Svetkovina Tijela i Krvi Gospodinove
Slavimo danas svetkovinu Tijelova, to jest svetkovinu Tijela i Krvi Gospodinove, časteći njegovu prisutnost u euharistijskim prilikama. U današnjem evanđeoskom odlomku čitamo njegove vrlo jasne izjave kojima svjedoči da je njegovo tijelo istinski kruh za život svijeta, kruh koji je s neba sišao. Njegovo tijelo je kruh stvarniji i hranjiviji od mane kojom se je židovski narod hranio u pustinji. Mana je bila samo pralik, samo nagovještaj ove otjstvene hrane njegova tijela koju nam je sam ostavio na posljednjoj večeri. No kad nam je ostavio tijelo kao kruh, onda je doista mislio da je ono stvarna hrana i pozvao je one koji vjeruju u njega da ga blaguju. Stoga, kako veli i sveti Augustin svojim vjernicima, blagovanje njegova tijela i krvi nije i ne bi smjelo biti formalno, izvanjsko, nego posjeduje sakramentalnu snagu. Doista je važno blagovati ga duhovno, to jest s vjerom, jer se radi o nebeskom kruhu, te on drži da se Gospodinove riječi o blagovanju kruha koji silazi s neba na to odnose: „To se odnosi na sakramentalnu snagu, a ne na izvanjski oblik, na onoga tko jede na unutarnji način, a ne na izvanjski, tko jede u srce, a ne samo grize zubima.“
Augustin se potom trudi različitim slikama, a jednostavnim jezikom, protumačiti svojim vjernicima dubinu Božjeg otajstva skrivenog u Kristovu tijelu i krvi, potičući ih da se istinski pritjelove Kristu kako bi mogli uživati plodove njegova tijela u svome tijelu. U tom smislu im tumači da, kao što svako tijelo živi od duše koja ga oživljuje, tako i oni koji su Kristovo tijelo žive od Kristova Duha. I obrnuto, tko želi živjeti od Kristova Duha, treba se Kristu pritjeloviti u Crkvi i živjeti od euharistijske hrane koja nam daje besmrtnost. „Vjernici poznaju tijelo Kristovo, ako ne zanemaruju da su Tijelo Kristovo. Postaju tijelo Kristovo ako hoće živjeti od Duha Kristova. A od Duha Kristova ne živi nego tijelo Kristovo. (…) Moje pak tijelo živi od mojega duha. Želiš li ti živjeti od Duha Kristova? Budi u tijelu Kristovu. Ne živi li moje tijelo od mojega duha? Moje tijelo živi od moga, a tvoje od tvoga. Stoga i tijelo Kristovo ne može živjeti nego od Duha Kristova. O tome govori i apostol Pavao tumačeći nam o ovom kruhu: Jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi. O sakramente pobožnosti! O znaku jedinstva! O svezo ljubavi! Tko hoće živjeti, ima gdje živjeti, ima od čega. Neka pristupi, neka vjeruje, neka se pritjelovi, kako bi bio oživljen. Neka mu nije mrsko pripadati sklopu tijela, neka ne bude zaražen ud koji zaslužuje da ga se amputira, neka ne bude deformiran da se zbog njega treba crvenjeti. Neka bude lijep, neka bude prikladan, neka bude zdrav, neka bude združen tijelu, neka živi za Boga od Boga; neka sad podnosi napor na zemlji, kako bi kasnije kraljevao na nebu.“
Tako je Augustin ukazao na to da se Kristovo tijelo može blagovati samo ako mu se pritjelovimo u Crkvi koja je također njegovo tijelo. Samo tako nam blagovanje može biti spasonosno, jer samo u njegovu Tijelu struji njegov Duh koji ga oživljuje. A govoreći potom o životu vječnom za koji Isus reče da ga ima onaj tko blaguje njegovo tijelo, Augustin ovako tumači: „Taj život nema onaj tko ne blaguje ovaj kruh i ako ne pije ovu krv. Naime, ljudi mogu bez toga imati vremeniti život, ali vječni pak ne mogu. Tko dakle ne jede njegovo tijelo i ne pije njegovu krv nema život u sebi, a tko jede njegovo tijelo i pije krv, ima život. I na jedno i drugo se odnosi onaj naziv: vječni.“
Ova otajstvena Božja hrana doista nije obična ljudska hrana koju ljudi uzimaju, ali ipak umiru, jer im ljudsko jelo ne može podariti vječnost. Međutim, „tako se ne događa s ovom stvarnom hranom i pićem, to jest tijelom i krvlju Gospodinovim. Naime, tko njega ne blaguje, nema života, a tko ga blaguje, ima život, i to vječni. On hoće da se u toj hrani i piću shvati zajedništvo tijela i njegovih udova, što je sveta Crkva u predodređenima i pozvanima, i proslavljenim svetima i vjernima svojim. Od toga prvo se već ispunilo, to jest predodređenje; drugo i treće se je ostvarilo i ostvaruje i ostvarit će se, to jest poziv i opravdanje; četvrto je pak sada u nadi, a u stvarnosti će tek biti, to jest proslava. Sakrament ove stvarnosti, to jest jedinstva tijela i krvi Kristove, negdje se priprema na gospodnjem stolu svakodnevno, negdje u određenim vremenskim razmacima: nekima na život, nekima za smrt: ali sama stvarnost ovog sakramenta, je svakom čovjeku koji je prima za život, nijednom za smrt.“
Neka nas ove pouke svetog Augustina potaknu da i mi sa svom ozbiljnošću pristupamo otajstvu Kristova tijela i krvi po kojem nam se daje život vječni, te da živimo dostojno tog istog otajstva. Kristu pritjelovljeni živimo odgovorno svoju svakodnevnicu kao istinski udovi njegova tijela, oživljeni njegovim svetim Duhom, kako bismo i sami hranili one koji su nam povjereni Kristovim tijelom privodeći ih euharistijskom stolu, ali i hraneći ih vlastitim životom.