5. korizmena nedjelja – C
Današnji evanđeoski odlomak opisuje nam jedan događaj u jeruzalemskom Hramu gdje je Gospodin kao učitelj dolazio poučavati narod. Dok je on tako poučavao doveli su mu jednu ženu zatečenu u preljubu, očekujući da se on izjasni što učiniti u takvom slučaju. Znali su da je Isus bio milosrdan prema grešnicima, dok je židovski Zakon predviđao rigorozne kazne kamenovanja za takav grijeh. Njima je to bila prigoda da Isusa uhvate u raskoraku između ljubavi prema ljudima i Zakona. Bilo da ju je osudio ili oslobodio, Gospodina bi uvijek imali u šaci, jer bi ga ili proglasili protivnikom ljudi ili kršiteljem Zakona.
Ako itko zna koliko je grijeh štetan i razoran za čovjeka i za Božji narod, onda je to Isus čije je poslanje bilo naviještati obraćenje i oslobađati od grijeha, ali se nikad nije slagao ni služio metodama kojima su se služili farizeji kako bi ‘očistili’ narod od grešnika. Zato on dovodi u pitanje linč koji su navodni čistunci pokrenuli protiv žene uhvaćene u preljubu. Ne samo što je linč nepravedan, jer nitko od njih nije bez grijeha da bi bacio kamen na nju, nego je i neopravdan, jer ne vodi stvarnoj pobjedi nad grijehom. Jer pobjeda nad grijehom se ne događa linčovanjem, nego obraćenjem grešnika koji se susretne s Gospodinom. Židovi nisu pronalazili drugog načina kako bi iskorijenili javni grijeh i sablazan, nego su pribjegavali javnom eliminiranju grešnika. No pri tom su zaboravljali upravo osnovne stvari, a to je da su i sami grešnici. Osim toga su pokazivali veliko neznanje prema Bogu, kojeg nisu upoznali kao dobrog i milosrdnog Oca koji grešnike poziva na obraćenje. Zato su uzimali pravdu u svoje ruke kad im je to odgovaralo, što je u praksi značilo da su se poigravali ljudskim životima.
Gospodinu je bilo više nego očito da se grijeh iz društva ne može iskorijeniti nikakvim metodama dok se ne iskorijeni iz ljudskih srca. Zato je imao drukčiji pristup kojim nije štitio grešnike, nego se trudio osloboditi ih od njih samih, kako bi mogli zaživjeti novim životom, pri čemu nije bilo dostatno prikazati ih i prokazati ih kao grešnike. Farizeji nisu dobro razlikovali što znači osuditi grijeh, a spasiti osobu od grijeha, nego su u ime svojih interesa uvodili javni moral i red po mjeri samih sebe, ne prežući niti od kamenovanja kako bi ostvarili svoj cilj, a da pri tom nikad nisu svoju dušu sagledali pred Bogom. Njima je u društvu trebalo grešnika kako bi opravdali svoju ulogu, sačuvali ugled i osigurali moć u društvu, ujedno zaboravljajući da su i sami pred Bogom grešnici.
I danas poput njih u društvu postoje dežurni moralizatori koji traže svoju korist prozivajući druge. Njima nije interes da se u društvu živi moralnije i ispravnije, nego im je glavni cilj onemogućiti Krista da propovijeda s vlašću, kao što su ga pokušali i farizeji spriječiti da propovijeda u Hramu. I danas nedodirljivi ‘čuvari morala’ prstom prokazuju na javne grešnike, iznoseći na vidjelo, najčešće putem medija, tuđa zla i osuđujući pojedince koji stoje iza njih. Uslijed toga javni život društva sliči više na smetlište, nego na uređen okoliš. Jer time što se traži i iznosi smeće drugih, previđa se smeće grijeha u kojem svaki od nas živi i stvara oko sebe. Pri tome je najveća nečistoća ona farizejska koju ne primjećujemo, a to je potreba da oko nas društvo bude puno grešnih i nečistih koje ćemo osuđivati, te time otkloniti pozornost sa vlastite grešnosti pred Bogom. A osim toga nemamo prave službe koje mogu raščistiti takvo smeće, jer ni pravosuđe ni državni zakoni ne mogu ukloniti grijeh iz ljudskih srdaca, nego samo kazniti prestupnika izvanjskom kaznom. Na taj način, kao i židovski Zakon, državne službe mogu eventualno drugima utjerati strah od kazne, držeći ih tako u pokornosti, ali ne i očistiti njihove živote od zaraze zla i grijeha. No društvo koje je izbacilo Boga iz svoje sredine i ne želi čuti njegov glas, ne može čovjeku ponuditi valjane razloge za izbor vrijednosti, kao ni protumačiti mu što je istinski sukladno njegovoj biti i dostojanstvu. Ne može niti istaknuti vrijednosti dostojne Boga i čovjeka, premda može do iznemoglosti isticati sve prekršaje protiv državnog zakona.
I danas ‘slobodna’ i ‘napredna’ javnost sudjeluje u javnim osudama – linču određenih ponašanja koja se smatraju neprikladna, bez obzira o kojoj vrsti neprikladnosti bila riječ, i u ime koje ideje ili ideologije se ona provodila. Redovito takav smišljeni linč ima svoj cilj, poput onoga koji su imali farizeji kojima je bio cilj zatvoriti Isusu usta da ne proziva njih. No njihov cilj se nije ostvario, jer im Gospodin to nije dopustio. Češće se, međutim, nevjernici i bezakonici različitih boja, kojima ni najmanje nije do dobrobiti svoga naroda, udruže kako bi spriječili Crkvu da naučava Božji nauk. I to se pojavljuju kao čuvari morala i reda, prava i zakona u društvu, spočitavajući Crkvi nedosljednost života i nemoral pojedinaca. Kao farizeji nekada i današnji su ‘čuvari javnog reda’ pristrani i zli. Pristrani, jer propuštaju sebe suditi i promatrati svoj život pred Bogom. Zli, jer se činjenicama ljudskoga grijeha služe kako bi se borili protiv Božje istine.
Nas vjernike Gospodin pak poziva da čistimo društvo uklanjajući grijeh, ali počevši najprije od nas samih, kako se ne bismo ogriješili linčujući ljude. A, uostalom, vlastito obraćenje je jedina uspješna i djelotvorna metoda koju treba primjenjivati i na drugima.