2. nedjelja došašća – A
Riječ Božja koju čitamo danas na poseban način je usredotočena na potrebu obraćenja i iskrenog života pred Gospodinom. Središnju poruku prenosi sveti Ivan Krstitelj u svom propovijedanju s pozivom na obraćenje svega puka Božjega: „Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko.“ No propovijedajući obraćenje, sveti Ivan je uputio vrlo oštre prijekore farizejima koji su došli primiti njegovo krštenje, ali nisu ozbiljno računali s obraćenjem. Zato ih oštro kori vrlo prijetećim riječima: „Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenje. (…) Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca.“ Ivan njima predbacuje, dakle, neplodnost, to jest neplodnu duhovnost i sterilan vjerski stav pred Bogom. Ne drži ih dovoljno iskrenima, niti njihov ponašanje drži ozbiljnim duhovnim stavom, već samo prividom, te im zbog toga i prijeti ‘sjekirom’.
Iz ovog događaja i Ivanova duhovnog iskustva, kao i iskustva s farizejima, otkrivamo koliko je važno ozbiljno pristupiti pitanju svoga obraćenja kao jednog od temeljnih stavova pred Bogom. A počesto se i nama događa kao i farizejima da nismo spremni odlučno se suočiti sa svojim manama i slabostima. Dobro ih uočavamo, ali preko činjenice da bismo se trebali duhovno boriti, prelazimo s lakoćom i ne stvaramo ozbiljne duhovne odluke. Počesto se nećkamo i ne reagiramo odlučno kako bismo trebali, kao da i ne shvaćamo da mane i slabosti, grijesi i poroci nagrizaju nas i naše biće. Zaboravimo kako bismo sami morali uzeti sjekiru i počistiti iz svoje duše sve što nije dobro, a ne samo polovično utvrditi i ustvrditi kako ima mnogo toga što nije dobro i što bismo trebali mijenjati. No ako se tako mlako i polovično postavljamo prema zlu koje trebamo iskorijeniti iz srca, ne treba se čuditi ako nas jednom to zlo zaguši. Osim toga, ako ne pazimo na to da se odlučno borimo protiv grijeha i da ozbiljno prionemo obraćenju, sveti Ivan nas upozorava da je već pripremljena sjekira koja će nas sasjeći.
Ali u biti, u borbu protiv slabosti i grijeha ne smijemo ići samo iz straha od zaslužene kazna, jer će nas Gospodin jednom kao sudac kazniti za počinjene grijehe, već trebamo ići poradi sebe i svoje dobrobiti. Grijeh i zlo nas nagrizaju i uništavaju nas, te se iz te svijesti se trebamo boriti protiv svakoga zla i nečistoće u vlastitoj duši. Po svoj prilici farizeji su dolazili k Ivanu krstiti se, ali vjerojatno iz straha od kazne, a ne iz uvjerenja da im treba obraćenje, pa ih je zato Ivan oštro prekoravao pitajući ih tko li ih je upozorio da bježe od skore srdžbe. Ali jer ih naziva leglom gujinjim, spočitava im dvoličnost i neiskrenost u obraćenju, to jest predbacuje im da nisu s pravom nakanom dolazili pred njega tražiti krštenje. Njima nije bilo stalo iskorijeniti mane i poroke, već su dolazili radi ljudi i, eventualno, iz nekog straha od Božje kazne. Zato su pomišljali da je možda razboritije za svaki slučaj pristupiti Ivanovu krštenju, premda ga nisu smatrali važnim u svome duhovnom hodu.
A onaj gorljivi i odlučni stav sv. Ivana Krstitelja treba i nama biti poticaj da vrijeme došašća koje je pred nama iskoristimo za ozbiljno obraćenje, a ne tek usputno ili formalno. Ako se oko svoga duhovnog života ne trudimo s uvjerenjem da nam treba istinsko ozbiljno obraćenje, za duhovno zdravlje i spasenje vlastitoga bića, onda će svaka druga motivacija koja nas vodi prema obraćenju biti nedostatna ili pogrešna. Ako se prema vlastitim manama i pogreškama, zabludama i grijesima ne postavimo s dužnom oštrinom, uzimajući u ruke evanđeosku sjekiru kojom u korijenu sasijecamo mane i poroke i sve što je pogubno u nama, upravo onako kako je činio Ivan Krstitelj u pustinji, završit ćemo kao prosječni mlaki i dvolični ljudi koji neće ništa učiniti za sebe i neće se osloboditi spona zla koje ih sputavaju u duhovnome napretku. Završit ćemo da ćemo radije odbacivati proroke koji nas upozoravaju na grijeh, nego mane i poroke koje nas guše u našem životu. A tko ne napravi ispravan odabir u svome duhovnom životu, pretvorit će se u besplodno stablo, te će morati potom računati s time da je ‘sjekira već položena na korijen stablima’, te će ta sjekira jednom zasjeći po svakome onome tko nije živio duhovnu plodnost. A ta sjekira je božanska sjekira koja će jednom odijeliti plodno od neplodnoga, vrijedno od nevrijednoga sjekući u korijenu svaku nevaljalost i svaku zloću koje nisu dostojne ni Gospodina ni kršćanskoga imena.
Stoga ako želimo doživjeti došašće kao razdoblje plodonosne duhovne izgradnje, onda trebao u korijenu sasjeći sve što je štetno u našem srcu i duši, te nakon toga zasaditi novu mladicu, mladicu istinske plodnosti pred Gospodinom. Riječ je o mladici koju navijesti prorok Izaija kada veli u prvom čitanju: „Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbit iz njegova korijena.“ Izaija, dakle, ističe da sve ono što je bilo prije, treba ogoliti do samoga panja, jer nije bilo kadro dati istinski plod. Tek ona nova mladica, koja je novi izdanak iz Davidova plemena, jamči autentičnost duhovnog života i daje nadu u obnovu bujnosti duhovne plodnosti. I nama nema boljega puta, već u duhovnome životu sasjeći u korijenu i odbaciti sve što ne odiše božanskim životom, a prionuti na to da se ucijepimo na Krista – mladicu iz panja Jišajeva koji dolazi da nas oživi mladošću svoga božanskoga.