4. korizmena nedjelja – B
Današnje Evanđelje donosi nam dio razgovora koji je Gospodin Isus jedne noći vodio s uglednim Židovom Nikodemom. Nikodem je, kao i mnogi drugi Židovi onoga vremena, htio saznati je li Isus stvarno Mesija, kako se držalo u narodu, a i sam je dao naslutiti. Ali kao učeni farizej htio je, po mogućnosti, dokaze za takve tvrdnje utemeljene u Pismima. Htio se osvjedočiti koliko Isus mislio ozbiljno, ili tek priča pričice kojima obmanjuje narod. Htio je provjeriti posjeduje li Isus doista toliku snagu koja je potrebna Mesiji kako bi ispunio svoje poslanje. Nikodem je, poput mnogih, vjerovao da s Mesijom dolazi trenutak suda cijelome svijetu, napose moćnijim narodima koji su stoljećima ugnjetavali Božji narod. Time bi Mesija pokazao u praksi svoj autoritet i poslanje koje mu je dolazilo od samoga Boga. Kao Božji poslanik ne samo da bi imao punomoć, nego bi u sebi posjedovao punu moć pobijediti protivnike Božje i Božjeg naroda. Upravo u takvu moć htio se osvjedočiti Nikodem odlazeći potajno k Isusu, no Isus mu je, suprotno očekivanjima, iznio sasvim drugu viziju svoga djelovanja.
Premda je djelovala vrlo nerazumljivim, izlazilo iz svih okvira ljudskih očekivanja, Gospodinovo je poimanje bilo vrlo zanimljivo i vrijedno dubljeg razumijevanja. Jer dok Nikodem očekuj Mesiju suca, Isus mu želi pokazati da je on više od toga, jer je osloboditelj. Dok Nikodem očekuje političkog presuditelja koji će presuditi u korist ispaćenog židovskog naroda, a protiv svih naroda koji su ga tlačili tijekom povijesti, Gospodin ukazuje na to da i židovskom narodu treba najprije jedan drugi osloboditelj – onaj duhovni. Nikodem bi htio Mesiju koji sudi svijetu, a Isus govori o Mesiji spasitelju koji je došao spasiti svijet. Zato doista snažno zvuči njegova riječ: Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.
Doista, njihove su koncepcije tako različite, pa je stoga potrebno vidjeti tko od njih shvaća Mesiju na ispravan način. Isto tako bilo bi dobro ustanoviti koji od njih poima uzvišenijeg i moćnijeg Mesiju, jer, neupitno je da je Mesija trebao biti nositelj sve Božje moći. Nikodem ga zamišlja na sebi svojstven način, uvjeren kako je konačna osuda neprijatelja Božjeg naroda najveći pravosudni čin kojim se Mesija može dokazati kao ovlašteni predstavnik samoga Boga. Isus pak dok drži da je cijeli ljudski rod pod istom osudom, te potreban spasenja, bilo Židovi bilo pogani. Samo onaj tko njega prihvaća kao duhovnog Mesiju, oslobađa se osude. Povlastica i zadaća Božjeg naroda bila je podariti svijetu trebao Mesiju – spasitelja od grijeha, koji će svim narodima podariti spasenje, a ne političkog vođu koji će sve druge podrediti jednom narodu. Božji narod je trebao prvi iskusiti učinke njegove milosti, te potom i drugima navijestiti radost otkupljenja.
Da je Isusova pretpostavka i svijest o ulozi Mesije kao osloboditelja od osude ispravna, potvrđuje nam i pravosudna logika i praksa, kako onih vremena, tako i suvremenoga svijeta. Naime, najveći pravosudni čin, nije konačna presuda vrhovnoga suda, prema je toliko snažna da je nijedna niža instanca ne može osporiti i opozvati. Najveći pravosudni čin je kad vrhovni autoritet neke zemlje, kao što je predsjednik, pomiluje krivca, čija je osuda ostala potvrđena i neupitna, ali su postojale pretpostavke da se izvrši pomilovanje. Iz toga se može zaključiti kako ipak konačni čin nijedne presude nije samo osuda, nego iskupljenje to jest oslobođenje krivca. Jer ne samo pomilovanje, nego i kazna bi trebala ići za tim da ima osloboditeljske i odgojne učinke, a ne da bude samo izraz pravosudne moći i zakonske pravde.
Gospodin Isus polazi od pretpostavke da je nad ljudskim rodom svojedobno već donesena duhovna osuda kao konačna i neopoziva, te bi je Mesija, još jednom osuđujući ljudski rod, samo nepotrebno potvrdio, jer nikad nije bila otklonjena niti je izgubila svoju snagu. Takva presuda je izrečena nad svakim čovjekom, te bi bilo suvišno kad bi Mesija došao kako bi potvrdio nešto tako očito. Mesija je mogao doći eventualno kako bi čovjeka oslobodio spomenute presude, pokazujući svoj vrhovni autoritet u činu oslobađanja od osude. Jer bilo je više i značajnije pomilovati krivca, nego potvrditi i tako neupitnu osudu.
Međutim, trebalo je, ipak, izvršiti i određene predradnje, kako bi njegov čin imao pravnu valjanost i poželjne učinke. Kao prvo on je za takvu presudu izložiti sebe, to jest sebe predati, kako bi oslobodio krivca i osuđenika. A kao drugo, oni koji su očekivali s nadom njegov dolazak i oslobođenje od osude, trebali su zaiskati od njega pomilovanje. A pomilovanje se moglo zatražiti isključivo vjerom u njega koji je došao pomilovati. U protivnom sličio bi osuđeniku koji odbija uputiti molbu za pomilovanjem. A povijest spasenja svjedoči da je bilo čak mnogo gore od toga, jer oni koji Gospodina osudiše, umjesto da traže pomilovanje, otežali su svoju situaciju. Jer tko bi i danas zadobio pomilovanje za svoje prijestupe ako bi umjesto pokajanja, i dalje inzistirao na svome zločinu te nastavljao vrijeđati zakonitu vlast? Ako bi odbijao pomiriti se s pravednom presudom, te napisati zamolbu za pomilovanje, ako bi ponižavao onoga koji je mogao donijeti odredbu o oprostu, kako bi mogao očekivati pomilovanje?
Nas Gospodin poziva u ovom svetom korizmenom vremenu pogledamo križ kao znak nade koji nam svjedoči koliko nas je Bog ljubio, te ostaje kao trajni znak oslobađajuće presude izrečene nad ljudskom rodom.
