Sveti Augustin živi po svojim djelima
Draga braćo i sestre, nastavljamo danas s govorom o izvanrednom liku svetog Augustina, velikog Kristova svjedoka, dragog mnogim mojih prethodnicima, a kojega sam i sam podosta proučavao i o njemu promišljao. To je crkveni otac koji je ostavio najveći broj djela o kojima želim danas ukratko progovoriti. Neki Augustinovi spisi od najvećeg su značaja i ne samo za povijest kršćanstva. Najjasniji primjer predstavljaju Ispovijesti (Confessiones), bez sumnje jedno od danas najčitanijih djela kršćanske starine, izuzmu li se biblijski tekstovi. Poput raznih crkvenih otaca prvih stoljeća, no u znatno većem omjeru, i ovaj hiponski biskup ostavio je široki i trajan utjecaj, kao što se vidi već i iz preobilnog poklada rukopisnih prijepisa njegovih djela, koji su doista brojni.
On sam popisao je svoja djela, koju godinu prije svoje smrti, i stavio pod naslov Retractationes, a ubrzo nakon njegove smrti pomno su zabilježena u popisu (Indiculus) što ga je njegov vjeran prijatelj Posidije dodao svome životopisu Vita Augustini. Popis Augustinovih djela sastavljen je s izričitom nakanom da im se sačuva spomen dok je vandalsko nadiranje uzelo maha po svoj rimskoj Africi. U njemu se nalazi tisuću i trideset spisa što ih je sam njihov autor numerirao, uz ostale “koji se ne mogu numerirati, jer ne nose nikakav broj.” Posidije, biskup jednog obližnjega grada, diktirao je ove riječi upravo u Hiponu – gdje se sklonio i gdje je nazočio prijateljevoj smrti – i gotovo je sigurno da je slijedio katalog osobne Augustinove knjižnice. Do danas je dostupno preko tristo pisama hiponskoga biskupa i gotovo šesto homilija, no njih je izvorno bilo mnogo više, možda čak i između tri i četiri tisuće. Bio je to plod četrdesetogodišnjega propovijedanja nekadašnjega retora koji je odlučio slijediti Isusa. I posljednjih je godina nalazak više pisama i nekoliko homilija obogatio naše poznavanje ovog velikog crkvenog oca. “Mnoge knjige – piše Posidije – bile su sastavljene i objavljene, mnoge propovijedi držale su se u crkvi, prepisivane su i ispravljane, bilo poradi pobijanja raznih heretika, bilo poradi tumačenja Svetog pisma i izgradnje svetih sinova Crkve. Ova djela – naglašava Augustinov prijatelj – tolika su da ih teško jedan učenjak može pročitati i upoznati” (Vita Augustini, 18,9).
U ogromnom Augustinovu djelu – podijeljenom na filozofske, apologetske, doktrinalne, moralne, monaške, egzegetske i protuheretičke spise, uz pisma i homilije – ističu se neka izvanredna i izuzetno uspjela djela. Ponajprije valja spomenuti poznate Ispovijesti, napisane u trideset knjiga između 397. i 400. godine na hvalu Božju – to i znači izraz confessio, “priznanje” – i za koje je mnogo godina kasnije sam njihov autor naglasio učinkovitost u nutarnjem promišljanju pred Gospodinom i naklonost što je izazivaju već tada kod mnogih čitatelja: “One su na mene izvršile toliki utjecaj dok sam ih pisao, a utječu i kada ih ponovno čitam. Mnoga su braća kojima se ova djela sviđaju” (Retractationes, II, 6). Zahvaljujući upravo Ispovijestima možemo ukorak slijediti nutarnji put ovog izvanrednog čovjeka i Božjeg zaljubljenika. Manje rašireno djelo, ali jednako tako originalno njegove su Retractationes, sastavljene u dvije knjige oko 427. godine, u kojima već ostarjeli sveti Augustin vrši svojevrsnu reviziju (retractatio) čitavog svog pisanog djela, ostavljajući tako jedinstveni i dragocjeni književni dokument, ali i pouku o intelektualnoj poniznosti.
De civitate Dei – veličanstveno i odlučujuće djelo za razvoj zapadne političke misli i za kršćansku teologiju povijesti – napisano je između 413. i 426. godine u dvadeset i dvije knjige koje su objavljivane jedna za drugom ne bi li se odgovorilo na optužbe pogana koji su okrivljavali kršćane za pad Rima za gotske navale i pljačke 410. godine. Ova velika knjiga predstavljanje je povijesti čovječanstva, vođena božanskom Providnošću, ali sada podijeljena dvjema ljubavima koje su međusobno suprotstavljene i koje daju začetak dvama gradovima: zemaljskom gradu, rođenom iz ljubavi prema sebi “sve do ravnodušnosti prema Bogu”, i nebeskom gradu koji se rađa iz ljubavi prema Bogu “sve do ravnodušnosti prema sebi” (De civitate Dei, XIV, 28). Jednako je tako značajno djelo De Trinitate, sastavljeno od petnaest knjiga o glavnom središtu kršćanske vjere, napisano u dva navrata: između 399. i 412. godine napisano je prvih dvanaest knjiga koje su objavljene bez Augustinova znanja, te 420. godine kad je on pregledao i dovršio čitavo djelo. De doctrina Christiana pravi je kulturalni uvod u tumačenje Biblije, a u konačnici i u samo kršćanstvo, koje je imalo odlučnu ulogu u oblikovanju zapadne kulture.
Svjestan svoje intelektualne veličine i genijalnosti svojih djela, Augustin je znao koja je i važnost i potreba širenja kršćanske poruke, kao što se to vidi u jednom pismu napisano Evodiju, u kojem ga izvješćuje o svojoj odluci da na neko vrijeme prekine diktiranje knjiga De Trinitate, “jer su previše teške i mislim da ih malo njih može razumjeti; stoga su potrebniji tekstovi koji će, nadamo se, biti korisni mnogima” (Epistulae, 169, 1, 1). Oštroumno zapažena odgovornost prema širenju kršćanske poruke dovela je do spisa kao što je De catechizandis rudibus, posvećen problemima poučavanja mnogih nepismenih kršćana, ili Psalmus contra partem Donati, doktrinalnog sadržaja ali sastavljen na lako shvatljiv i pamtljiv način čak i za najneobrazovanije. Ovom brigom za širenje kršćanske poruke Augustin tumači nastanak i sastavljanje i ostalih svojih kraćih djela (usp. Retractiones, II, 29 i 39).
U tom djelu namijenjenom široj publici osobitu važnost dobivaju homilije, često izgovorene napamet, dok su ih zapisivači pribilježili dok je Augustin propovijedao i odmah proširili. Među njima, ističu se prelijepe Enarrationes in Psalmos, osobito čitane u srednjem vijeku. Upravo običaj objavljivanja tisuća Augustinovih propovijedi – često bez da ih je autor pregledao – objašnjava njihovu proširenost i kasnije gubljenje, ali i njihovu životnost. Doista, propovijedi hiponskoga biskupa odmah su postajale, zbog glasovitosti svoga autora, najtraženiji tekstovi koji su služili kao uzor koji se iznova prilagođavao novim okolnostima.
Ikonografska tradicija, već u jednoj lateranskoj fresci iz 6. stoljeća predstavlja svetog Augustina s knjigom u ruci, izričući tako bez sumnje važnost njegova književnog djela koje je u svakom smislu bilo izvanredno i koje je toliko utjecalo na mentalitet i misao kršćana. Uostalom, upravo su neke knjige označile njegov život, od Ciceronova Hortensiusa do knjige nad knjigama – Svetog pisma. Nakon smrti nije ništa ostavio za sobom, pripovijeda Posidije, ali je “uvijek preporučivao da se za buduće naraštaje sačuva crkvena knjižnica sa svim kodeksima”, posebice s njegovim djelima. U njima, naglašava Posidije, Augustin je “uvijek živ” i pomaže onome koji čita njegove spise, premda – kaže – “vjerujem da su se više okoristili susretom s njime oni koji su ga mogli vidjeti i slušati dok je osobno govorio u crkvi, a osobito oni koji su doživjeli iskustvo njegova svakodnevnog života među ljudima” (Vita Augustini, 31). Da, i danas možemo ponoviti Posidijeve riječi: sveti Augustin živ je po svojim djelima!
