3. korizmena nedjelja – B
Današnjim Evanđeljem sveti nas Ivan izvještava kako je Isus istjerao trgovace iz jeruzalemskog Hrama koji je izabranom narodu bio središte klanjanja i bogoštovlja. Isus, Božji Sin, prožet revnošću za Dom svoga Oca, načinio je bič od užeta i istjerao prodavače volova, ovaca i golubova, kao i sveprisutne mjenjače koji su sjedili nudeći novčarske usluge hodočasnicima iz bliza i daleka. No opisani izgon trgovaca iz Hrama nije bio tek sporadičan događaj u Gospodinovu životu, nego odraz njegova poslanja, koji ocrtava cjelokupno njegovo djelovanje. Ovim činom on u biti naviješta novi način štovanja Boga, koji bi se s jedne strane mogao razumjeti kao povratak na izvore prave židovske religioznosti, a s druge pak strane će dodatno usavršiti bogoštovlje stvarajući zajednicu onih koji se klanjaju u duhu i istini, a ne kompromitiraju Boga tek prividnim štovanjem iza kojeg se skriva više ljudskog interesa nego stvarnog bogoštovlja.
Ovaj događaj se stoga ne zatvara niti u granice onoga vremena i židovskog okruženja, nego ima sveobuhvatno značenje koje se tiče i nas danas i našega društva, načina života i klanjanja Bogu. Razmišljajući o izgona trgovaca iz Hrama, mogli bismo povući višestruke paralele, te također primijeniti na odnose koje živimo prema Bogu i jedni prema drugima. Danas bismo Gospodinov postupak mogli promatrati kao čin koji ima religijsku vrijednost i pouku, ali isto tako i kao čin s antropološkim značenjem. Zamišljen kao lekcija starješinama židovskog naroda, bio bi nam danas sigurno bio bliži, jer lako se upuštamo u tumačenje i kritiziranje drugih. Teže pak ide kad ono što se dogodilo trebamo primijeniti na sebe same ono što.
Promatrajući s gledišta religioznosti, mogao bi se shvatiti kao dobra lekcija židovskom štovanju Boga, jer su na najsvetijem mjestu, dopustili zloporabe trgovaca, pravdajući ih potrebnima. Primjenjujući to na naše vrijeme, spontano i sami zaključujemo kako bi se taj događaj mogao primijeniti na Crkvu, te nam se odmah u glavi pojavljuju slike, manje ili više istinite i stvarne, biskupa i svećenika za koje držimo da su se odreda obogatili trgujući u hramu Božjemu, to jest živeći od svoje službe. Odmah nam je pred očima slika svećenika, župnika koji ništa ne radi, a živi u materijalnom obilju. U mnogima se tada vjernicima, pa i nevjernicima, javlja revnost, bila ona opravdana ili ne, bila potkrijepljena dokazima ili ne, koju iskazuju mrmljanjem, kritiziranjem, pa i otvorenim prozivanjem Crkve i njezinih službenika, misleći tko zna koje su bogatstvo stekli na račun naroda. Već kad smo kod toga, onda je doista za svaku osudu ako ijedan službenik Crkve živi kao nametnik, ako zloporabljuje svoj položaj za zemaljske ciljeve, ako koristi hram Božji kako bi stjecao zemaljska dobra. Isto tako, to nikom ne daje za pravo da stvara stereotipnu sliku o tome kao da su svi službenici Crkve takvi i da Crkva isključivo skrbi za materijalna dobra. Samo zločest službenik može živjeti ne mareći za Gospodinovu riječi, a samo neupućen vjernik može izvoditi krive zaključke, a samo zlonamjera i nepromišljen vjernik može površno tumačiti glasine, te širiti klevete ne provjeravajući njihovu istinitost.
Ako bismo pak ovom događaju dali antropološko značenje i smisao, onda bismo Gospodinov čin mogli promatrati kao čin čišćenja čovjeka, živi hram Božji. A čovjeka je potrebno očistiti od pošasti, zaraze i nečistoće kojom ga onečišćuje mentalitet ovoga svijeta, napose u novije vrijeme, svodeći ga tek na vrijednost trgovine i novca. Dok bi vjerojatno u prvom slučaju svi odobravali Gospodinovu ljutnju i reakciju, dotle bi se u ovom slučaju mnogi pobunili osuđujući njegov postupak. Mnogi bi ga poučavali kako je trgovina nužna aktivnost, te da on, tjerajući trgovce iz hrama, oduzima im prigodu za posao i zaradu. Dovodeći u pitanje njihovu djelatnost, svojim neprimjerenim i fanatičnim postupkom, ugrozio je njih i njihove obitelji, jer im oduzima prigodu da trgujući u Hramu skrbe za život. Kao što se onda događalo u Hramu, da je nekima stvarna religija bila ne klanjanje Bogu, nego prodaja i kupovina, pri čemu su se služili svojom vjerom i Bogom, tako se događa i danas. Jedna od religija suvremenog društva i čovjeka je, bez daljnjega, trgovina. Njezin Bog je novac i zarada, te se u ime njega, pod izgovorom skrbi za čovjeka, potiskuje ono autentično religiozno iz čovjeka. Pretvarajući čovjeka u kupca i trgovca, stvara se dojam da je to mnogo važnije nego da bude Božji štovatelj i klanjatelj. U ime te religije su političke garniture našega naroda, kao i svi mi zajedno koji šutke prelazimo i nedjeljnim kupovanjem dajemo svoj obol, osporile i Bogu i ljudima pravo na dan počinka i klanjanja Bogu, jer su trgovački lanci sa svojim menadžerima – guruima suvremene religije trgovanja htjeli da se tog dana obilazi njihove hramove koji se ne zatvaraju ni noću ni danju.
A to što je Gospodin jednom učinio u jeruzalemskom Hramu, ostavio je nama kršćanima za trajni znamen. Kao prvo da kao Crkva budemo zajednica vjernika, a ne trgovačko društvo. To znači da svima, kako službenicima oltara, tako i vjernici koji se s njega hrane, bude primarni cilj iskreno štovati svoga Boga, klanjati mu se i živjeti od njegove prisutnosti. A kako bismo to mogli postići, trebamo korizmenom pokorom očistiti hram svoga bića od natruha ‘svetog’ konzumizma i sveprisutne trgovine koja se uvukla u svaku poru društva i ljudskog života. Neka nas obuzme snaga Gospodinova, te se odlučimo živjeti kao dolični hramovi Božji, umjesto da se pretvaramo u trgovačke centre u kojima se klanjamo prometu i zaradi, ne videći kako prodajemo i sebe i druge kad ne želimo ili nemamo snage postaviti granice galopirajućem konzumizmu.
Neka naš Gospodin, koji dobro zna što je u čovjeku i koji zna što bi čovjek trebao činiti kako bi se ostvario kao klanjatelj Božji, i nas osnaži na našem korizmenom putu čišćenja od spomenutih nečistoća. Jer samo očišćeni i čisti možemo na ispravan način slaviti Boga živoga, možemo mu se klanjati i štovati ga, kako ovdje i sada na zemlji, tako i na nebu po sve vijeke vjekova. Amen.

Share: