5. nedjelja kroz godinu – C
Čovjek je u određenom smislu biće navika. Navikava se na druge ljude tako da i ne zamjećuje njihovu posebnost niti prima poticaje koji mu, jer dolaze od drugih i drugačijih, obogaćuju svakodnevnicu. A to nikad nije dobro, kao što nikad ne bi bilo dobro niti da se navikne roditelj na dijete, a dijete na roditelja, jer bi to značilo da se promatraju zasjenjena pogleda bez bistrine i prodornosti koji u ljubljenima promatra jedincatost. Navikavanje na drugoga donosi, bez sumnje, veliki previd, uslijed čega ne vidimo njegovu posebnost, pa onda i različitost kojom nas obogaćuje.
Navikavamo se tako na svoje navike kojih se ne oslobađamo lako, a i ne trudimo se previše, jer bismo onda izgubili izgovor i pokriće za slabost i uhodan život u kojem nema mjesta za posebne događaje ni ljude. Nije stoga rijetkost da se, onda nužno pokazuje i u svakodnevnici kao bolesno stanje međuljudskih odnosa, jer danas nije uobičajeno da dijete poštuje starije, ne samo na ulici i na trgu, autobusu i tramvaju, školi ili crkvi, već i svoje najbliže ukućane, jer za to u sebi nema velikog razloga. Navikavamo se na bolesnu ravnopravnost s drugima, jer drugi su isti kao i mi. Navikavamo se na naviknutost na druge, gdje nam ništa ne predstavljaju ni nositelji autoriteta, kao što su učitelji i vjeroučitelji, svećenici ili državni poglavari, a čak i na roditelje se zna podići ton i ruka.
I kao što se god navikavamo na ljude, ista takva naviknutost na Boga koja u sebi nosi manjak sposobnosti divljenja i poštivanja događa se u odnosu prema Bogu, te nam onda Bog ništa ne znači i ne govori. Ma koliko bi Božji pojavak u ljudskom životu trebao biti obilježen neponovljivim i neizrecivim darom prisutnosti i milosti, ipak se i nama kršćanima dogodi da se naviknemo na govor o Bogu, pa čak i na sudjelovanje u svetim obredima, a da ne osjetimo njegovo božansko djelovanje koje dira dušu i mijenja život. Gotovo me strah da ne mislimo tako često, duboko i ozbiljno o značenju njegove prisutnosti, niti da se uživljavamo u nenadmašivu i nepogrešivu poruku i pouku koja izlazi iz njegovih usta dajući smjer ljudskim koracima u hodu kroz prostor i vrijeme. Čini mi se da ne mislimo sa svom ozbiljnošću na to tko je Bog, te što bi za nas ljude trebao značiti susret s njime, ovdje na zemlji, gdje nam je iskazao čast i pokazao ljubav utjelovivši se i postavši čovjekom. Kao da smo izgubili osjećaj za sveti strah i poštovanje držeći ili uobičajenim takvo Božje ponašanje, ili ga pak i ne primjećujući. Štoviše, navikavamo se govoriti o Bogu, pa čak izgovarati i njegovo sveto ime, pristupati pričesti i drugim sakramentalnim činima, a da se ne približimo Bogu s dušom na koljenima, puni iskrene zahvalnosti i žarke ljubavi.
Pokazuje se time kako smo se navikli na Boga kao na sebi ravnopravnog građanina ili prolaznika pred kojim smo izgubili divljenje i poštovanje, s kojim se više ne susrećemo, nego samo usputno mimoilazimo. Takva navika nas onda ostavlja ravnodušnima do te mjere da ne vidimo veličinu i neuobičajenost njegove prisutnosti. Umjesto da u nama poraste divljenje što smo otkrili Boga koji je došao među nas ljude, koji nam se približio utjelovivši se u našu životnu stvarnost, zakazujemo potpuno stvarajući naviku unutar koje uspostavljamo odnos s njime. U mnoštvu navika ravnopravnosti i jednakosti, navikli smo se tako i na govor s Bogom i o Bogu, kao sasvim uobičajenom i ne previše bitnom biću, o kojem nešto znamo, ali uglavnom njegovu prisutnost ne doživljavamo. Navikli smo se na rutinski život u kojem nam je sve ravno, u kojem Bog ne čini nikakav zahvat, te ga baš i ne uzimamo ozbiljno u obzir, niti ga držimo moćnijim od nas.
Takvim životom navike živio je i Šimun Petar dok nije susreo Isusa na obali Genezaretskog jezera, kako nas izvještava evanđelist sveti Luka u današnjem odlomku. Živio je životom ribara loveći ribu, pripremajući barku, ispirući mreže. Tako je bilo i onog dana kad ga je Isus zamolio da otisne malo od kraja. Petar nije znao da se na njegovu barku ukrcao sam Bog i vjerojatno je iz puke uljudnosti napravio to što je Učitelj od njega tražio. Nije ni doživljavao ni opažao Božju prisutnost u nekoj iznimnoj mjeri, a napose nije ju tražio u ljudima, premda se ne može reći da nije htio biti iskreni pripadnik svoga naroda. No taj dan mu je bio sasvim neuobičajen u odnosu na sve druge dane njegova života. Riječi pouke što su tekle iz Isusovih usta toliko su ga se dojmile, jer je iz njih strujala božanska snaga, tako da je bio ponukan pozorno slušati istinu koja je zvučala mnogo drukčije nego ikad do tada dodirujući najdublje pore bića. Mogao se čuditi kako već prije nije osjetio takve riječi koje su silazile u dubinu duše i činile da se osjeća posebno, sasvim promijenjen i preporođen samo zato što je ovog Božjeg Učitelja počeo doživljavati iznimnom osobom.
Na temelju Isusova nastupa, a potom i nakon čudesnog ulova ribe, u Petru je sazrjela svijest da Isus nije bio običan čovjek, ma koliko se to u prvi mah moglo činiti. Naprotiv, on je bio iznimna osoba, pa je Petar morao napredovati u toj spoznaji sve dok nije došao do istine da je Sin Božji. Morao se udaljiti od svojih predrasuda i navika kojima je susretao ljude, a napose Čovjeka koji je nosio i naviještao Boga. To je izrazio pokazujući svijest o svojoj neznatnosti kad veli: Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine! Isusove riječi i čudesni ulov ribe dovele su Petra do spasonosne spoznaje i poštovanja za Isusa kao Boga, u svoj neobičnosti i iznimnosti u kojoj se pokazuje, ukazujući Petru kako mora nadići svaku ljudsku predodžbu o Bogu koja bi mirisala na naviku.
Ova spoznaja je postala i preduvjet promatranja ljudi novim očima, očima čovjeka željna da ih privede spasenju promatrajući u njima grešnike poput sebe, ali ne samo grešnike, jer se više nije navikavao da su ljudi isti kao i on. Već je u njima promatrao iznimnu Božju mogućnost koju je Bog u njih stavio i koju je Isus želio iznijeti na vidjelo. Zato je Petar od tada, kad počinje ljude loviti, počeo u ljudima promatrati grešnike pozvane na spasenje, što će biti najveća spoznaja kako čovjek može biti neobičan, biće na koje se, kao i na Boga, ne smije naviknuti, niti u sebi niti u drugima. Ako je Isus u njemu, običnom ribaru otkrio ribara ljudi, ako je on u Isusu iz Nazareta otkrio Boga, onda je doista neophodno poći tim putem razbijanja navika na Boga i na božansko oko sebe i u sebi, te je samo pitanje trenutka kad ćemo u sebi otkriti skrivenu neizmjernost koju Gospodin želi da osjetimo, a da se na nju ne navikavamo.
Dopustimo stoga svome Gospodinu da nas trgne iz naše ljudske uljuljanosti u navike uslijed kojih ne vidimo veličinu Božje svetosti, da bismo kao kršćani uspostavili s Gospodinom odnos istinskog štovanja i klanjanja, kao što je Petar započeo na svojoj lađi na Genezaretskom jezeru. Tko dopusti da mu Krist, na takav način uđe u život, osjetit će se sasvim posebnim, te će dobro razumjeti Petra i njegove prijatelje, koji nakon tog događaja pođoše za Isusom, istrgnuvši ih iz uhodanih obrazaca života vjere, kao i loših navika ophođenja s Bogom i ljudima.