7. 
vazmena nedjelja – A
Isusove riječi koje slušamo u današnjem Evanđelju djeluju malo čudno i diskriminirajuće barem u nekom svojim dijelovima. On, naime, moli samo za one koje mu je Otac dao, a ne za sve ljude. A bilo bi za očekivati da moli za sve budući da znamo da ljubi sve, pa prema njemu stvaramo i tako dobrohotan dojam čovjekoljupca koji gotovo zatvorenih očiju hoda svijetom i naviješta univerzalnu ljubav. I ne samo prema ljudima, već prema svim bićima. No iz ovog odlomka se ne stječe takav dojam, to jest možemo nazrijeti takvu sliku. Jer dok upravlja Ocu molitvu za apostole, on otkriva da je samo njima objavio ime Očevo, te čak izričito kaže da moli za njih, a ne za svijet. Čak i neupućenom promatraču upala bi u oko ta nelogičnost, pa ne činili se i nama da bi bilo logičnije da moli za svijet da se obrati, da ljudi u svijetu postanu bolji, pogotovo što su apostoli i tako već Očeva svojina i njemu pripadaju. Ne bi li bilo bolje da moli za one nepokorne, nego za ove koji su i tako prihvatili Oca i podvrgavaju se njegovoj volji i odredbama?
Gospodin, međutim, osjeća svojom potrebom bdjeti na poseban način nad onima koji su mu povjerovali, da ne odlutaju od istine ili da ne postanu malodušni vidjevši izazove u svijetu. Nije gajio iluzije da će svi u svijetu povjerovati, premda je znao kako je to nasušna potreba svakoga čovjeka. Štoviše, znao je da ima ljudi do te mjere uronjenih u svijet da mrze sve što od Boga dolazi. A s time su se morali nositi njegovi učenici kad su nastavili njegovo poslanje. Išli su u svijet koji je malo po malo pokazivao otvorenu mržnju prema Isusu i evanđelju koje su oni svjedočili. Svijet u koji su ušli, pa i kad je zagovarao navodnu neutralnost ili objektivnu jednakost prema svima, to je činio dvolično. Svijet se pravio da želi prema svima biti jednak, jer to je bio samo izgovor da izvrši pritisak prema njegovim učenicima koji su proglašeni isključivima i netrpeljivima prema drugima samo zato jer su tvrdili da poznaju istinu i da posjeduju autentičnu ljubav. No oni koji su donosili odluke protiv Gospodinovih učenika, dobro su znali što time čine i koji je pravi cilj: Cilj je bio izvršiti na njih pritisak da uopće ne navijeste Božju istinu. Jer svijet je ponajprije protivan svemu što od Boga dolazi, pa tek onda zagovara neku vrstu lažne neutralnosti kada izjednači dobro i zlo, istinu i laž na ljestvici vrijednosti. Osim toga, taj svijet je kadar reagirati na vrlo primitivan i agresivan način, koristeći silu da ukloni one koji se suprotstavljaju njegovoj logici. A među njima su bili upravo Isusovi učenici koji nisu mogli pristati na takva ‘kompromisna’ rješenja koja nisu ništa drugo nego zla rješenja na štetu čovjeka.
Ništa bolje ne stoje stvari ni danas. I danas mentalitet ovoga svijeta vrši agresivan pritisak na kršćane, Isusove učenike. Tom svijetu smeta već sama činjenica da netko vjeruje u Boga, da se poziva na njega kao nepristrani i neparcijalni princip i kriterij ljudskoga života. Često ovom svijetu smetaju oni koji žive čestito i što se drže svojih vrijednosti, pa smatra shodnim to dovesti u pitanje, izrugati i odbaciti kao nazadno i nedostojno čovjeka. Tako ovaj svijet pokazuje svoje diskriminirajuće lice i kad se bori za navodnu toleranciju, neutralnost i objektivnost.
A Gospodin Isus, i kada se čini da je on onaj koji diskriminira druge, ne čini ništa drugo nego ljubi svoje i skrbi za njih. Ne pati on od kompleksa što će mu svijet reći, jer nikome ipak nije uskratio da se obrati i povjeruje. Ali ne može zanemariti skrb oko onih koji su mu povjerovali, samo zato što će ga svijet etiketirati svojim etiketama. To bi bilo kao da neka majka ili otac prestanu odgajati svoje dijete samo zato što ima onih roditelja koji to ne čine, te u strahu da im nešto ne predbace, opredjeljuju se biti neutralni. No pravi roditelj, poput Isusa, zna da, ako se već mora opredijeliti (a mora!), onda će se opredijeliti za ono što je ispravno, a ne što je isprano i neutralno. Isus nije dopustio da ga mentalitet ovoga svijeta spriječi da skrbi oko svojih učenike, samo zato što će u društvu oko njega biti nevjernika koji će to nazivati povlasticama i diskriminacijom. Jer po logici ovoga svijeta trebali bismo biti svi ateisti, neutralni u svojim stavovima i vrijednostima, pa ček ne bismo niti smjeli otvoreno reći kojeg smo spola i tko su nam otac i majka, da ne bismo povrijedili one koji su se opredijelili za svoje nevrijednosti i zle izbore u masi ovoga svijeta.
Zato Isusov govor i molitva za učenike nisu diskriminacije drugih, već odgovor na diskriminaciju i progone kojima je izložena Crkva i vjernici u svijetu agresivne neutralnosti. Vidjeli smo i u ovoj minuloj krizi pandemije koronavirusa da se u društvu vjernik mora i rukama i nogama boriti da ostvari svoja prava da može ići na misu, kao da traži ne znam koje povlastice, dok se više prostora u javnosti posvećivalo skrbi i potrebama kućnih ljubimaca. To je očit znak da ovome svijetu nije stalo do pravih vrijednosti, već samo do one svjetovne površnosti uslijed koje tolerira sve, pa i grijeh, te bezrezervno podupire sve što je svjetovno, dok odbacuje što je sveto.
A nakon što je Isus otišao Ocu i mi smo u takvom svijetu i u njemu ostajemo. Neka stoga i nas, njegove učenike ovoga doba, krijepi njegova molitva i osnaži ljubav da možemo nastaviti njegovo poslanje u svijetu. Trudimo se biti dostojni poziva koji nam je uputio i molitve koju je Ocu za nas upravio. Čuvajmo njegovu riječ i sačuvajmo sve što smo primili od njega, Božjeg Sina kojega je Otac poslao da izvrši poslanje u svijetu. Sada je na nama da vršimo to isto poslanje, pa molimo snagu i jasnoću da to možemo činiti, kako bismo na zemlji proslavili Presveto Trojstvo svojim životom, te potom zavrijedili mi bili proslavljeni u nebesima njegovom slavom po sve vijeke vjekova.