4. korizmena nedjelja – C
Promatrajući pravosudni i ćudoredni život našega društva, možemo uočiti da generalno postoje dva suprotstavljena usmjerenja, to jest težnje. Naime, s jedne strane su poticatelji slobodarstva, što se pozivaju na prava i samostalnost čovjeka, a s druge strane kruti sluge zakona koji najčešće nemaju ni pravih motiva ni pravih argumenata obrazložiti vlastit stav. Imamo onih koji bi sve htjeli liberalizirati, do onih koji bi sve htjeli zakonima odrediti i nametnuti. Crkva je nerijetko na udaru i jednih i drugih. Slobodoumni slobodnjaci je prozivaju ukoliko da suglasnost na promjenu ćudorednih sadržaja i pravnih odredbi koje bi ozakonile određene nemoralne sadržaje pod krinkom slobode, a s druge strane je na udaru i od onih koji bi htjeli da se oštrije za nametanje restriktivnih zakona u društvu. Jedni je prozivaju zbog natražnjaštva i navodnog zarobljavanja čovjeka, a drugi zbog slobodnjaštva i popustljivosti u društvu. I jedni i drugi, međutim, najčešće zaboravljaju samu srž, te ostaju na nepomirljivim pozicijama jedni naspram drugih, zbog čega najviše ispašta konkretni čovjek. Nije isključeno, doduše, niti da takvi, ideološki obojeni krugovi, nekad izvrše takav pritisak na određene krugove Crkve koji padaju pod utjecaj jednih ili drugih strujanja.
U sličnoj situaciji se našao i Gospodin Isus, kako čitamo u današnjem evanđeoskom tekstu. Sveti Luka opisuje Isusovu reakcija i odgovor onima koji su imali stanovite zamjerke na njegov pristup životu i službi koju je vršio u svome narodu kao učitelj i navjestitelj Božje istine. Jedna od temeljnih zamjerki bio je prigovor zbog druženja s carinicima i grešnicima, s kojima se nije ustručavao podijeliti niti zajedništvo stola, na koje su židovi strogo pazili. Onaj tko je sebe smatrao ispravnim, pravednim i pravovjernim židovom nije sjedao za stol s grešnicima i poganima, jer bi takvo sjedanje za stol označavalo neku vrstu poistovjećivanja s onim s kojim sjedaš. Sjesti za stol s grešnikom moglo se je protumačiti kao neka vrsta odobravanja njegove grešnosti, pa su stoga pljuštale kritike na takav Isusov stav obilježen kao slobodnjaštvo. Zato su dežurni kritičari, moralni čistunci, ne malo zamjerali Gospodinu, što su iznosili na sebi svojstven način. Nisu se bili u stanju nositi sa snagom njegovih argumenata, pa su zato, umjesto da govore javno i otvoreno, radije mrmljali protiv Gospodina: Ovaj prima grešnike i blaguje s njima. Po njihovoj logici, grešnika se inače trebalo kloniti kao okuženog čovjeka, tako da sjesti za stol s grešnikom nije dolazilo u obzir niti u primisli.
Pričajući im prispodobu o milosrdnom ocu i dva njegova sina, Isus je htio ukazati na bit svoga poslanja i razloge svoga slobodoumnog stava, a i nama ponuditi primjer odnosa i prema sebi i prema drugome i prema Bogu, ne zaboravljajući u svim odnosima preispitati vlastitu grešnost. Dva brata slika su i primjer dvaju suprotstavljenih stavova i svjetova unutar kojih se kretao i Gospodin trudeći se ukazati na nepravilnosti i jednoga i drugoga. S jedne strane je svijet raspuštenih i zapuštenih grešnika, a s druge strane svijet neporočnih čistunaca. Premda se družio s grešnicima i carinicima, ne mareći za izvanjske odredbe i zakonodavnu krutost kad je bilo u pitanju čovjekovo dobro, Isus nije bio čovjek slobodnjačkih stavova koji se u konačnici, uslijed grešnog života, pretvaraju u tamnicu. Naprotiv, bio je osoba osloboditeljskih pogleda i djelovanja kojima driješi spone grijeha. Zato je bila neutemeljena optužba farizeja i pismoznanaca, jer nije blagovao s grešnicima da bi ozakonio njihov grijeh, već, naprotiv, da bi ga otklonio navješćujući im milosrđe Božje. Bio je slobodouman samo utoliko ukoliko je želio slobodu svakog pojedinog čovjeka, pa i onog koji je zbog svojih grijeha završio kao čuvar svinja. Njegova sudbina doziva nam u pamet sličnost između valjanja u blatu grijeha i svinje koja se valja u kaljuži svoga svinjca. Nadalje, Isus je bio slobodouman utoliko ukoliko je poučio i grešnike i pismoznanca da Bog toliko ljubi čovjeka da mu nije problem ni zapreka ljudska prljavština, nego se prigiba i grli i takvog nečistog sina. U biti, samo je Otac to i mogao izvesti, dok su ljudi takvi da grešnika redovito iskoriste i dovedu ga na vrlo niske grane, o čemu bi morali voditi računa svi slobodoumnici u našem društvu koji pod krinkom slobodoumlja šire nemoral.
Isus je nedvojbeno pokazao da grešnika ne oslobađamo slobodnjačkim pristupom grijehu, niti rješavamo njegov problem strogoćom i krutošću zakona i nepomirljivih stavova. Okorjelost i hladnoću grijeha može otopiti na ispravan način samo ljubav Božja, te Isus nije drugo ni činio nego je bio Očev glas koji doziva grešne sinove da se vrate u kuću Očevu. A što je pritom morao sjesti za stol s grešnicima, nije im bilo na potvrdu grešnosti, nego za navještaj oproštenja i izmirenja s Ocem. Time je i jednima i drugima nagovijestio izmirenje koje se može dogoditi isključivo živeći po ispravnim vrijednostima, a to su vrijednosti Oca nebeskoga. Tko je usredotočen na Oca, neće srljati u grijeh, ma koliko mu to zakoni dopuštali, kao što će i onaj drugi biti svjestan da vršenje zakona nije dovoljno zajamčiti obilje milosnog života što struji u život vječni. Svojim stavom i pristupom Gospodin Isus nam je kamen zaglavni, pa neka nas i danas utvrdi ni u slobodnjaštvu ni u legalizmu, nego neka nas povede putem slobode koju možemo ostvariti dopuštajući da nas Otac primi, zagrli i u radosti uvede na gozbu života. Amen.