Sreća koju osjetih tog dana
svečane priprave za Psahu,
nije, međutim, bila dugotrajna.
Osjećah se cijele noći, i narednog dana,
kao da sam u nebu od uzvišenog doživljaja.
Bijah kao u neizrecivom snu.
Ni metež na ulici, ni neobična vika
nisu me mogli otrgnuti iz zanosa i sanja
koje me preplavljivahu nakon tog slavlja.
Tek me u popodnevnim satima
trgnuše iz mojih maštanja
iznoseći me iz prostorije.
Odnesoše me izvan grada
na obližnje kalvarijsko brdo
u sjenu triju križeva.
Postade mi jasno kako se događa
nešto neobično i tragično.
Drhtave ruke me ponesoše
prema srednjem križu
na kojem razaznah Učitelja
čiji spasonosni iscjeliteljski dodir
još uvijek osjećah na svom biću.
Bol i tuga, bijes i nemir,
samo su neki od osjećaja
koji me obuzeše dok ga promatrah
izmrcvarena i probodena.
Premda klecavih koljena od mučnine
zbog nanesenog mu poniženja,
zadaća mi je bila ostati uspravno uz križ,
kako bi se pobožne duše mogle popeti
i skinuti mrtvo tijelo,
polažući ga u krilo majke Marije.
Naslanjajući se na križ,
osjetih da iz njega u mene struji
ista ona snaga što se razlijevala jučer
sa stola iz dvorane u kojoj blagovahu.
Ponovno poslužih kao sredstvo uspinjanja
do najveće svetinje što siđe s neba.
Zato mi nije nimalo smetalo
što me u žurbi i polumraku zaboraviše
nakon što su ga položili u grob.
Iz križa natopljenog svetom krvlju
u mene se razlijevala nada,
te ponovno padoh u isti onaj zanos
koji me je obuzeo dan prije.
Zanesoh se ponovno u razmišljanju,
uspravnije i ponosnije nego ikad,
mirno čekajući zoru uskrsnuća.