Nedjelja krštenja Gospodinova
Današnji evanđeoski odlomak nam opisuje prvo Gospodinovo pojavljivanje u javnosti, kojim će potom započeti njegovo javno djelovanje. Isus dolazi na Jordan tražeći krštenje od Ivana Krstitelja, no ovaj događaj nije samo uhodani obred kojim bi Gospodin ispunio izvanjsku formu života, nego je to trenutak njegova daljnjeg objavljivanja svijetu. Rođenjem je, doista, ušao u svijet kao Stvoritelj koji postaje dionikom sudbine svojih stvorenja, a događajem krštenja preuzima dodatnu službu i dodatno se zauzima za svijet. Ovaj čin njegova ulaska u svijet je izričitiji nego samo rođenje, koje je bilo diskretno, tiho poput bilo kojeg drugog rođenja. Već tada je u pravom smislu riječi bio u svijetu, ali ovim događajem postaje jasna potreba da u svijet uđe i na dublji i intenzivniji način. Krštenjem na Jordanu biva razvidno kako Gospodin razumije svu problematiku i potrebu svijeta, koji redovito, umjesto da stoji u Bogu, postavlja se kao stvarnost nasuprot Boga ili čak protivna Bogu. Zato on pristaje na Ivanovo krštenje pokore i obraćenja, želeći ukazati da je Ivanovo propovijedanje imalo temelja u stvarnom stanju svijeta i čovjeka. Bog tako uvodi svoga Jedinca u svijet, rođenjem kao Stvoritelja, a činom krštenja kao objavitelja Božje ljubavi, čime započinje njegovo spasenjsko djelovanje. U ovom trenutku stoje dva svijeta jedan nasuprot drugoga. I kao što je Božji Duh u počecima lebdio nad vodama i po vodi dao život, tako se i sada ponovno pokazuje njegova životna snaga kad Sin njegov silazi u vodu, jer je po krsnoj vodi trebala biti dovršena obnova grijehom narušenoga svijeta.
Upravo u takav svijet potreban obraćenja Isus ulazi ne više kao anonimni stanovnik mjesta u galilejskoj zabiti, nego ulazi otkrivajući sada svoj pravi identitet. U trenutku krštenja svijetu se otkriva istina kako je on Sin Božji, ljubljeni, u kojem je sva Očeva milina, čime nam se daje naznaka Božjeg djelovanja prema svijetu. Bog objavljuje svoga ljubljenoga Sina, kako bi poručio svijetu da se vrati svojoj prvoj ljubavi, kako bi ga pozvao da se dade uzljubiti. On se objavljuje kako milina Božja da bi svijet shvatio kako je došao oprati ga od grijeha, čineći da sav svijet bude milina Gospodnja. Poradi toga ne ustručava se podvrgnuti svim zakonima kojima je kao Stvoritelj odredio svijet, kao i zakonu one pravednosti po kojoj se daje krstiti na Jordanu. Ovim se događajem doista otvara novo poglavlje odnosa Boga i čovjeka, jer od ovog trenutak nastupa vrijeme nove pravednosti za čovjeka. Napokon se započinju otvarati nebesa za ovaj svijet koji ih je bio zatvorio odbacujući Boga, to jest koji je time učinio da ih Bog zatvori čineći ih nedostupnima čovjeku. Podlažući se Ivanovu krštenju kako bi potom i sam započeo vršiti svoje poslanje, poradi Isusa se otvaraju nebesa, a i zemlja se otvara postajući polje njegova rada. Od ovog trenutka Isus ulazi u svijet snagom Božjom, kao ovjerovljeni Sin Božji koji ima pravo na svijet. Primio je stoga, u trenutku krštenja, svjedočanstvo Očevo, kako bi svima bilo jasno čijom snagom on nastupa u svijetu. Time je ostavio poruku i nama kršćanima kako ući u svijet bez ove snage i svijesti o pripadnosti Bogu, čin je ne samo visokog rizika, nego i osuđen na propast. Tkogod uđe u svijet, oslanjajući se samo na sebe i svoje ljudske domete, lak je plijen, pa ga svijet bez problema usiše i ispljune nakon što ga je dobro isisao i iscijedio.
Zato je ovo Evanđelje primjer i poticaj i nama kršćanima kako trebamo ići u svijet, kako biti u svijetu i kako se zauzimati za svijet. Iz Gospodinova primjera iščitava se iskonski poziv kršćanina da u svijet unosi Božju snagu i Božju prisutnost. Ražarujući svijest o svojoj pripadnosti Bogu, o svome bogosinovstvu, kršćanin je pozvan širiti svijest o tome kako svijet pripada Bogu i kako se treba pomiriti s tom pripadnosti. Štoviše, kako treba njoj težiti, jer pomirenje s Bogom izvor je njegova sveopćeg pomirenja: pomirenja sa samim sobom, s braćom ljudima. Kršćanin stoga treba zadobivati dublju svijest o svom identitetu, kao što je se u trenutku Isusova krštenja otkrio njegov stvarni identitet. Zato se i kršćanin, postajući sve više svjestan kako je dijete Božje, jasnije se razlikuje od svijeta i od svih zemaljskih oblika življenja opredjeljujući se za kršćanski način življenja. No s druge strane, njegova svijest o pripadnosti Bogu i suprotstavljenosti sa svijetom, neće ga dovesti do odbacivanja svijeta, nego će u njemu sazrijevati svijest odgovornosti za svijet. Tako vidimo usporedni rast svijesti o pripadnosti Bogu i odgovornosti za svijet. Tko iskrenije sazrijeva kao dijete Božje, tim bolje vidi stvarnu potrebu navijestiti spasenje svijetu, te također skrbiti kako bi se ono ostvarivalo.
Mi kršćani ne živimo u svijetu samo kao djeca ljudska ili samo kao sinovi ovoga svijeta, nego kao djeca Božja kojima je Gospodin Isus podario bogosinovstvo. Stoga svaki naš korak u odnosu prema svijetu treba biti prožet istinom kako smo prvenstveno djeca Božja, koja su na krštenju primila taj iznimni dar. Svako naše djelovanje moralo bi biti prožeto tom sviješću, te izvirati iz svijesti života pred Bogom. Tako ćemo razumjeti da nismo tek slučajno bačeni u svijet, nego da pred svijetom imamo posebno poslanje privesti ga u zajedništvo sa Stvoriteljem.
