Blagdan krštenja Gospodinova – C
U odrastanju do dobi zrelosti čovjek prolazi kroz različita razdoblja, od kojih svako ima svoje posebnosti i stupnjeve odgovornosti. No svi se slažu da je najdelikatnije mladenačko razdoblje u kojem se događaju pubertetske krize iz kojih bi trebao izići kao odrasla osoba, kao što leptir izlazi iz čahure u sasvim drukčijem svjetlu. U vrijeme mladenačkih kriza jedna od reakcije u mladom čovjeku je i proturoditeljski bunt u kojem želi dokazati svoju zrelost kao netko tko se otrgnuo od roditeljskog gnijezda, to jest paske, nadzora, a time i od ovisnosti. Nakon razdoblja mladenačkog bunta osoba pokaže zrelost kad otkrije veličinu i prihvati roditelje, bilo oca bilo majku, od kojih se u mladenačkom razdoblju i razvoju ponekad udalji želeći se pokazati samostalnim i slobodnim od njihovih ideja, želja i odredbi. Glede toga, međutim, neki ljudi ostaju trajno u mladenačkoj krizi, te se ne mogu nazvati zrelima niti kad imaju 30 ili 40 godina. No njihovoj nezrelosti pogoduje uvriježena svijest o tome kako je čovjek zreo onda kad napuni administrativnu dob zrelosti, to jest 18 godina, pa se mnogi mladi ljudi pozivaju na tu dob, a da stvarno nisu dozreli za život i odnose zrelih ljudi. U toj dobi oni još uvijek dokazuju svoju zrelost na način mladenačkog bunta koji se busa u svoju neovisnost, ali u biti isti mladi ljudi koji se razmeću svojom zrelošću ne bi bili sposobni preživjeti niti par dana bez zaštite i roditeljskog zaleđa. Javljaju se tako nezrele pretenzije za neovisnošću i provođenjem samovolje, no s druge strane nisu praćene ni sviješću o svom identitetu ni odgovornošću za svoj život i čine. Sa zrelošću u ovo naše vrijeme povezano je stjecanje prava u obitelji i svojevrsne samostalnosti, ali ne i potpuno osamostaljenje, jer su današnji „mladi“ uglavnom nesposobni živjeti samostalno dok god su im živi roditelji koje mogu iskorištavati. S njihovom zrelošću danas je povezano stjecanje prava, ali ne i razina odgovornosti koju bi trebali prihvatiti za svoj život, ali isto tako i za živote onih koji ih okružuju. Gledajući spomenute kriterije zaključak je da neki ljudi ostaju trajno u mladenačkoj krizi, to jest trajno nezreli. Zadržali su ovisnost o obiteljskom „gnijezdu“ gdje im roditelji ubace „u kljun“ što im treba, ali se ne nazire ni traga njihove odgovornosti za to isto „gnijezdo“, niti skrbi za roditelje, tako da se osjećaju baš kao slobodne „ptičice“ koje nikom ne polažu račun o svome životu, a s druge strane uživaju sva „prava“ u gnijezdu, koja im služe da mogu zakonito, ili s dobrim izgovorom, iskorištavati svoje hranitelje. Plod takvog procesa mnogi su nezreli ljudi, nesvjesni svoga poziva i poslanja i pred Bogom i pred ljudima.
S pravom se stoga postavlja pitanje što je to zrelost i kad nastupa prava zrelost za čovjeka. Može li to biti administrativna dob od 18 godina koja se uglavnom prihvaća kao dob punoljetnosti i zrelosti, ili bi pak pravom zrelošću trebalo nazvati određene čine i ponašanje koji su dostojni tog imena? U slučaju da se radi o ovom drugome, a doista se radi, mora se postaviti i jedno daljnje pitanje: Koji su to čini koji bi nam mogli potvrditi da je netko stvarno zreo?
Radi se najprije o zrelosti odnosa prema roditeljima. Zreo je onaj ne tko ima određen broj godina, s kojima je mogao steći i više titula, već onaj tko je uspio nadići mladenački bunt i pronaći način suživota i poštivanja roditelja, što od nekog trenutka uključuje neovisnost i ravnopravnost, a što dalje ide i veći stupanj odgovornosti i skrbi za njih. Tko to ne čini, ne može se nazvati zrelim čovjekom, pa da je ne znamo što u životu ostvario i postigao u profesionalnom smislu.
Isto se treba primijeniti i na život vjere. Ne može se smatrati potpuno zrelim onaj tko nije zreo i u vjerskom smislu, a nije zreo u vjerskom smislu onaj tko nije do kraja izgradio odnos prema Ocu nebeskom. Krštenje je prvi korak ulaska u jednu novu obitelj, te pretpostavlja da su nadiđene one mladenačke krize koje čovjeka udaljavaju od Oca, bilo da ga vode u nemoral ili nevjeru ili neki drugi oblik frustriranog i nezrelog odnosa prema Bogu. U obitelj Božju se može ući i sudjelovati na njenom unutarnjem životu samo kad se zauzme jasan stav prema svijetu koji udaljava od Oca i kad se zauzme prema Ocu svjedočki stav. Krštenik je pozvan živjeti tako da i Otac nebeski s radošću može s neba posvjedočiti, kao i u Isusovu slučaju: Ti si sin moj, ljubljeni. U tebi mi sva milina.
Događaj Gospodinova krštenja je putokaza vjernicima na koji način i sami tražiti zrelost života. Isus potvrđuje svoju zrelost sviješću koju posjeduje o Ocu. Stekao je pravo zvati se Sinom Božjim, te Otac to pred svima potvrđuje, te iz toga proizlazi svijest i dužnost poslanja. U svom odrastanju nije imao potrebu za takozvanim generacijskim sukobom, niti sukobom nejednakih strana i različitih po naravi, kako se danas to zna tumačiti u obiteljima u sukobima roditelja i djece, gdje se djeca već od najranije dobi navikavaju ostvarivati svoja prava, ali bez obveza. Isus se kao Sin nije žalo da je neshvaćen, kako to već od djetinjstva tvrde mnoga djeca i mladi u obiteljima, kako ih se ne sluša i ne uvažava, a da oni pri tome sebe ni najmanje ne ispituju slušaju li oni one koje bi trebali, uvažavaju li ih i poštuju. Danas kao da se zrelost i pokazuje najviše u odbijanju odgovornosti i neprihvaćanju dužnosti, što roditelji, na žalost, šutke prihvaćaju. Gotovo kao da vlada pretpostavka životnog automatizma u kojem se sin ne treba djelima potvrđivati sinom dostojnim baštine svoga oca.
Isus je,naprotiv, kreposnim djelima potvrdio svoju zrelost pred Ocem, te je i nama navijestio da je prava zrelost samo prokušan život pred Bogom, što se ne potvrđuje u državnim ili općinskim uredima, već kreposnim vjerničkim ponašanjem. Zrelost pojedinog vjernika ne mjeri se dakle godinama dobi, već isključivo sviješću koju ima o Ocu nebeskom, a u skladu s time su i prava i dužnosti.
Krštenjem otpočinje put zrelosti u svijetu. A put zrelosti za čovjeka nije put potpune samostalnosti i odbacivanja Boga, kako mnogi učine, već, naprotiv, put upoznavanja Oca i njegove ljubavi. Zato je prvi čin Isusova djelovanja u svijetu, prvi čin ulaska u javnosti, priznavanje Oca i, u stvari, dopustiti biti prepoznat od Oca, što se dogodilo prilikom krštenja na Jordanu. Tim činom Isus je priznat i ovjerovljen da može u ime Božje djelovati u svijetu, te pozvati sve ljude na zrelost djece Božje, pa se potrudimo poći tim putem ako želimo prispjeti u vječno zajedništvo s Ocem nebeskim.