12. nedjelja kroz godinu – C
U današnjem društvu jedna od važnih stvari je javno mnijenje. Gospodari društva uvijek ulažu napora i sredstava oblikovati ga po svome, te dovesti ljude do toga da misle kako i što oni žele, te im nakon toga ostaviti privid da sami odlučuju o svojim životima, u budućnosti i sudbini. No upravo oni koji vjeruju da su slobodni u svojim uvjerenjima, dali su se najviše zavesti, te su postali marionete u rukama onih koji vuku konce iz pozadine. Štoviše, postali su oruđe onih koji kreiraju javno mnijenje i način razmišljanja u društvu sukladan ‘trendovima’ to jest ‘modama’. Zato je danas mnogima važno što se kaže na forumima i na blogovima, što kažu mediji ove ili one vrste, što se objavljuje na facebooku i twiteru. Nezaobilazno je u važnim pitanjima otkriti što kažu estradne i športske zvijezde, jer usaglašavajući svoje mišljenje s njihovima i samo smo onda ‘in’, kako bi se reklo žargonskim rječnikom. Prosječan čovjek redovito zaboravlja što danas postoje kreatori javnoga mnijenja. Postoje ljudi koji su zaduženi u društvu proturati i podvaljivati informacije i dezinformacije, istine i poluistine, ovisno što im je već u tom trenutku potrebno. Pogotovo kad sami žele zagospodariti situacijom, ovladati uvjerenjima, kad žele provesti neki svoj skriveni cilj, nametnuti svoju volju, itd.
Rezultat svih tih procesa i važnosti javnoga mnijenja je takav da je mnogo onih koji su izgradili svijet vlastite slike i kult ličnosti, ali nisu baš neko oličenje čovječnosti. No moguće im je jer su stavili za cilj oblikovati javno mnijenje i istaknuti sliku o sebi na način na koji to ljudi očekuju. Stavili su u društvu jeftine maske i prikazali se u svjetlu i pojavnosti koju su sami unaprijed pripremili u laboratorijima javnih mnijenja, te su uspjeli ‘kupiti’ potporu medija, nakon čega je njihova ‘veličina’ bila lansirana, to jest išla u opticaj. Zato i živimo u društvu prozirnih maski (za one koji dobro vide) i jeftinih krinki, dobrih reklama i blještave promidžbe, uljepšanih životopisa i umjetno određene budućnosti. Grade se slike i ostavljaju dojmovi na druge, premda počesto iza tih maski i slika ne postoji nikakav sadržaj ni uzvišena stvarnost.
Isus je bio svjestan kako je i u njegovo vrijeme postojala u društvu ista opasnost stvaranja javnoga mnijenja bez pokrića, te svoje učenike želi upozoriti na tu pojavu. Ujedno ih hoće odgojiti za samostalno mišljenje koje se razlikuje od stava izgrađena u ljudskoj površnosti, već se temelji na promatranju Božjih činjenica. Jer i vrlo dobronamjerni ljudi mogu stvoriti krive stavove, pogotovo ako ih problem kao takav nadilazi te nisu dovoljno osposobljeni donijeti ispravan zaključak. U tom smjeru idu zaključci onog dijela ljudi koji su za Isusa smatrali da je Ivan Krstitelj, ili pak Ilija ili neki od proroka. Vidjeli su, naime, da propovijeda i da čini čudesa, te je se njihovo mišljenje o njemu svodilo na takav dobrohotan zaključak koji ipak nije bio u stanju izraziti istinu o Isusu.
Ali Isus radi ne tome da njegovi učenici otkriju njegovu pravu biti, što je se i dogodilo. Petar je u ime svih odgovorio na pitanje što oni kažu o njemu rekavši da je Krist – Pomazanik Božji. Ali u ovom trenutku, kad je otkrio da oni poznaju pravu istinu o njemu, bilo je logično da ih pošalje u svijet kako bi razuvjeravali ljude koji su imali kriva poimanja i stavove o Isusu. Naprotiv, on svojim učenicima zaprijeti da toga nikome ne kazuju. Isus nije imao nekog PR-a koji bi prikazivao njegovu sliku u javnosti na lijep i prihvatljiv način, kako to čine političari, koji daju lažnu sliku o sebi, koji uljepšavaju i friziraju sve podatke. Pa nije htio niti da se njegovi apostoli pretvore u površne PR-e, nego je htio da budu osposobljeni biti svjedoci njegove muke, smrti i uskrsnuća.
Isus, štoviše, i kad netko stvara prelijepu sliku koja ne odgovara cjelovitoj stvarnosti, jer apostoli previđaju i njegovu utjelovljenu ljudskost, on ih ispravlja i daje o sebi onu pravu cjelovitu sliku. Da je bio čovjek koji ima zemaljske nakane, mogao ih je dobro izigrati, te eventualno ostvariti neki od zemaljskih ciljeva, ali tada bi izdao sebe i svoje poslanje. On se nije bavio davanjem lijepe slike o sebi, pa nije se niti borio protiv slike koju su imali ljudi, naravno krive. Njemu je bilo stalo da oni koji su s njim i dijele njegovo poslanje, steknu ispravnu sliku o njemu na temelju uvida u činjenice. Jer da mu je bilo stalo do slike i do toga što će ljudi reći, onda bi bilo najlogičnije da je poslao svoje apostole da ljude razuvjeravaju i uvjeravaju.
No Isus nije htio trčati ispred vremena za koje je znao da treba sazreti u srcima učenika. Vjerovao je u snagu činjenica i snagu istine koja pobjeđuje naše ljudske zablude, poluistine i laži. Znao je da će doći vrijeme kad će njegova smrti i uskrsnuće govoriti tako snažno i rječito da će mnogi potom povjerovati u to. Nije htio da mu netko vjeruje bez činjenica, na necjelovit način, već je htio da se vjera u njega i spoznaja o njemu temelji na čvrstim dokazima i iskustvu vjere. Jer on nije imao namjeru ljude zavoditi, već ih voditi u slobodu. Nije imao namjeru oduzimati im vrijeme u zemaljskim bespućima, već ih im je htio darovati vječnost. Zato nije radio na svojoj slici, već je istinski radio za dobrobit čovječanstva, te je kao takav vjerovao da samo činjenice mogu rječito govoriti o ljudima, privlačiti njihovu pozornost i oblikovati njihova uvjerenja.
Današnje Evanđelje je prigoda i nama da se odmaknemo od onoga što kaže javno mnijenje o Isusu, a da radije prionemo na izravnu spoznaju koju nam on pruža kad nam daje na uvid sebe i svoj život, svoje propovijedanje i svoje djelovanje. Dajmo se oduševiti istinom o njegovu utjelovljenju, muci, smrti i uskrsnuću, te prihvaćajmo svoj križ i idimo za njim. Takvo svjedočanstvo nošenja križa će biti najbolji način oblikovanja javnoga mnijenja istinskim činjenicama, a ne ispraznim riječima.