Srce je ne samo jedan od vitalnih organa ljudskog organizma, nego su stari smatrali da je ono jedno od dva životna središta u čovjeku. Držali su jednim polom mozak kao središte misli i intelektualne aktivnosti, dok je srce kao središte voljnog i osjećajnog života bilo drugi pol. Osim što je srce bilo jedan važan pol ili sjedište ljudskog voljnog života, za stare semite, među koje se ubrajaju i svetopisci, srce je bilo ono važnije središte, jer je predstavljalo one dimenzije koje života koje su se smatrale sveobuhvatnima. Ljubav kojoj je sjedište bilo u srcu, ticala se osobe u njezinoj cjelovitosti, te zato, kad su govorili o srcu, govorili su o cijelome čovjeku. Čovjek je u svom djelovanju bio cjelovit tek onda kad se u ono što čini unosio srcem.
No ljudski rod je od samih početaka imao ozbiljnih srčanih problema, te je izabrao, ne znajući čuvati se grijeha, živjeti sa srčanom manom. To se dogodilo u trenutku kad je čovjek uskratio dužnu ljubav svome Stvoritelju, opredijelivši se za samostalnu ljubav. Za onu Božju ostavio je tek nešto malo mjesta u zapećku svoga srca, umjesto da cijelo svoje postojanje njome oblikuje. Ništa bolje ni drukčije nije bilo niti s Božjim izabranim narodom u kasnijim vremenima koji je nastavio živjeti gotovo na isti način kao i narodi koji nisu upoznali jednoga i jedinoga Boga. Zato su ga njegovi proroci prekoravali za suhoću srca i otpad od Božje ljubavi. Predbacivali su im da su postali narod čije se srce usalilo, to jest otežalo pod teretom zemaljskih interesa. Pozivali su ih da se obrate od uljuljanosti u zemaljsku moć, dobra i blagodati. Samo su oni uspostavljali pravu dijagnozu naroda tvrdeći kako im je srce postalo kameno za Boga i Božje vrijednosti.
U školi Božjeg srca
No Bog ih ni tada nije napustio, nego je obećao da će izvaditi iz tijela njihova srce kameno i dati im srce od mesa. Trebalo im je srce koje osjeća božanskim osjećajem, srce koje ljubi Boga iznad svega i poradi njega sve ono što on ljubi i bezuvjetno kao što on to čini. Bog je izabrao i zadužio Mariju da bude kardiolog ljudskoga roda, to jest s njom je započeo konačni proces oko transplantacije ljudskog srca. Povjerio je njoj ključnu zadaću, kako bi na ljudski rod po svome Sinu izlio svu svoju ljubav, to jest kako bi čovjeku dao božansko srce po Srcu svoga Sina. Marija je kao dobar kardiolog morala znati kako izgleda zdravo ljudsko srce, što je morala izučiti u školi Božje ljubavi, čuvajući svoje srce cjelovitim i čistim, neoskvrnjenim i milosti punim. Kao nadarena i obdarena učenica u školi Božje kardiologije, mogla je pomoći ljudskome rodu da pročisti sve svoje vene i arterije, koje nisu viče prenosile krv božanskog života, zbog čega je čovječanstvo bilo na duhovnom umoru.
Kako bi ispunila svoje poslanje, Marija je učinila sve da ona ne postavi nikakvu zapreku Bogu. Samo tako je bila sposobna uvidjeti ispravnost Božje dijagnoze bolesnom ljudskom rodu, te isto tako učiniti što treba da zahvat uspije. Školovana u školi njegova prečistog Srca, njemu potpuno predana u cjelovitoj ljubavi, ponizno je služila upijajući njegove pouke i dajući voditi svaki svoj potez njegovom božanskom voljom. Zato je njoj dana milost da ljudskom rodu presadi Srce Božje utjelovivši Božjeg Sina u svom krilu i dajući njemu ljudsko srce. Dok je ona njemu otvarala svoje srce u žarkom zajedništvu ljubavi, on je njoj povjeravao svoje Srce, kojem je ona pridružila i ono čisto ljudsko, tako da je srce ljudskog roda napokon moglo kucati onom božanskom puninom.
U operacijskoj sali
Upravo tom izvanrednom transplantacijom koju je izvršila utjelovljenjem, Marija se pokazala nezamjenjivim kardiologom ljudskoga roda. Ako joj je Bog povjerio Srce svoga Sina, koliko tek onda mi trebamo njoj povjeravati svoja srca. Jer ljudsko srce može liječiti samo onaj kardiolog koji zna što je to zdravo srce, koji pozna ono model-srce. Upravo to je bila Marija, čije je srce od samog začeća bilo sukladno Božjem srcu, modelu svakog ljudskog srca, jer je Bog stvorio ljudska srca na sliku svoga srca. A Marijino srce uvijek i u svemu bilo je upućeno na Božje i njezina ljubav je bila cjelovita. Zato je ona mogla dati čisto ljudsko srce Sinu Božjemu, noseći ga devet mjeseci pod svojim srcem. A dok je pod njezinim srcem je tuklo srce njegovo, ona je najbolje znala što znači osluškivati otkucaje Božjeg Srca u svom biću.
Stoga je i na nama da sjedinimo svoja srca s njezinim srcem, a to znači da se podvrgnemo kirušrkom zahvatu u Marijinoj operacijskoj sali, jer će po tom čudesnom zahvatu biti u potpunom zajedništvu sa srcem Sina Božjega. A sjediniti srce s njom, znači ujedno suobličiti ga njezinu. A ona koja je pozorno osluškivala otkucaja Srca Božjega pod svojim srcem i koja je sve Božje brižno čuvala u našemu srcu, moći će jasno osjetiti i svaki otkucaj i šum našega srca. Ona će znati uspostaviti pravu dijagnozu, ali isto tako izvesti potreban zahvat kao osposobljen kardiolog, od Boga ovlaštena za takve zahvate. Njezina Majčinska skrb može učiniti da se oslobodimo svih natruha i taloga grijeha koji teku našim žilama, da izvadimo srce kameno, te da na najdostojni način prihvatimo ono Božansko Srce koja nas neizmjerno ljubi. Samo tako ćemo i sami svijetu otkrivati i darivati Božju ljubav pozivajući svakog čovjeka da svoje srce uzdigne Gospodinu, sukladno onom što je ona činila. A rasterećeno okamenjenosti i ostalih tereta, bit će sposobno za uzlet do neba.