Nemirni trogodišnji dječačić
gotovo se otimao u majčinu naručju
uporno tražeći uvijek novu igračku
kojom bi zadovoljio svoju radoznalost.
No svaka bi mu brzo dosadila,
što je tako zbunjivalo majku
te nije znala kako ga smiriti.
Napokon se zagledao
u svjetlucavi mobitel na stolu
koji je privukao svu njegovu pozornost.
Usprkos roditeljskog protivljenja,
nije se predavao u zahtjevima,
dok mu ga nesmotrena mama,
popuštajući navali krikova
i žestokom lamatanju udova,
nije stavila u ruke.
Uz to mu je tumačila
kako se radi o skupoj napravi
i kako treba paziti i čvrsto ga držati u ruci,
zanemarujući što je nije kadar razumjeti.
Dovoljan je bio trenutak rastresenosti
i tek što se okrenula na drugu stranu,
prostorijom se prolomio zvonki udarac
proizveden padom mobitela na pod.
Krikovi i galama majke
nisu mogli sastaviti komadiće
stakla, plastike i metala u jednu cjelinu,
a pokunjeni sinčić se napokon smirio.
Nije niti znao kako je njegov zahtjev
sličio tolikim molitvama odraslih,
koji, nedorasli i nezreli,
od Gospodina očekuju skupocjene darove
kojima ne znaju ni svrhu ni način rukovanja.
Srećom, dobri Bog nije neoprezan
poput nadobudne majke,
nego vježba i poučava svoju djecu,
očekujući da uz pomoć molitve odrastu.
Tek tada im u ruke spušta,
ne samo obilje svojih darova,
nego i sama sebe.
