7. uskrsna nedjelja – A
Vrijeme između Uzašašća u Duhova pruža vjernicima prigodu za intenzivno razmišljanje o dva ključna sadržaja. Kao prvo radi se o proslavi koju je naš Gospodin Isus doživio uzlazeći na nebo s desne Očeve, ali isto tako i nije bez značenja razmišljati o situaciji u kojoj smo se našli mi ovdje na zemlji nakon njegova uzašašća. Razmišljajući o njegovu životu i stanju kojem se nalazi, shvaćamo kako se proslava tiče prvenstveno njegove ljudske naravi koja je ušla u božansku slavu koju je on kao neizreciva Riječ Očeva baštinio odvijeka. Kao Jedinorođenac Očev posjedovao je vječnu slavu, a u vremenu, utjeloviši se i uskrsnuvši, njegova ljudska narav, po kojoj ga zovemo Prvorođencem od mrtvih, doživjela je istu nebesku proslavu. Uskrsnim otajstvom on koji je bio uvijek u zajedništvu s Ocem, pa premda utjelovljen na zemlji, prenio je u punini kakvoću svoga božanskog života na ljudsku narav, čije proslavljeno stanje nije više podlijegalo zemaljskim zakonitostima.
Razmatrajući, međutim, Isusov prolaz u nebo kao utjelovljenog i uskrslog Gospodina, prvorođenca od mrtvih, koji je sebi neraskidivo pridružio ljudsku narav, u njemu vidimo i vlastitu proslavu u nebu. U trenutku kad odlazi k Ocu, kad nije više među apostolima, ostavio im je ipak jasne upute što trebaju činiti, od čega živjeti, to jest kako se ponašati bez njega na zemlji. Te upute se odnose i na svakog vjernika koji će ostati nakon apostola svjedočiti apostolsku vjeru, te biti u zajedništvu s njime Uskrslim. Pa i kad nije više u svijetu na zemaljski način, on ih ne ostavlja, nego se moli za njih Ocu, da ih sačuva u svome imenu, kako bi mogli biti jedno kao što je on s Ocem. Obećanje da je s njima u sve dane do svršetka svijeta, te svijest kako nisu napuštena sirotinja. On se zalagao za njih i čuvao ih u svome imenu. Posvetio je sama sebe i svoj život i sve što je činio za svoje učenike i prijatelje. Predao im je Riječ Očevu i poslao ih u svijet da svjedoče njegovu uskrslu prisutnost. Ova Gospodnja inicijativa prema njima ostaje trajno djelovanje i prema nama, iz čega nam slijedi identična zadaća poput one koju su imali apostoli, te nam je stoga intenzivno promišljati kako odgovorno živjeti između zemlje i neba.
Premda Gospodin nije s nama na tjelesan način, prisutan je u nama uskrslom snagom kojom svakoga od nas sebi pritjelovljuje i želi sačuvati. Njegovo djelovanje na naš život, nije automatsko djelovanje, nego od nas zahtjeva punu suradnju na svakom planu. Stoga je ovo vrijeme osmišljeno našim duhovnim traženjem uporišta, poput traženja koje su iskusili apostoli s njime. Tražiti nam je u njemu jedincato uporište života, te da korjenito i ozbiljno shvatimo kako je Isus učinio za nas sve što je učinio u svome životu. Žrtvovao je sama sebe, kako bi posvetio nas, ali konačni čin posvete ne može biti bez nas.
Nama nije moguće izići iz svijeta prije nego kucne čas smrti, ali bilo bi značajno kad bismo mogli barem dijelom reći ono što je Gospodin rekao za se kad je odlazio iz ovoga svijeta, jer bismo tada mogli s mirom prijeći u blaženu vječnost. Kad bismo živjeli u svijetu pogleda uprtog u Oca i u onu buduću domovinu, onda bi ovaj svijet i nama i po nama sigurno bio mnogo ljepši, jer bi bio iznutra uljepšan našom duhovnom snagom. Kad bismo živjeli povjeravajući se Kristu Gospodinu i dajući mu da nas on čuva u svome imenu, onda bismo živjeli mnogo sigurnije nego što živimo tražeći druge sigurnosti u životu. Kad bismo živjeli od Gospodina onda bismo osjećali istinsku radost života, koja se doista može nazvati puninom radosti. Kad bismo živjeli od riječi koju nam je on dao, osjećali bismo snagu istine koja nas posvećuje. Kad bismo živjeli drukčije nego oni što žive od svijeta, bili bismo sačuvani od Zloga.
I kao što su apostoli imali nakon uzašašća Gospodinova živjeti na način izložen u današnjem evanđeoskom odlomku, tako je i na nama ista zadaća. Vrijeme koje provodimo u svijetu, nije samo kronologija života, nego bi trebalo poslužiti da se intenzivno posvećujemo u istini koju je Bog objavio o sebi. Ostajući u svijetu, čuvati nam je ono najveće blago koje nam je Bog priskrbio Isusovim djelovanjem, a to je blago spasenja i neprocjenjivi dar zajedništva s Bogom. Ostajući u svijetu čuvati nam se da ne koketiramo sa svijetom, nego se predajemo za neprolazna dobra i vrijednosti neba. Premda živešći u svijetu, ostvariti nam je iskonsko jedinstvo s Bogom, po kojem stiže svako dobro čovjeku i čovječanstvu. Čuvati nam se nedosljednosti i prijevara i izdaja poput one koju je učinio sin propasti koji je izdao Sina Božjega. A svaki naš grijeh i bijeg od istine, od riječi koju nam je dao, od posvećenja koje je izvršio, ravno je izdaji njegova života i uloge za nas. Neka nas na ovom putu svih naših kršćanskih nastojanja prati zaštita našega Gospodina koji je sebe predao za nas i posvetio se za nas kako bismo mi mogli biti posvećeni u istini.
