27. nedjelja kroz godinu – C

Živeći u Isusovoj blizini apostoli su osjetili da nisu dorasli onome čemu ih je on poučavao, a niti načinu života na koji ih je poticao. Promatrajući njegov primjer i slušajući njegove pouke, primijetili su da im nedostaje vjere, to jest da nemaju sasvim pouzdan i čvrst odnos prema Gospodinu. U odnosu na ono čemu ih je učio i što im je pokazivao Isus, njihov je odnos bio površan i formalan, pun slabosti i propusta, ma koliko oni sebi mogli umišljati da su vjerni i revni, dobri i pobožni Izraelci. No kad su stali pred njega koji ih je učio živom odnosu prema Bogu, bilo im je jasno da njihova vjera nije tako snažna i savršena kako su sami sebi pripisivali. Unatoč svemu, međutim, bili su toliko iskreni da su u svojoj iskrenosti zavapili: „Umnoži nam vjeru!“ Bilo im je jasno da im nedostaje vjere u Boga, ali ne samo kao izvanjskog stava ili formalne pripadnost, već kao unutarnje kreposti i pouzdanog odnosa s njime.

Poput apostola, ako ćemo biti iskreni, svi se mi mučimo sa svojom nevjerom ili s nedostatkom vjere. I nama teško pada ili teško uspijeva živjeti iskren odnos i biti u dubokom unutarnjem zajedništvu s njime. I nama teško polazi za rukom biti potpuno uronjen u ljubav njegova srca, i u svemu imati njegovu misao i njegovati njegove osjećaje. Jer mi ljudi, nasuprot tome, doživljavamo vjeru kao neku nagodbu s njime, pri čemu više vidimo sebe nego njega. Kada i napravimo neki čin pobožnosti ili neku drugu gestu motivirani vjerom ili nekom vrste odnosa s njima, redovito smatramo da on mora odgovoriti uzvratnim darom na svaki naš pomak duha ili dobru volju u duhovnom životu. Ponašamo se prema njemu kao što se ponašamo u našim međuljudskim odnosima u kojima tražimo uzvrat i paritet, u protivnom ih prekidamo i proglašavamo stanje nepovjerenja nakon čega se udaljavamo od takvih osoba. U tom duhu ne znamo izbjeći napast proračunatosti i osobne računice u odnosu s Bogom, ne misleći da upravo to guši svaki mogući iskorak istinske vjere i vjerodostojnog zajedništva s njime.