KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 1. kolovoza 2007.
Život i djela sv. Bazilija
Draga braćo i sestre!
Nakon tri tjedna stanke, nastavljamo naše uobičajene susrete srijedom. Danas bih se htio pozvati na posljednju katehezu čija su tema bili život i spisi svetog Bazilija. Život toga velikoga sveca i njegova djela bogati su poticajima na razmišljanje i pouku, koji ni za nas danas nisu izgubili vrijednost.
Ponajprije podsjećanje na otajstvo Boga, koje ostaje najznačajnija i životno važna polazišna točka za čovjeka. Otac je “počelo svega i uzrok postojanja svega što postoji, korijen svega živoga” (Hom. 15,2 de fide: PG 31,465c), a u prvom je redu “Otac našeg Gospodina Isusa Krista” (Anaphora sancti Basilii). Dolazeći do Boga po stvorenjima, mi “postajemo svjesni njegove dobrote i njegove mudrosti” (Bazilije, Contra Eunomium 1,14: PG 29,544b). Sin je “slika dobrote Očeve i pečat s njime jednake forme” (usp. Anaphora sancti Basilii). Svojom poslušnošću i svojom mukom utjelovljena Riječ ostvarila je poslanje Otkupitelja čovjeka (usp. Bazilije, In Psalmum 48,8: PG 29,452ab; usp. također De Baptismo 1,2: SC 357,158).
U Bazilijevu nauku veliko značenje ima djelo Duha Svetoga. “Od njega, od Krista, izlio se Duh Sveti: Duh istine, dar posinstva, zalog buduće baštine, prvijenac vječnih dobara, životvorna moć, izvor posvete” (usp. Anaphora sancti Basilii). Duh oživljuje Crkvu, ispunjava je svojim darovima, čini je svetom. Sjajno svjetlo božanskoga otajstva odražava se na čovjeku, slici Božjoj, te mu uzvisuje dostojanstvo. Gledajući Krista, razumije se u potpunosti čovjekovo dostojanstvo. Bazilije kliče: “[Čovječe], shvati svoju veličinu razmišljajući o cijeni plaćenoj za tebe: gledaj cijenu svoga otkupljenja i shvati svoje dostojanstvo!” (In Psalmum 48,8: PG 29,452b). Posebice kršćanin, živeći u skladu s Evanđeljem, prepoznaje da su svi ljudi međusobno braća; da je život upravljanje dobrima primljenima od Boga, te je stoga svatko odgovoran pred drugima, a tko je bogat mora biti poput “izvršitelja zapovijedi Boga dobročinitelja” (Hom. 6 de avaritia: PG 32,1181-1196). Svi si moramo međusobno pomagati i surađivati kao udovi jednoga tijela (Ep203,3).
Djela milosrđa nezaobilazan su oblik izjavljivanja vlastite vjere: po njima ljudi služe samome Bogu (usp. Moralia 5,2). U tom smislu, neki tekstovi Bazilijevih homilija ostaju i danas odvažan primjer: “‘Prodaj što imaš i podaj siromasima’ (Mt 19,22)…: jer, premda nisi ubio ili počinio preljub ili ukrao ili izrekao lažno svjedočanstvo, ne koristi ti ničemu ako ne činiš i ostalo: samo tako moći ćeš ući u kraljevstvo Božje” (Hom. in divites: PG 31,280b-281a). Tko, doista, po Božjoj zapovijedi želi ljubiti bližnjega kao sebe sama, “ne smije posjedovati ništa više nego što posjeduje njegov bližnji” (Hom. in divites: PG 31,281b).
U vremenu oskudice i nevolje, strastvenim je riječima ovaj sveti biskup poticao vjernike da “ne budu okrutniji od zvijeri…, prisvajajući što je zajedničko, posjedujući sami ono što pripada svima” (Hom. tempore famis: PG 31,325a). Duboka Bazilijeva misao dobro je vidljiva u ovoj dojmljivoj rečenici: “Svi potrebiti gledaju naše ruke, kao što mi sami gledamo ruke Božje kad smo u potrebi”. Sasvim je zaslužena, tako, pohvala što ju je izrekao Grgur Nazijanzenski: “Bazilije nas je uvjerio da, kao ljudi, ne smijemo prezirati ljude, niti vrijeđati Krista, zajedničku glavu sviju, svojom neljudskošću prema ljudima. Naprotiv, u tuđim nesrećama, moramo činiti dobro sebi samima služeći Bogu svojim milosrđem, jer i samima nam je potrebno milosrđe” (Grgur Nazijanzenski, Oratio 43,63: PG 36,580b).
Bazilije nas, osim toga, podsjeća da nam je, želimo li održati u sebi živom ljubav prema Bogu i prema ljudima, potrebna Euharistija, dostojna hrana krštenih, sposobna osnažiti nove sile primljene krštenjem (usp. De Baptismo 1,3: SC 357,192). Razlog je velike radosti mogućnost sudjelovanja u Euharistiji (Moralia 21,3: PG 31,741a), koja je ustanovljena “poradi neprekidna čuvanja spomena na onoga koji je umro i uskrsnuo za nas” (Moralia 80,22: PG 31,869b). Euharistija, neizmjeran dar Božji, u svakome od nas čuva spomen krsnoga pečata, te nam omogućuje da živimo u punini i vjernosti milost krštenja. Stoga sveti Bazilije preporučuje čestu, pa i svakodnevnu pričest: “Pričestiti se i svakoga dana, primajući sveto tijelo i krv Kristovu, dobro je i korisno, jer on sam jasno kaže: ‘Tko jede moje tijelo i pije moju krv ima život vječni’ (Iv6,54). Tko dakle može posumnjati neprestano pričešćivanje od toga života ne znači živjeti u punini? (Ep. 39: PG 32,484b). Euharistija nam je, jednom riječju, potrebna da bismo mogli u sebe primiti život vječni (usp. Moralia 21,1: PG 31,737c).
Konačno, Bazilije se zanimao i za onaj dio izabranoga Božjeg naroda koji čine mladi, budućnost društva. Njima je namijenio govor o tome kako iskoristiti pogansku kulturu toga doba. Velikom uravnoteženošću i otvorenošću on priznaje da u klasičnoj književnosti, grčkoj i latinskoj, postoje primjeri kreposti. Ovi primjeri mogu biti korisni mladome kršćaninu koji traži istinu (usp. Ad Adolescentes 3). Stoga valja prihvatiti tekstove klasičnih autora koliko je to prikladno i u skladu s istinom: tako uz kritičan stav – riječ je zapravo o pravoj “razboritosti” – mladi rastu u slobodi. Poznatom slikom pčela, koje iz cvijeća uzimaju samo ono što im koristi za med, Bazilije preporučuje: “Kao što pčele znaju iz cvjetova uzeti med, za razliku od ostalih životinja koje se ograničuju na uživanje u mirisu i u boji cvijeta, tako se i iz ovih spisa… može dobiti neka korist za duh. Moramo koristiti ove knjige slijedeći u svemu primjer pčela. One ne idu na sve cvijeće bez razlike, niti nastoje odnijeti sve s onog cvijeća na koje dođu, nego uzimaju samo koliko im služi za dobivanje meda, a ostalo ostavljaju. A mi, ako smo mudri, uzet ćemo iz tih spisa ono što nam priliči i što je u skladu s istinom, a ostavit ćemo ostalo” (Ad Adolescentes 4). Bazilije ponajprije preporučuje mladima da rastu u kreposti: “Dok ostala dobra… prelaze od jednoga drugome, kao u igranju kockom, samo je krepost neotuđivo dobro i ostaje kroz cijeli život i nakon smrti” (Ad Adolescentes 5).
Draga braćo i sestre, život i nauk Bazilijev podsjećaju neprestano na poruku Evanđelja, koja proglašava spasenje i radost. I danas ovaj sveti naučitelj Crkve od svih kršćana traži potpunu i konkretnu ljubav do Boga i do bližnjega, bezrezervno posvećenje Riječi Gospodnjoj, te savršeno vođenje kršćanskoga života (usp. Moralia 80,22: PG 31,869c). Ja vas pak pozivam da slušate i primate nauk ovog našeg oca u vjeri.
