4. korizmena nedjelja – B
Po nekom spontanom osjećaju za vjersku praksu, znamo da je korizma vrijeme ozbiljnosti. U vrijeme korizme sebi nastojimo predočiti mnoge istine i sadržaje koji nas potiču na odgovornost vjere koja nam je dana, da što ozbiljnije prionemo uz pokoru i molitvu, post i djela ljubavi. Jedna od istina vjere o kojoj razmišljamo je istina Božjega suda za koji znamo da je neizbježan svim ljudima, te da se za njega trebamo i pripremiti. Zato i činimo pokoru u ovome svijetu da možemo što lakše doći pred lice Božje i pred njegovo sveto sudište.
No danas živimo u svijetu koji je sklon minimalizirati tu istinu, te je zamišljati kao neku usputnu šetnju ili prijateljsko ćaskanje o našim ljudskim površnim temama. Pogotovo što se u novije doba mnogo govori o Božjemu milosrđu koje spašava sve ljude, pa se onda i ne trudimo bolje razumjeti i prodrijeti u dubinu istine o njegovu milosrđu. Upravo jer sebe uvjeravamo u njegovo milosrđe, a ne trudimo se pristupiti mu i zatražiti ga, upadamo u veliko proturječje. Osim tog uvjerenja koje se u posljednje vrijeme stječe kao da se Bog razbacuje milosrđem, pa je nemoguće da i nas ne zapadne barem nešto od tog milosrđa, ponekad se pozivamo na neke od svetopisamskih redaka kako bismo svoje uvjerenje i potkrijepili i nadahnutim tekstom. Jedan od tih redaka je i Isusova rečenica iz današnjeg evanđeoskog odlomka u kojemu Gospodin reče: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.“
Uistinu, Bogu nije stalo da osudi svijet, pa je zato dao svoga Sina da umre za svijet pribijen na križu. Ali to ne znači da on neće suditi svijet, jer on je istinski sudac cijeloga svijeta. I nijedan čovjek ne može prijeći s ovoga svijeta na drugi, bez presude koja mu omogućuje prolaza i prijelaz na drugu stranu. Isto tako ova rečenica znači da on ovdje na zemlji nije htio izgovoriti konačnu presudu, već je htio dati još jednu priliku cijelom čovječanstvu. I svi oni koji čuju njegovu riječ i obrate se, on im jamči presudu koja oslobađa i vodi u život. On svakom čovjeku daje propusnicu koju je krvlju potpisao da može ući u kraljevstvo nebesko. Što znači da je milosrdan jer nam pomaže da na sudu dobijemo oslobađajuću presudu, ali to ne znači da je Božji sud igrarija ili izmišljotina, to jest kao neka priča kojom netko straši neposlušnu djecu.
Ali govoriti o Božjem sudu kao da je riječ o nekoj šali i neobveznoj zadaći, potpuno je pogrešno i štetno. Istina je da ispred sebe trebamo staviti lik milosrdnoga Boga koji nam dolazi ususret svojim očinskim, božanskim milosrđem. No to ne znači da zato prema Bogu i vjeri moramo biti neozbiljni, s njime se šaliti ili minimalizirati važnost i ozbiljnost njegova suda. Naprotiv, tim više moramo biti pozorni kad znamo da je on došao među nas da nas snagom svoga života i smrti na križu oslobodi osude. Da je njegov sud nešto šaljivo i neozbiljno, onda ne bi Sin Božji morao doći među nas i ići na križ da nas oslobodi osude. Njegovo milosrđe je toliko veliko, koliko je važno da je on i sudac naših djela. I to ne samo nekih izvanjskih djela, već prvenstveno našeg stava prema njemu. Zato i reče: „Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.“ Iz njegovih riječi, dakle, razaznajemo da je njegov sud i zahtjevniji i stroži, ukoliko se ne probudimo i ne osvijestimo da sagledamo što je sve za nas učinio. Ako u vjeri ne otkrijemo veličinu njegova dara i predanja, njegove žrtve i ljubavi, onda smo već sada osuđeni u svojoj površnosti i nemaru za duhovne darove i dobra.
Zato nam je darovana korizma da još intenzivnije razmišljamo o milosrđu Božjemu i o milosrdnom Ocu koji nas ljubi do mjere da je dao svoga Sina. Ali tvrditi da računamo s milosrđem Božjim, a ništa ne činiti da ga zadobijemo je dvolično i izopačeno. Govoriti o milosrđu Božjemu, a ostati u svojim zabludama i tami, mržnji i laži, ne samo da nas ne opravdava, već je i velika uvreda Bogu. To je kao očekivati da nam auto ide, a da ga ne upalimo, ili da dobijemo diplomu od škole, a da u nju ne idemo, ili kao da dobijemo darovnu karticu a nikada je ne aktiviramo. Naprotiv, tko ozbiljno shvati da nam je dar Božjeg neizmjernog milosrđa nadohvat ruke, taj se još više trudi da ga zavrijedi i zadobije, jer je za taj dar zaslužila neprocjenjiva krv Sina Božjega. Zato nam je naš Gospodin i upravio poziv da svoja djela činimo u Bogu, da ih činimo na svjetlu, a ne da se maskiramo i prekrivamo mrakom da se ne bi naša djela razotkrila, jer jednom će, htjeli mi to ili ne, sve ipak doći na svjetlo i bit će bjelodano što smo činili. U tom duhu nam se pripremati sa svom ozbiljnošću za milosrdni sud Božji, to jest nastojati što je moguće bolje razumjeti koliko je veliko njegovo milosrđe, te ga svim srcem tražiti i k njemu težiti. Samo tada ćemo dobro osjetiti koliko je ozbiljno i važno biti pozvan doživjeti njegovo milosrđe, njime biti opravdan, drugima ga navijestiti, te na temelju toga na vječnom Božjem sudu primiti presudu života vječnoga.