16. nedjelja kroz godinu – C
Današnji evanđeoski odlomak opisuje događaj koji se dogodio u Betaniji u kući Marte i Marije i Isusova prijatelja Lazara. Marta i Marija, su i same bile Gospodinove prijateljice i učenice, te su Isusa primale vrlo rado i srdačno u svoj dom kao Učitelja. Tako je bilo i ovom zgodom, s tim da je Marija ostala do Gospodinovih nogu slušati njegovu riječ, a Marta je bila zauzeta domaćinskim poslovima i posluživanjem, što joj očito nije bilo pravo, pa se potužila samom Gospodinu kako ju je sestra ostavila na cjedilu. No u konačnici, umjesto da prekori Mariju, Isus je prekorio Martu i upozorio je da se ne živi samo od aktivnosti, opterećujući se životnim brigama koje naposljetku i sami sebi namećemo, nego se živi i od drugih životnih sadržaja kao što je slušanja Božje riječi, prijateljstvo i zajedništvo kojim se duša ispunja Bogom.
Zbog ovog događaja mnogi tumači Božje riječi i propovjednici tijekom povijesti tvrdili su da dvije sestre predstavljaju dva modela život. Iz toga su izvlačili pouku da obje ove sastavnice moraju biti prisutne u životu, i djelatnost i meditacija, što na poseban način vrijedi za kršćane. Ne bi smjelo biti kršćanina koji je pokušava ove dvije sastavnice pomiriti u životu, a ne se odnositi prema njima na isključiv način, poput Marte, misleći kako se isključuju. Uslijed toga se govorilo o tome kako kršćansko postojanje mora biti i kontemplativno i operativno, no postavljao se problem mjere. U kojoj mjeri se kršćanin trebao posvetiti molitvi i kontemplaciji, a u kojoj mjeri radu i aktivnosti? Ne postoji li opasnost da se aktivnost duha, pa i kad se radi o molitvi, ne pretvori u lijenost, to jest da joj ne ponudi vrlo svet i pobožan izgovor? To su pitanja koja i danas postavljaju mnogi kršćani, napose oni koji u svakodnevnoj neprekidnoj aktivnosti imaju izgovor tvrdeći kako oni, u stvari, pravo vjeruju, jer vjeru provode u djelo, poput Marte, a da oni koji „ližu oltare“ niti su vjernici koji djeluju, niti svojim radom doprinose društvenoj zajednici.
No u zabuni su i u zabludi svi koji misle da se primjer Marte i Marije može ovako jednostrano primijeniti, praveći računice u postotcima ili pak naravno imajući izgovor djela, kao pokriće za nemar oko duhovnog dobra i napretka. Kršćanski život, doista, ne samo da život treba biti dijelom kontemplativni, a dijelom operativni, kao da bi se radilo o dva odijeljena područja između kojih bi se trebalo opredjeljivati, te bi onda kršćanin jedan dio dana bio Marta, a drugi Marija. Ovo nisu dva područja koja se isključuju ni prostorno ni kronološki, kao da bi molitveni prostor i vrijeme za molitvu bilo samo ono koje provedem u crkvi, a sve ostalo kao da bi bilo profano i privatno, vrijeme za djelovanje udaljeno od Boga. Ne radi se o tome da bi vjernik trebao u nekom postotku slijediti jednu, a u nekom postotku drugu opciju koje se na određen način isključuju, nego se radi o načinu da se ova dva načina života pomire i prožmu, te da čovjek funkcionira kao izmirena jedinka u sebi. To se može dogoditi samo ako njegova kontemplacija potpuno prožima i pokreće akciju, to jest ako je djelovanje plod unutarnjih stavova i života duše. Doista, meditacija i akcija, kontemplativnost i operativnost se prožimaju, te ih samo mi ljudi, ukoliko nismo zreli u duhovnom životu, shvaćamo kao kronološki ili lokalno isključive, kao da se radi o isključivo vremenskoj ili prostornoj aktivnosti, a ne o aktivnostima u kojima duh prožima i oblikuje cijelo biće bez obzira na protjecanje vremena ili prostornu udaljenost.
Ovim događajem Isus nas u biti uči da djelatnost i duhovnost trebaju ići zajedno, te se jedino tako može nadići okvire prostora i vremena, misleći kako za molitvu postoji jedno vrijeme i jedan prostor, a za rad drugo vrijeme i drugi prostor. To bi bila zabluda u kojoj bi čovjek uvijek pronalazio načina da izigra samoga sebe, kao što to i čini danas u svijetu prepoznatljivom isključivo po tjelesnoj aktivnosti, a manje po onoj duhovnoj kao što je duhovna izgradnja, molitva, meditacija i kontemplacija. Isus nas uči da dobro i ispravno djelovati, može samo onaj tko pozorno sluša Božju riječ, jer je izgradio jasne moralne principe, ispred sebe je postavio ispravne ciljeve, što mu omogućuje djelovanje koje prelazi u blagoslov i njemu i drugomu. U protivnom, može biti poput Marte koja se umorila čineći dobro, umjesto da njegov izbor da čini dobro doživi kao Božji poziv i poticaj da služi ne tražeći nadoknadu, niti se uspoređujući s drugima. Ovdje nije pitanje ili ili, koliko jedno a koliko drugo, nego je životni imperativ činiti dobro i obnavljati svijest zauzetim radom za koji nam je poticaj došao ne iz visine plaće, nego iz duhovne svijesti pred Bogom.
Onaj tko nema Božju snagu u svom djelovanju, radi krivo motiviran, priželjkujući nerad i lijenost dok radi, ili pak misli i uporno ponavlja kako u društvu najbolje prolaze lopovi i kriminalci, nema u svom radu stabilnost koju bi trebao imati, jer njegov rad ne proistječe iz susreta s Bogom i iz svijesti da ga Bog poziva i postavlja da radi odgovorno u društvu. Zato čovjek može do dobrog i poštenog rada doći prvenstveno duhovno se izgrađujući, postajući čovjek duhovnosti i molitve, u protivnom materijalni i materijalizirani svijet prijeti da mu ispije dušu i odbaci ga kao iscjedak. Kršćani našega vremena trebaju pokazati izuzetnu sposobnost molitve i duhovnosti, jer onaj tko ne moli i tko trajno nije okrenut Kristu, usmjeren prema njemu kao svome Učitelju, ne može biti niti dobra Marta današnjega vremena, a ovo vrijeme i naše društvo treba i dobrih Marti i dobrih Marija objedinjenih u svakom kršćaninu koji je prihvatio svoju odgovornost i poslanje u spasenju svijeta. Amen.
