6. nedjelja kroz godinu – C
Evanđelje današnje nedjelje iznosi na vidjelo jednu od najposebnijih Isusovih tema i propovijedi u kojoj se ogleda posebnost njegova nauka. Njegov govor se kreće oko četiri vrlo značajne stvarnosti života oko kojih se trudi svaki čovjek, jer mu o njima ovisi procjena vrijednosti i kakvoće života, pa tako ono što govori Isus postaje vrlo zanimljivo i aktualno i nama danas. Svaki čovjek, kako nekad tako i sad, ima potrebu pronaći u svijetu stanovitu utjehu ili zadovoljenje potreba, potom priskrbiti dovoljno jela, ostvariti zatim ozračje radosti i veselja i naposljetku biti priznat među drugima. Nijednom čovjeku nije u naravi zapisano da mu je svejedno hoće li pronaći utjehu ili neće, biti gladan ili sit, hoće li plakati ili se smijati, te biti priznat ili odbačen u sredini u kojoj živi. Upravo jer nikome nije svejedno što će mu život donijeti ili što će sebi priskrbiti na spomenutim poljima, oduvijek su se ljudi trudili priuštiti sebi što je moguće više utjehe, hrane, smijeha i priznanja među ljudima. Nisu svi, doduše, u tome jednako bili uspješni. Uvijek je postojao dio onih koji su se oko toga bolje trudili i snalazili, dok su mnogi drugi, redovito obespravljena većina, ostajali kratkih rukava, zakinuti za najosnovnija prava, bez obzira u kojem društvenom uređenju živjeli. I u Isusovo vrijeme bilo je mnoštvo onih koji su nastojali nešto steći, zasititi se, koji su se željeli smijati i biti priznati među ljudima u svom ljudskom dostojanstvu, a da u tome nisu uspijevali, kao što je bilo i onih kojima je to polazilo za rukom. Isus se najprije obraća kategoriji neuspješnih, želeći ih svojom riječju utješiti, ohrabriti, obradovati i nahraniti, dajući im do znanja da ih je on primijetio, da će se on zauzeti za njihov slučaj i izboriti se da i oni dođu do ostvarenja svih svojih prava i zasićenja potreba.
Isus, s druge strane, u nekoliko rečenica tako žestoko kritizira one koji su se usredotočili isključivo na to da njima bude dobro, zanemarujući što će biti s golemim mnoštvom, poniženim i pogaženim u svom dostojanstvu i svojim pravima. Isus se na takve obrušava doslovno prijeteći odmazdom koja će se jednom obrušiti na sve one koji su živjeli zadovoljavajući na zemlji svoje potrebe. Zato i izgovara svoje „jao“: jao vama bogataši, jao vama koji ste siti, jao vama koji se sada smijete, jao vama kad vas budu hvalili.
S pravom postavljamo pitanje: Zašto to Isus čini? Je li možda zavidan bogatašima i imućnicima? Smeta li mu ljudska sreća i ostvarenje? Isusa doista nije smetalo što netko zasićuje svoje ljudske potrebe, nego je uočio da u krivim sadržajima i na krivi način traže utjehu. Jer ako bogatstvo samo po sebi može dati utjehu, onda čovjeku ne treba ni Bog ni duhovno bogatstvo kojim ga želi obdariti. Ako mu je dostatno zemaljsko bogatstvo, tada mu ono postaje vrhovna norma djelovanja, te u ime njega odbacuje i Božji i ljudski zakon, to jest nastoji ga zaobići vodeći se isključivim kriterijima bogaćenja. Ako mu je bogatstvo jedini kriterij, tada mu nije stalo do ljudi, pa niti pogledati onoga pored sebe, nego se brine isključivo samo za se, zanemarujući drugoga.
Gospodin Isus vrlo je dobro znao da je istinita ona narodna da „jednome ne svane, dok se drugome ne smrkne“, to jest da se jedan ne smije dok drugi ne počne plakati. Mi ljudi, na žalost, najčešće ostvarujemo svoju sreću preko tuđih leđa, preko tuđe nesreće, svoje bogatstvo stječemo siromašeći drugoga, to jest kradući, varajući i pljačkajući, kako nam to svjedoče brojne afere koje pune stranice tiska posljednjih mjeseci. Iz dana u dan postaje bjelodanije da se nitko nije mogao preko noći obogatiti, a da nije bilo nauštrb drugih, da nije iskorištavao druge ili varao državu, što se opet prebijalo preko leđa običnog čovjeka. Tko je mogao steći ogromne količine novca, a da se nije bavio nečasnim unosnim poslom ili pak poštenim poslom na nečastan način? Potvrdu nam o tome daju tolike kriminalne afere lokalnih moćnika i umišljenih direktorskih veličina koji su se ponašali kao da raspolažu svojim novcem, a ne nečim iza čega stoje žuljevi čestitih ljudi koji su to stekli svojim radom. Čudi i boli što se oni koji upravljaju novcem poreznih obveznika ponašaju kao da je to njihovo, kao da to ne pripada jednom narodu i ljudima koji mukotrpno skrbe o svojim obiteljima. Čudi i boli što takvom lancu zla kao da se ne nazire kraj, dok onaj Nečastivi i Zli likuje što mu je i naš narod pao u vrlo prozirnu zamku.
Eto zašto se Isus tako obrušava na mentalitet ovoga svijeta, jer svaki naš ljudski pokušaj da osiguramo sebi blagodat, uglavnom se odražava negativno na drugoga. Svaki moj „blago meni“, odražava se na drugoga kao „jao njemu“, jer ne znamo zemaljsku blagodat ostvariti nego uglavnom u suprotstavljenosti prema drugome. I što netko stvara veći svoj „blago meni“, to je s druge strane veći i „jao“ drugima kojima sam uskratio mogućnosti i oduzeo zakonita sredstva i prava, što nam potvrđuje i povijest i sadašnjost.
Pa i kad znamo da razmišljanjem o ovom evanđeoskom tekstu nećemo riješiti našu društvenu situaciju, ostalo nam je ipak razumjeti zašto Isus upućuje ove riječi, jer ih ni on ne izgovara samo kao socijalnu pouku za zemaljski život, premda su, bez daljnjega, izvrsna dijagnoza i današnjeg stanja. On ih izgovara da bismo se mi kao vjernici opredjeljivali za život prema nebeskim vrijednostima, to jest da bismo skromno i ponizno živjeli svoje postojanje ne dajući se zavarati programima blaženstava ovoga svijeta u koja nas uvlači i na koja nas navlači Zli. Padnemo li u napast da se ostvarujemo po načelima ljudskih blaženstava, sebi ćemo priskrbiti Isusov „jao“, a ako želimo uživati vječno blaženstvo, to nipošto ne bi bilo poželjno. Neka nam iskustvo i riječ božanskog Učitelja bude jasno svjetlo i orijentir u našim ljudskim lutanjima između „blago“ i „jao“, u protivnom, budemo li kao ljudi birali, izabrat ćemo sebi sigurnu propast koja pridonosi i osiromašenju cijelog ljudskog roda.