23. nedjelja kroz godinu – A
Današnji evanđeoski odlomak sastavljen je od tri kratke Isusove pouke koje su ostale kao pravilo ponašanja Crkve kao zajednice vjernika u situaciji kada se primijeti da netko od članova zajednice ne živi dosljednim i ispravnim životom. Takve situacije su neželjene, ali ipak jedan dio svakodnevnice, jer, na žalost, nikada nije bilo idealnoga vremena u kojemu su svi članovi Crkve zdušno i jednodušno prihvaćali i živjeli Božje odredbe i preporuke. Kao i danas, u svim vremenima bilo je onih koji su formalno pripadali zajednici vjernika, a opet, s druge strane, nisu marili za pojedine odredbe, već su živjeli grešnim životom. I ne samo kao neku privatnu slabost, već počesto i otvoreno griješeći protiv Božjega Zakona i crkvenih odredbi. Uz to, nije rijetkost da se dogodi da takvi pojedinci koji žive u otvorenom grijehu, a pogotovo ako obnašaju društveno važne funkcije, u nekim prigodama dolaze na euharistijska slavalja i pristupaju svetoj pričesti kao da se nije ništa dogodilo ako žive razvratnim životom, ako žive u drugom braku ili pak ako zastupaju bezbožne ćudoredne stavove kao što je promicanje prava na abortus i sličnih grijeha.
Upravo zato, odredbe koje daje Isus u današnjem odlomku su neprolazne, te se primjenjuju i na naše vrijeme. Isus je svojim riječima najprije dao redoslijed opomene koje se trebaju držati vjernici kada opominju jedan drugoga. Nakon toga je predvidio da opomenu s osobne, ako nije učinkovita, prepuste Crkvi i onima koji imaju autoritet i poslanje, jasno ističuću da službenici Crkve imaju vlast vezati i odriješivati na zemlji i na nebu. A kao treći i završni dio, predvidio je jednodušnu molitvu svojih vjernika, ukazujući koliko je važna i snažna. No uz ovo što je rečeno, postoji i jedna neizrečena nit koja je jako bitna, a koja povezuje ova tri dijela Isusova govora. Naime, u svakom trenutku pred očima treba biti jasna nakana koja vodi svakoga u djelovanju i cilj prema kojemu treba težiti. Ta nakana i cilj je obraćenje i spasenje grešnika. Doista, nije cilj osuda ili progon grešnika, već njegovo obraćenje. Istina da je nama ljudima lakše osuditi i prozvati grešnika, nego ga ljubiti i željeti da spozna istinu. Kad ga osuđujemo i prozivamo tim činom sebe i svoju ‘bezgrješnost’ stavljamo u prvi plan, umjesto da nam prvotni cilj i nakana bude spasenje grešne duše.
Zato bi bilo dobro da sebi u prvi plan stavimo molitvu, na koju često zaboravljamo. A Isus očekuje da jednodušno molimo i da ćemo biti uslišani. Lako osudimo grešnika, ali teško molimo za njega, jer osudu vide mnogi kao naš vjernički duhovni angažman u javnosti, ali osobnu tihu i zdušnu molitvu za obraćenje grešnika i njihovo spasenje vidi i čuje jedino Otac nebeski. No mnogo važnije od toga hoće li nas uvijek čuti javnost i okolina, da nas čuje i vidi Otac nebeski da se sabiremo u ime Isusovo i zdušno ištemo za potrebe Crkve, naroda i čitavoga svijeta. Zato tek iz molitve može doći i snaga za opomenuti svoga brata, ali ne kao nadmeni kritizer ili moralizator, već kao pravi brat koji želi najbolje svome bratu kojega želi privesti životu vječnomu. Stoga onaj prvi korak pouke i opomene kad treba brata ‘pokarati nasamo’ ne može se učinkovito napraviti bez osobne molitve i promišljanja pred Gospodinom. Tada postajemo svjesni i samih sebe i svoje malenosti i grešnosti, a onda opet i osjetimo da nam kroz molitvu Gospodin daje poslanje da djelujemo prema grešniku i na grešnika na takav način da osjeti da ga volimo i da mu ne želimo dobro. Vrlo je važno da otkrije da nismo sebi uzeli za pravo kritizirati ga i stavljati na stup srama, želeći ga prikazati gorim od sebe, već da smo djelovali potaknuti Duhom Božjim prvenstveno za njegovo duhovno dobro.
Zato je potrebno Isusove riječi utisnuti u srce, jer se svakodnevno nalazimo pred ovakvim izazovima glede kojih je on kao Učitelj imao potrebu pojasniti nam dinamiku događanja i potaknuti nas na ispravno djelovanje. Ako ga budemo slušali, najprije ćemo više ljubiti grešnike i više se moliti za njih, ali isto tako imati i više snage opominjati i upozoravati u ime Božje, što danas počesto izostane. Samo tko ima snagu Isusove prisutnosti može dobro razumjeti i odvagnuti što mu je činiti, te se neće ustručavati, kad osjeti da djeluje za dobro duša, niti uputiti prijekor i pouku niti uglednicima ovoga svijeta ako se ne drže Božjih zakona. Stoga nam je prionuti na molitvu, jer njome postižemo i veću jasnoću u duši, a stječemo i snagu kojom djelujemo na srca grešnika da se pokaju i obrate. Samo po molitvi dolazimo do onog pravog cilja i uspjeha, pa je ne stavljajmo na zadnje mjesto u svome životu, već na prvo mjesto prije svakog djelovanja, pa ćemo imati mnogo više uspjeha i sa samima sobom, a i sa braćom koju ćemo privoditi u kraljevstvo nebesko.