7. nedjelja kroz godinu – B
Evanđelje koje smo upravo čuli opisuje jedan vrlo zanimljiv događaj koji se zbio u Kafarnaumu gdje je Gospodin poučavao zainteresirano mnoštvo. Marko nas izvještava kako su se bili skupili mnogi te više nije bilo mjesta ni pred vratima. A kad četvorica dolaze noseći uzetoga, Evanđelist će reći kako je bilo veliko mnoštvo, te ga zato nisu uspjeli unijeti k Isusu. Oko Isusa tiskalo se mnoštvo onih koji su imali svoje razloge biti u tom trenutku blizu njega. Od tog mnoštva mnogi nisu dolazili do biti njegove poruke, o čemu će kasnije posvjedočiti reakcija pismoznanaca kojima neće biti jasno da on može i grijehe opraštati. Tako se događa vrlo proturječna situacija: ljudi, to jest mnoštvo postaje zapreka kako bi se došlo do Isusa. Ova činjenica se ne događa samo u trenutku kada postoje zli i zlonamjerni koji nas odvraćaju od vrjednota i kreposnog življenja, koji nas odvraćaju od duhovnog rasta i zajedništva s Gospodinom, nego se to može dogoditi i u ovakvoj situaciji gdje su se mnogi gurali oko Gospodina želeći čuti njegovu riječ, te o njoj izreći svoj sud.
Primjenjujući ovo na suvremene životne okolnosti, valja reći kako nas od Gospodina ne udaljavaju samo nevjernici, nego naprotiv, mogu nas udaljiti i vjernici. Točnije i vjernik koji gleda samo svoja posla, a ne vidi brata u nevolju, besplodno se gora oko Gospodina i ne ostavlja zdravo svjedočanstvo vjere, jer je Isus došao radi ljudi i njihova spasenja, a ne radi sebe. Egoistična vjera nije prava vjera, nego traženje interesa. Vjera bez pokrića u životu nije vjera, nego isprazno zavaravanje sebe i drugih. Ako vjera nije postala svjedočanstvo, daleko je od onoga što treba biti, te ne donosi spasenje čovjeku koji pored nas leži u svojoj nemoći. Na žalost nije rijetkost da je danas vjera postala stvar mase, premda masa ne vjeruje. I mi sami se rado prebrojavamo, te se događa da u Hrvatskoj imamo masu od gotovo 90 posto vjernika, ali u biti veliki dio njih je svojim vjerskim neživotom i nesvjedočenjem inertna masa koja udaljava druge od Krista Gospodina postajući velika barijera. U situaciji u kojoj je nama kao Crkvi najbitnije da se možemo pohvaliti brojem, u biti mi sami stvaramo i podržavamo one koji će drugima biti zapreka na vratima vjere, te im neće dopustiti da uđu. S druge pak strane malo je onih poduzetnih vjernika koji će spremno raskriti i krov ako treba, kako bi čovjeka donijeli do Gospodina, što pretpostavlja njihovu veliku ljubav prema potrebnima, te jasnu svijest kako je Gospodin jedina prava pomoć.
Ovo nam je jasan pokazatelj kako ne trebao živjeti svoju vjeru kao masa obojena vlastitim interesom do mjere da ne primijetimo nasušne potrebe onih koji žive pored nas, nego da, ukorijenjeni u Gospodinu, dademo maha ljubavi prema bližnjemu. Naša vjera mora biti zrela osobna vjera, a ne vjera skupine ili čopora. Ako istinski vjerujemo, nebitno je koliko nas ima u brojkama i postotcima, u kolikoj se masi krećemo. Mnogo je bitnije biti dobro organizirana zajednica, poput one četvorice iz Evanđelja, sposobna druge privoditi Gospodinu.
Stoga bi bilo potrebno da Crkva našega vremena pokaže kao gorljiva izvršiteljica Božje volje i ljubavi koja oslobađa čovjeka svih spona. Kamo sreće kad bismo se mogli hvaliti brojem obraćenih i onima koji su doživjeli Gospodinovo oproštenje, umjesto što se hvalimo brojem paraliziranih vjernika koji nepomično stoje u našim župnim zajednicama, pa čak i drugima priječe pristup Gospodinu. Potrebno je iskrena srca pristupiti Gospodinu, da nas oslobodi od duhovne paralize, od koje je najprije oslobodio uzetoga opraštajući mu grijehe, kako bismo potom bili odvažni svjedoci vjere i nositelji ljubavi. Ne možemo i ne smijemo bez odvažnih vjernika i predstojnika svojih zajednica. Ne možemo i ne smijemo bez nositelja duhovnog života koji su spremni izložiti se, podmetnuti svoja leđa i pokrenuti nepokretnu masu prema Kristu.
Molimo Gospodina da nam podari takvih odvažnih svjedoka, da nam se župne zajednice ne pretvore u bezličnu masu, nepokretnu na Gospodnje podražaje, a crkve u prostore u kojima se ne može susresti živoga Boga. Pronađimo u sebi onu duhovno snagu koja i nas i druge nosi Gospodinu, kako bi se Gospodin, vidjevši našu vjeru, smilovao svijetu.
