2. vazmena nedjelja

Dok ovih dana čitamo evanđeoska izviješća, uočavamo da je događaj uskrsnuća bio toliko izvanredan da je ujedno bio zbunjujući. Apostoli, pobožne žene i drugi učenici nisu mogli pojmiti i protumačiti što se zbilo pa i onda kad su vidjeli uskrslog Gospodina. Vidjeli su da je Isus ustao od mrtvih, ali nisu znali kako se to dogodili ili što stvarno vide kad vide njegovu uskrsnu pojavu i lik. No malo po malo počeli su shvaćati da je pobijedio smrt te da su se dogodile neke važne promjene koje se tiču njegove ljudskosti. To je bila ljudska narav i pojavnost koja s jedne strane nije podlijegala zakonima prostora i vremena, a opet s druge strane zadržala je sva izvanjska obilježja koja je imala do tada. To se pokazalo i na dan uskrsnuća, ali i osmoga dana nakon uskrsnuća kada su apostoli opet bili zajedno zatvoreni u dvorani. Za razliku od prvoga dana, osam dana nakon bio je prisutan i Toma koji nije nazočio prvom Gospodinovu ukazanju učenicima. Njihove emocije su se izmjenjivale. Bilo je zbunjenosti i nedoumica jer nisu znali što se točno zbiva, ali i radosti jer su vidjeli svoga Gospodina.

Međutim, Toma je imao otvorene rane na duši nakon događaja velikoga petka i nakon Isusove muke, razapinjanja i smrti. Pogotovo što je ima velika očekivanja, te je sigurno za tri godine s Gospodinom napravio bio i neki plan svoga života koji se sada raspao kao balon od sapunice. Događaji prethodnih dana su mu bili svježi i zorni u svijesti, duboko utisnuti u dušu da je odbio vjerovati drugim učenicima da se dogodilo nešto takvo nevjerojatno kao što je uskrsnuće. Nije mogao pojmiti da netko tko je bio mučen, raspet i umro na križu pa da se pokaže živ među njima. Tomu je toliko boljelo sve to što se dogodili dva, tri dana prije da nije mogao povjerovati takvoj vijesti, pa niti onda kad su mu oni svjedočili kao očevici. Toma je nosio rane razočaranja i nepovjerenja, rane propalih planova i neispunjenih sanja.