3. korizmena nedjelja – C
Nije samo naše vrijeme obilježeno kataklizmama, katastrofama i ostalim vrstama tragedija poput potresa koji su zadesile Haiti ili Čile, nego je u svakom razdoblju povijesti bilo takvih mučnih trenutaka i događaja pred kojima je zastajao ljudski um nesposoban protumačiti ih. Jednako zbunjen pred neprihvatljivim i tragičnim povijesnim događanjima bili su i sinovi naroda Izraelova koji su ljudsku grešnost držali mogućim uzrokom nedaća koje zadese pojedinca. Ma koliko se nudila tumačenja, opet je svako od njih podložno nesigurnosti i u traženju mogućih boljih odgovora. Zato u Evanđelju sveti Luka opisuje kako neki ljudi izvijestiše Isusa o tragediji koja se dogodila kad je Pilat pogubio neke Galilejce. S jedne strane su htjeli Isusa obavijestiti jer je i sam bio Galilejac, a s druge ih je zanimalo čuti njegovo mišljenje o samom događaju.
Isus najprije ispravlja njihove zablude koje nisu ni bezazlene. Vjerujući da Bog kažnjava ljude dopuštajući prirodne tragedije i druga zla koja jedni drugima nanose, na krivi su način čitali znakove oko sebe i imali iskrivljenu sliku Boga u kojeg su vjerovali, te je već to bio dovoljan razlog da ih Isus pouči tvrdeći im da spomenuti događaj nije prouzročen nekim posebnim grijesima, pa time nije bio ni kazna Božja.
I kao što je god Isusove suvremenike zanimalo razumjeti i tumačiti događaje, tako i mi danas postavljamo mnoštvo pitanja, koja su još uvijek prožeta velikim nerazumijevanjem. Još uvijek je tajna zašto se mnoga zla događaju čovjeku, a zbog našeg nerazumijevanja i njihove tajnovitosti nismo lišeni napasti prebaciti odgovornost na one kojima se događaju ili čak na samoga Boga. A dotle mi, uza sve to što se događa, nastavljamo živjeti bezbrižno, ne misleći o kakvoći života koji nam je živjeti. Radije postavljamo pitanja o onome na što nećemo lako naći odgovore, umjesto da odgovore tražimo u sebi i svojoj duši. Mi bismo radije da nam Bog polaže račune, nego da se mijenjamo, a samo kad budemo živjeli sukladno njegovoj riječi i volji, razumjet ćemo i pojave i znakove oko nas. Mnogi od nas su sigurno postavili pitanje o tome zašto je Bog dopustio da se dogode potresi posljednjih tjedan. Malo je, doista, onih koji bi mogli dati suvisao odgovor na to pitanje, no mnoštvo ljudi o tome raspravlja i iznosi svoje mišljenje. S druge pak strane ne znam je li se itko obratio kad je čuo za nesreće i tragedije koje se događaju u svijetu, osim što je bilo onih koji su se udaljili od Boga ne mogavši razumjeti što se događa.
Ključno je, međutim, pitanje je li nas ijedan od tih događaja poveo korak bliže obraćenju, to jest prema spremnosti u svakom trenutku stati pred lice Božje. A tko od nas može reći da je potpuno obraćen i da više nema što raditi na sebi i da mu ne treba obraćenje? Tko može reći da mu Bog do sada nije dao dovoljno prigoda za obraćenje? Tko može reći da je iskoristio svaku prigodu i sve svoje snage biti bliže Bogu i spasenju? Međutim, samo ako iz dana u dan stajemo pred lice Božje sa sviješću svoga grešnog stanja i svoje prolaznosti na zemlji, moći ćemo mnogo bolje razumjeti život oko sebe, kao i Božju spasenjsku prisutnost, što će postati preduvjet da u miru stanemo preda nj licem u lice u onaj dan kad se pojavi i kao sudac na koncu povijesti.
Bilo prirodne pošasti, bilo zla koja nanesena ljudskom rukom nepobitna su potvrda i pouka da sigurnost postojanja ne možemo graditi na prirodi niti je polagati u ljude, jer ni priroda ni čovjek nemaju u sebi stalnost niti su izvor stabilnosti. Stabilnost može biti isključivo u Bogu čijem se zajedništvu prepuštamo, Bogu koji u konačnici u svojoj ruci drži i prirodu i ljude, ma kako im dao autonomiju kretanja prema određenim zakonima. Zla koja pogađaju čovjeka, napose ona kojima čovjek zadaje bol, zagorčava i oduzima život čovjeku, kao što je činio Pilat, samo su znak da nismo dovoljno obraćeni. Takva će se zla, bez daljnjega, događati čovjeku i čovječanstvu, jer ih nikakav pravni sustav ni društveni režim ne može apsolutno onemogućiti. Pa i kad bi ih onemogućio kao sustav, događalo bi se ono što se događalo i u vrijeme Rimskoga carstva, da onaj tko je na vlasti, u ime poretka i sustava, uzima sebi za pravo prolijevati krv drugih ljudi ne podliježući nikakvim kaznama i odgovornostima.
Isus je zato htio da iz ovog događaja izvučemo stanovitu pouku koju možemo raščlaniti u nekoliko točaka. Najprije bi nam trebalo biti jasno da su svi ljudi grešnici, uključujući svakoga od nas pojedinačno, bez obzira hoće li se ili neće pogoditi neko izvanjsko zlo poput potresa, prometne nesreće ili nekog drugog oblika ljudske neodgovornosti i zla. Osim što smo grešnici, istina je također da ćemo, prije ili poslije svi umrijeti, ili, kako bi Isus rekao, svi ćemo propasti. No isto tako velika je istina da takva zla koja se dogode čovjeku nisu plod Božje osvetoljubivosti ni sudačke strogosti, nego prije svega nestalnosti svijeta i vremena, ili pak ljudske neodgovornosti. Bog nas nadasve ljubi i želi spasiti, pa je zbog toga strpljiv prema čovjeku kao vinogradar koji se trudi oko besplodne smokve čineći sve što je u njegovoj moći da bi dala ploda. I naposljetku, velika je istina također da bi svaki od nas trebao događanja u svijetu čitati kao znakove upozorenja koji nas vode prema obraćenju.
Bilo bi poželjno stoga čitati događaje oko sebe kao znakove nestalnosti svijeta i vremena. I ne zavaravati se! Ako kao ljudi tražimo sigurnost, više je nego očito da sigurnosti ne može biti u zemaljskim stvarnostima, nego u vječnoj ljubavi samoga Boga. A da, dok smo u povijesti, Bog nije policajac na cesti koji čeka kad ćemo pogriješiti kršeći znakove da nas kazni, svjedok nam je sam Isus koji je došao kao dokaz njegove ljubavi i strpljenja. Došao je među nas da nas pouči čitati Božje znakove dane nam za spasenje i da nas istrgne iz nestabilnosti zemaljskoga učeći nas kako u svakom trenutku biti pod okriljem Božje zaštite i ljubavi. Takvim duhom osnaženi bit ćemo sposobni brisati povijati tuđe rane, kao što je i on činio. Pa i onda kad nije odgovorio izravno zašto se događaju razne nedaće i tragedije u svijetu, neizravno je rekao da nas svih čeka ista sudbina, to jest propast ako se ne obratimo. A s druge strane zajedništvo, ukoliko budemo obraćeni, zajedništvo s Bogom od kojeg nas ne može rastaviti nikakva nedaća. I dok ispovijedamo svoje neznanje o mnogim sadržajima i događajima, pozvani smo ipak graditi sigurnost na nedvojbenim istinama, od kojih je temeljna ona da Bog ljubi čovjeka i čini sve da ga spasi. Obraćenjem pokazujemo da to činimo na ispravan način čitajući znakove oko nas.