2. vazmena
U središtu pozornosti današnjega čitanja je ukazanje Isusa uskrsloga učenicima koji se dogodio upravo 8 dana nakon njegova uskrsnuća, a vezan je s događajem uskrsnoga dana. Sveti Ivan nam je zapisao kako na sam dan uskrsnuća Toma nije bio s ostalim učenicima kad im se ukazao Isus. Istina je da su i svi ostali učenici bili vrlo zbunjeni, ali i to da im je prodiralo u svijest da je taj koji im se ukazao bio upravo Gospodin. Premda im nije bilo lako shvatiti i izreći to što su vidjeli i doživjeli, te su se u tom rasponu od osam dana neki i snebivali i kolebali glede Uskrsloga, ipak je prevladalo mišljenje i osjećaj da je to doista bio on, te su se i prisjećali da im je to za života prorekao. U tom razdoblju nekima je bilo lakše, nekima teže razumjeti i povjerovati što se dogodilo. Jedan od onih koji su se najduže opirali, te nisu prihvaćali svjedočanstvo drugih apostola koju su se u određenoj mjeri otvorili istini uskrsnuća bio je sveti Toma. Toliko je bio tvrdokoran da je postavio i svoje uvjete: “Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.” Htio je dakle, navodno, sve svojim očima i rukama provjeriti ne oslanjajući se na svjedočanstvo svojih prijatelja, jednako kao niti na svjedočanstvo Božje sadržano u Pismima koja su najavila da će Božji Pomazanik trpjeti i uskrsnuti.
Upravo zbog svoga otpora da povjeruje svjedočanstvu svojih prijatelja, sveti Toma je postao i do dan danas ostao simbol onih koji se opiru vjeri u uskrsnuće, to jest vjeri u života Gospodina, te je zato i dobio ime nevjerni Toma. Štoviše, slično njemu koji je odbacio svjedočanstvo svojih prijatelja, i danas ima onih koji odbacuju važnost Crkve i apostolskog svjedočanstva u korist privatnih stavova i privatnog poimanja Isusa. Na njega se pozivaju oni koji se odbijajući vjerovati, skrivaju u neki svoj kvazi-znanstveni racionalizam. Skrivaju se iza nekih pragmatičnih dokaza, dok najvažnije stvari ljudskoga života nisu opipljive rukom, već dohvatljive srcem i živom vjerom. Bježe od Boga, jer navodno nema čvrstih i opipljivih dokaza za ono što bi htjeli vjerovati, te time preziru dušu i razum, povjerenje i prijateljstvo, dobrotu i ljubav, jer ništa od toga nije vidljivo očima, već je prisutno kao duhovna stvarnost u ljudskom životu. Sve to postaje lak izgovor za nevjeru, kojega nije tako teško ni pronaći, s obzirom kako lako se mi ljudi znamo povesti za nebitnim i površnim argumentima.
Lako je i danas tražiti izgovore za nevjeru, kao što ih je sveti Toma tražio u svojim prijateljima iz apostolskog zbora s kojima je tri godine živio s Učiteljem. No zaboravljamo često sagledati sebe, a tražimo izgovor u ljudima u Crkvi, u prijateljima i znancima. Mnoge vjernike oko sebe držimo nepouzdanima jer su ljudi, a zaboravljamo da smo i mi ljudi i nepouzdani, te bismo se vrlo brzo naljutili i uvrijedili da se nas proglasi nepouzdanima. Jednako tako događa se da dio vjernika podcjenjuje one koji u Crkvi navješćuju radosnu vijest uskrsnuća čuvajući neokrnjenim ono što su apostoli predali, a zaboravlja se da je bez toga nemoguće imati cjelovite i ispravne vjere. U današnjem svijetu doista mnogi bježe od Boga i od njegove istine koja je po uskrslom Gospodinu tako konkretna i živa, u neku svoju racionalizaciju, to jest u čudno umovanje bez kraja i konca, bez smisla i rezultata. Danas ljudi raspredaju i raspravljaju o božanskim stvarima kao o mogućnostima, raspravljaju o Bogu kao da ga nema ili kao da je u najbolju ruku teorija ili princip, a živi Bog je došao među nas i neopozivo ostaje među nama i u ljudskom tijelu. On nas zahvaća cijele, cijeli naš život, a mi bježimo u neko naše umovanje koje uostalom uopće nije utemeljeno. Zato je takvo umovanje samo traženje izgovora da ne dopustimo Uskrslome da nas potpuno zahvati i prožme, i naš um i naše srce, da preobrazi naše emocije i pretvori ih u čistu ljubav, da uzdigne našu misa prema nebu i božanskoj istini, da posveti našu volju i učini je sukladnom volji Božjoj, da dotakne naše usne i naš jezik i učine ih dostojnima navještaja radosne vijesti, da okrijepi naše ruke za dobra djela. Kao što je i apostol Toma tražio izgovor za nevjeru, tako i danas mnogi ljudi traže izgovore navodno želeći čvrsti temelj za moguću vjeru, ali najčešće takvi završe u svojim osobnim uvjerenjima koja su kao bezboštvo i nevjera u odnosu na božansku vjeru. Oni koji su uvjereni da naš ljudski razum može i mora biti isključivi temelj, ili da taj temelj mora pak biti materijalna stvarnost poput osjetilnog svijeta provjerljiv dodirom ruke, zanemaruju snagu vjere i ljubavi koju u srce utiskuje Uskrsli, koji je i Tomi utisnuo isto takvo iskustvo tog dana, osmog nakon uskrsnuća.
Neka i nama uskrsli Isus ukloni sve razloge, to jest izgovore poradi kojih ne vjerujemo žarko u njegovo uskrsnuće. Neka se na nas izlije njegovo milosrđe, a mi otvorimo svoja srca kako bismo ga poput svetoga Tome priznali svojim Gospodinom i Bogom, trudeći se potom radosno ga naviještati posvuda kamo nas on šalje.