Kateheza o Ciprijanu

Sv. Ciprijan, uzor odgovornosti u službi i učitelj molitve

Draga braćo i sestre,
Ciprijan “je bio prvi biskup koji je u Africi zadobio vijenac mučeništva.” Usto, njegova je slava – o čemu svjedoči đakon Poncije, koji je napisao njegov prvi Život – povezana s njegovim književnim djelom i pastoralnim radom kroz trinaest godina od njegova obraćenja do mučeništva (usp. Vita 19,1; 1,1). Rođen u Kartagi u bogatoj poganskoj obitelji, nakon rasipne mladosti, Ciprijan se s 35 godina obraća na kršćanstvo. On sam pripovijeda o svome duhovnome putu: “Dok sam još bio kao u nekoj tamnoj noći – piše on nekoliko mjeseci nakon svoga krštenja – činilo mi se krajnje teškim i mučnim učiniti ono na što me pozivalo Božje milosrđe… Bio sam vezan premnogim greškama svoga prethodnog života i nisam vjerovao da bih se od njih mogao osloboditi. Toliko sam slijedio poroke i pogodovao svojim zlim nagnućima… No potom, uz pomoć preporoditeljske vode, oprana je bijeda moga prethodnoga života; nenadmašivo svjetlo raširilo se mojim srcem; drugo rođenje pretvorilo me u sasvim novo biće. Na čudesan način počela je tada nestajati svaka sumnja… Jasno sam shvatio da je ono što je dotad živjelo u meni bilo zemaljsko, u ropstvu porocima i tijelu, a božansko i nebesko bilo je ono što je Duh Sveti u meni već bio porodio” (Ad Donatum, 3-4). Odmah nakon obraćenja, Ciprijan – ne bez zavisti i otpora – izabran je u svećeničku službu i u biskupsko dostojanstvo. Kroz kratko razdoblje svoga biskupstva suočavao se s prvim progonima određenima nekim carskim ediktom, prvo onim Decijevim (250.), a onda i Valerijanovim (257.-258.). Nakon Decijeva progona naš se biskup morao snažno založiti u obnovi discipline unutar kršćanske zajednice. Mnogi su se vjernici, zapravo, bili odrekli vjere ili nisu održali ispravan stav pred kušnjama. Bili su to takozvani lapsi – to jest “posrnuli” – koji su se živo željeli vratiti u zajednicu. Rasprava o njihovu ponovnu primanju dovela je do podjele kartaških kršćana na lapsiste i rigoriste. Tim teškoćama valja pridodati i tešku kugu koja je potresla Afriku te podigla mučna teološka pitanja kako unutar zajednice, tako i u odnosu prema poganima. Konačno, treba napomenuti i sukob između Ciprijana i rimskog biskupa Stjepana o valjanosti krštenja što su ga poganima podjeljivali krivovjerni kršćani.
U tim teškim uvjetima Ciprijan je pokazao izvrsne sposobnosti upravljanja: bio je strog, ali ne nefleksibilan prema lapsima, priznajući im mogućnost oprosta nakon primjerene pokore; pred Rimom je čvrsto branio zdrave predaje afričke Crkve; bio je čovječan i obuhvaćen najistinskijim evanđeoskim duhom dok je poticao kršćane na bratsku pomoć poganima u vrijeme kuge; znao je održati pravu mjeru dok je opominjao vjernike – često prestrašene da će izgubiti život ili zemaljska dobra – da za njih pravi život i prava dobra nisu od ovoga svijeta; bio je neumoljiv u borbi protiv pokvarenih običaja i grijeha koji su razarali moralni život, posebice protiv škrtosti. “Tako je provodio svoje dane – pripovijeda đakon Poncije – kad je po prokonzulovu nalogu nenadano u njegov dom stigao vođa redarstva” (Vita, 15,1). Toga dana sveti je biskup uhićen te je nakon kratka ispitivanja odvažno izdržao mučeništvo usred svoga naroda.
Ciprijan je sastavio brojne rasprave i pisma, uvijek vezane uz svoju pastoralnu službu. Ne previše naklon teološkom umovanju, pisao je ponajprije u cilju izgradnje zajednice i dobra ponašanja vjernika. Doista, Crkva je tema koja mu je daleko draža od svega ostaloga. Pritom razlikuje vidljivu Crkvu, onu hijerarhijsku, i nevidljivu Crkvu, onu mističnu, ali i snažno potvrđuje da je Crkva samo jedna, utemeljena na Petru. Neumorno ponavlja da “tko se udalji od Petrove stolice, na kojoj je utemeljena Crkva, zavarava se misli li da ostaje u Crkvi” (De ecclesiae catholicae unitate, 4).
Ciprijan dobro zna da “izvan Crkve nema spasenja” (Epistola 4,4 i 73,21), te da “ne može imati Boga za Oca tko nema Crkvu za majku” (De ecclesiae catholicae unitate, 4). Značajka koja je neodvojiva od Crkve njezino je jedinstvo, simbolizirano Kristovom haljinom bez šavova (isto, 7): jedinstvo koje svoj temelj nalazi u Petru (isto, 4), a svoje savršeno ostvarenje u Euharistiji (Epistola 63,13). “Postoji samo jedan Bog, samo jedan Krist – opominje Ciprijan – samo jedna je njegova Crkva, samo jedna vjera, samo jedan kršćanski narod, okupljen u čvrstom jedinstvu cementom sloge. A ne može se razdvojiti ono što je po svojoj naravi jedno” (De ecclesiae catholicae unitate, 23).
Ne smije se zanemariti, na kraju, ni Ciprijanov nauk o molitvi. On prije svega otkriva da je molitva, poput vjere, kršćaninu darovana s Očenašom. Darovana je u množini, “da tko moli ne bi molio samo za sebe. Naša molitva javna je i zajednička, pa kad molim, ne molimo samo za jednoga, nego za čitav narod, jer s čitavim smo narodom jedno” (De Dominica oratione, 8). Tako osobna i liturgijska molitva ostaju čvrsto međusobno povezane. Njihovo jedinstvo proizlazi iz činjenice da obje odgovaraju na istu Riječ Božju. Kršćanin ne kaže “Oče moj”, već “Oče naš”, pa i u tajnosti zatvorene sobe, jer zna da je na svakom mjestu i u svakoj prilici on član istoga Tijela.
“Molim stoga, ljubljena braćo – piše kartaški biskup – kako nas je Bog, Učitelj, naučio. Riječ je o povjerljivoj i intimnoj molitvi kad molimo Boga onim što je njegovo, kad prema njegovim ušima uzdižemo molitvu Kristovu. Neka Otac prepozna riječi svoga Sina dok izgovaramo molitvu: onaj koji prebiva u nutrini duše, neka bude prisutan i u glasu… Kad se moli, potom, valja govoriti i moliti na taj način da se, stegom, održi mir i suzdržanost. Mislimo na to da smo pod pogledom Božjim. Valja se svidjeti božanskim očima bilo stavom tijela, bilo tonom glasa… A kad se sastajemo s braćom i slavimo božanske žrtve s Božjim svećenikom, moramo se spomenuti strahopoštovanja i stege, ne smijemo razbacivati uokolo svoje molitve nesložnim glasovima, niti nasrtati bučnom rječitošću molitve, koja zapravo treba biti prinesena Bogu u smjernosti, jer Bog sluša, ne glas, nego srce (non vocis sed cordis auditor est)” (3-4).
U konačnici, Ciprijan se smješta na izvorište one plodne teološko-duhovne predaje koja u “srcu” vidi povlašteno mjesto molitve. Prema Bibliji i Ocima srce je čovjekova nutrina, mjesto gdje prebiva Bog. U njemu se ostvaruje onaj susret u kojem Bog govori čovjeku, a čovjek sluša Boga; čovjek govori Bogu, a Bog sluša čovjeka. A sve to po jedinoj božanskoj Riječi. Upravo u tom smislu, Smaragd, opat Svetog Mihaela u Mosi u prvim godinama devetog stoljeća, odražavajući Ciprijanovu misao, kaže da je molitva “djelo srca, ne usana, jer Bog gleda, ne na riječi, nego na srce molitelja” (Vijenac monahâ, 1).
Predragi, usvojimo takvo “srce u stavu slušanja”, o kojemu nam govore Biblija (usp. 1 Kr 3,9) i Oci. To nam je tako potrebno! Samo tako moći ćemo u punini iskusiti da je Bog naš Otac i da je Crkva, sveta Zaručnica Kristova, doista naša Majka.