolesna tek kad je trebao sjesti za stol da mu se poslužuje i da ga pogoste, kako se to događa nama ljudima? Je li onda i on intervenirao isključivo iz sebičnih razloga, da mu ne propadne dužna čast i čašćenje?
Da je Isus na takav način reagirao misleći isključivo na svoju karijeru i gradeći svoju veličinu, onda zacijelo nikad ne bi ni svratio u Petrovu i Andrijinu kuću, u kuću običnih ribara, kad je mogao mnogo bolje proći u kući kakve imućne gospode koja bi mu se uz to i dodvoravala. Nakon nastupa gdje su mu se divili da naučava kao onaj koji ima vlast, te čudesnom snagom izgoni zloduhe, mogao je poželjeti u koju kuću ući da ga počaste. Mogao je tražiti da mu plješću i da mu se dive, da ga hvale i uzdižu, a on ne čini ništa od svega toga, već ide u kuću skromnih prijatelja ribara. Nije mu udarila slava u glavu, niti je bio u karijerističkoj ognjici da ne bi primijetio njihove potrebe, da ne bi uočio da nedostaje domaćica, koju najčešće svi previde. I nije primijetio da je nema jer je htio imati bolju poslugu, već jednostavno nije mogao ne uočiti ljudske potrebe i stanja, a da sam ne učini što može da ih zacijeli. Zato je u svoj svojoj jednostavnosti i osjećaju za ljude pristupio bolesnoj ženi i izliječio je od ognjice, dajući ovom činu ne samo medicinsku dimenziju, nego prije svega onu ljudsku.
Nije on bio sebičan i neuviđavan, nije mislio samo na se, pogotovo nije promatrao ljude oko sebe s visoka, kao one koji su mu trebali biti podčinjeni, ili u nekom služinskom odnosu prema njemu. On je došao služiti ljudima, a da mu je bilo do slave ne bi se bio ni utjelovio. Htio je ljude poučiti kako će skrbiti jedni za druge, kako se ophoditi jedni prema drugima, kako graditi humaniji svijet ne stavljajući sebe i svoju karijeru na prvo mjesto, nego stavljajući dobrobit osoba s kojima živimo. Htio je poučiti da ne treba graditi karijeru i veličinu preko tuđih leđa, nego podmećući svoja leđa za njihovo dobro, kao što je i sam činio taj isti dan liječeći i druge bolesne i opsjednute. Svijet u kojemu živimo idealna je prigoda u kojem možemo primijeniti spoznaje i vještine koje nam je posvjedočio i kojima nas je poučio naš Gospodin, pa se dajmo na posao poput njega. Amen.