KATEHEZA PAPE BENEDIKTA XVI.
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Srijeda, 18. veljače 2009.
Beda Časni
Svetac čiji ćemo lik danas malo pobliže upoznati zove se Beda i rođen je na sjeveroistoku Engleske, točnije u Northumberlandu 672. ili 673. godine. Sam je pripovijedao kako su ga njegovi roditelji, u dobi od sedam godina, povjerili opatu obližnjeg benediktinskog samostana da se ondje školuje. “U tome sam samostanu – podsjeća on – od tada trajno živio, intenzivno se posvećujući proučavanju Svetog pisma i, dok sam obdržavao stegu Pravila i svakoga dana pjevao u crkvi, bilo mi je uvijek milo učiti, poučavati ili pisati” (Historia eccl. Anglorum, V, 24). I doista, Beda je izrastao u jednog od najčuvenijih srednjovjekovnih erudita, pročitavši mnoge dragocjene rukopise koje su mu donosili njegovi opati po povratku sa čestih putovanje na kontinent i u Rim. Učenje i glasoviti spisi su mu priskrbili mnoga prijateljstva s najvažnijim ličnostima njegova doba, koji su ga poticali da nastavi sa svojim radom koji je bio na dobrobit mnogima. Nakon što je obolio, nije prestao raditi, sačuvavši uvijek duhovnu radost koja se izražavala u molitvi i pjesmi. Svoje najvažnije djelo Historia ecclesiastica gentis Anglorum zaključuje ovim zazivom: “Molim te, dobri Isuse, koji si mi dobrostivo dopustio da se napajam slatkim riječima tvoje mudrosti, udijeli mi, u svojoj dobrohotnosti, da jednoga dana dođem tebi, izvoru svake mudrosti, i da vječno uživam blizinu lica tvojega”. Smrt ga je snašla 26. svibnja 735., na Uzašašće.
Sveto je pismo stalni izvor Bedine teološke misli. Nakon što je prethodno pomno kritički proučio svetopisamski tekst (do nas je došao primjerak monumentalnog Codex Amiatinus Vulgate, na kojem je Beda radio), on je komentirao Bibliju, čitajući je u kristološkom ključu, to jest ujedinjuje dvoje: s jedne strane sluša što točno kaže sam tekst, a s druge je uvjeren da je ključ za shvaćanje Svetog pisma kao jedne Božje riječi Krist i s Kristom se, u njegovu svjetlu, Stari i Novi zavjet shvaćaju kao “jedno” Sveto Pismo. Starozavjetni i novozavjetni događaji složno koračaju, oni su put koji vodi do Krista, premda su izraženi u različitim znakovima i institucijama (on to naziva concordia sacramentorum). Na primjer, šator saveza koji je Mojsije podigao u pustinji te prvi i drugi jeruzalemski hram su slike Crkve, novog hrama koji je izgrađen živim kamenjem, povezanim ljubavlju Duha Svetoga, na Kristu i apostolima. I kao što su izgrađivanju drevnoga hrama pridonijeli također poganski narodi, tako što su dali na raspolaganje probrane materijale i tehničko iskustvo svojih najvrsnijih graditelja, tako su izgrađivanju Crkve pridonijeli apostoli i učitelji ne samo iz drevnih židovskih, grčkih i latinskih plemena, već također novi narodi, među kojima Beda rado ubraja irsko-keltske i anglosaksonske narode. Sveti Beda vidi kako sve više raste univerzalnost Crkve koja nije sužena na određenu kulturu, već se sastoji od svih svjetskih kultura koje se moraju otvoriti Kristu i naći u njemu svoje ishodište.
Druga Bedina omiljena tema je povijest Crkve. Nakon proučavanja doba opisanog u Djelima apostolskim, on prelazi na povijest otaca i koncila. U Chronica Maiora Beda ispisuje kronologiju koja će postati temelj općeg kalendara “ab incarnatione Domini”. Do tada se vrijeme računalo od osnutka grada Rima. Beda, uvidjevši da je prava referentna točka i središte povijesti Kristovo rođenje, dao nam je taj kalendar u kojem se povijest računa polazeći od Gospodinova utjelovljenja. Donosi bilješke o prvih šest koncila i njihovu tijeku, vjerno predstavljajući kristološki, mariološki i soteriološki nauk te prokazujući monofizitska i monotelitistička, ikonoklastička i neo-pelagijanistička krivovjerja. Na kraju s pomoću točnih dokumenata i u maniri vještog pisca sastavlja već spomenutu Crkvenu povijest engleskih naroda, zbog koje je priznat kao “otac engleske historiografije”. Karakteristične crte Crkve koje Beda voli isticati su slijedeće: katolištvo kao vjernost tradiciji i ujedno otvorenost povijesnim razvojima i kao traženje “jedinstva u različitosti”, prema smjernicama koje je papa Grgur Veliki bio dao Augustinu Canterburyjskom; zatim apostolicitet i romanstvo: u vezi s tim držao je kako je od presudne važnosti uvjeriti sve irsko-keltske i pitske (Piti su bili savez plemena koja su od 3. do 10. stoljeća živjela na tlu današnje središnje i sjeverne Škotske, pr.) Crkve da zajedno slave Uskrs prema rimskom kalendaru. Djelo Računanje, koje je plod njegova znanstvenog rada na utvrđivanju točnog datuma slavljenja Uskrsa, a samim tim i čitavoga ciklusa liturgijske godine, postalo je referentni tekst za čitavu Katoličku Crkvu.
Beda je bio također glasoviti učitelj liturgijske teologije. U homilijama uz nedjeljna i blagdanska evanđelja razvio je pravu mistagogiju, poučavajući vjernike radosnom slavljenju otajstva vjere i njihovu dosljednom življenju u vlastitom životu, u iščekivanju punog očitovanja Kristova ponovnog dolaska, kada ćemo, sa svojim proslavljenim tijelima, biti pripušteni u žrtvenu procesiju u vječnoj nebeskoj liturgiji. Povodeći se za “realizmom” Ćirilovih, Ambrozijevih i Augustinovih kateheza, Beda uči da sakramenti inicijacije čine svakog vjernika “ne samo kršćaninom već Kristom”. Svaki put, naime, kada neka vjerna duša primi i pohrani s ljubavlju Božju riječ, po uzoru na Mariju ponovno začinje i rađa Krista. A svaki put kada skupina novokrštenika prima uskrsne sakramente, Crkva “rađa samu sebe”, ili da se poslužimo još smionijim izrazom, Crkva postaje “Božjom majkom” sudjelujući, po Duhu Svetom, u rađanju svoje djece.
Zahvaljujući tom svom teološkom radu u kojem se isprepliću Biblija, liturgija i povijest, Beda ima aktualnu poruku za različita “stanja života”: učenjacima (doctores ac doctrices) doziva u svijest dvije temeljne zadaće: proniknuti u čudesa Božje riječi i predstaviti ih vjernicima na privlačan način, te izlagati dogmatske istine izbjegavajući heretičke komplikacije i držeći se “katoličke jednostavnosti”, stavom malenih i poniznih kojima se Bogu svidjelo otkriti otajstva Kraljevstva; pastiri, pak, moraju dati prioritet propovijedanju, koje se ne sastoji samo u ljeporječivosti i predstavljanju svetačkih likova, već po Bedi u tu svrhu im služe i slike, procesije i hodočašća. Njih Beda podsjeća da se služe narodnim jezikom, kao što on sam čini, tumačeći na northumberlandskom narječju Oče naš, Vjerovanje i radeći sve do posljednjeg dana svojega života na Komentaru na Ivanovo Evanđelje na narodnom jeziku; posvećenim osobama koje predano mole Službu časova, živeći u radosti bratsko zajedništvo i napredujući u duhovnom životu isposničkim životom i kontemplacijom, Beda preporučuje da njeguju apostolat – nitko nema evanđelje samo za sebe, već ga mora doživljavati kao dar također za druge – bilo da surađuju s biskupima u različitim vrstama pastoralnog rada u mladim kršćanskim zajednicama, bilo da pokažu spremnost za evangelizacijsko poslanje među poganima, izvan vlastite zemlje, kao “peregrini pro amore Dei”.
U istoj perspektivi, u komentaru na Pjesmu nad pjesmama Beda predstavlja sinagogu i Crkvu kao suradnice u širenju Božje riječi. Krist Zaručnik želi radišnu Crkvu, “preplanulu od napornog rada na poljima evangelizacije” – jasna je aluzija na tekst iz Pjesme nad pjesmama (1,5), gdje zaručnica kaže: “Nigra sum sed formosa” (Crna sam ali lijepa) –, koja se dala na krčenje drugih polja ili vinograda i podizanje među novim pučanstvima “ne privremene kolibe već trajnog boravišta”, to jest na ucjepljivanje evanđelja u društveno tkivo i u kulturne institucije. U toj perspektivi taj sveti naučitelj potiče vjernike laike da budu revni u vjerskom nauku te se ugledaju na ona “mnoštva koja su osjećala neutaživu glad za evanđeljem i koja nisu apostolim dala vremena ni da nešto prigrizu”. Uči ih kako stalno moliti, “ponavljajući u životu ono što slave u liturgiji”, prinoseći sva djela kao duhovnu žrtvu u jedinstvu s Kristom. Roditeljima objašnjava da i u svome malom obiteljskom ozračju mogu vršiti “svećeničku službu pastira i vođa”, odgajajući kršćanski djecu te kaže kako poznaje mnoge vjernike (muškarce i žene, oženjene i neoženjene) koji su “kadri živjeti neporočnim životom te bi, ako bi ih se na pravi način pratilo, mogli mirne duše svakoga dana pristupati euharistijskom zajedništvu” (Epist. ad Ecgberctum, izd. Plummer, str. 419).
Glas o svetosti i mudrosti Beda je uživao već za života, zbog čega je stekao naslov “Časni” (na lat. Venerabilis, pr.). Tako ga naziva i papa Sergije I., kada je 701. pisao njegovu opatu tražeći da mu omogući da dođe privremeno u Rimu radi savjetovanja o pitanjima od općeg interesa. Nakon njegove smrti njegovi su spisi naišli na veliki odjek i proširiše se po domovini i europskom kontinentu. Veliki misionar Njemačke, biskup sveti Bonifacije (+ 754.), više je put tražio od nadbiskupa Yorka i opata Wearmouth da daju prepisati neka njegova djela te mu ih pošalju tako da on i njegovi drugovi mogu uživati duhovno svjetlo koje je iz njih zračilo. Stotinu godina kasnije Notkero Galbulo, opat u Sankt Gallenu (+ 912.), uzevši na znanje veliki Bedin utjecaj, usporedio ga je s novim suncem koje je Bog dao da grane ne sa istoka već sa zapada da bi prosvijetlilo svijet. Ostavljajući po strani retorički zanos, činjenica je da je Beda, svojim djelima, dao djelotvoran doprinos izgrađivanju kršćanske Europe, u kojoj su se razni narodi i kulturi međusobno stopili, dajući joj jedinstveni izgled, nadahnut na kršćanskoj vjeri. Molimo da i danas bude osoba Bedine veličine da održe čitav kontinent ujedinjenim; molimo da svi mi budemo spremni ponovno otkriti naše zajedničke korijene, da bismo bili graditelji jedne duboko ljudske i istinski kršćanske Europe.